Putanja Crne Gore ka demokratiji bila je fundamentalno oblikovana – i ograničena – njenim dominantnim stranačkim sistemom.
Decenijama su svi aspekti političkog života bili obilježeni dugogodišnjom vlašću DPS-a. Iako je raskol 1997. godine stvorio privid pluralizma, DPS je zadržao ogromnu kontrolu, podsjećajući na druge dominantno-stranačke sisteme poput Meksika pod PRI-jem ili Japana pod LDP-om.
Međutim, promjena vlade 2020. godine ne može se smatrati demokratskim probojem. Proces su preuzeli nedržavni i nepolitički akteri, a najznačajniji su Srpska pravoslavna crkva i obavještajne strukture povezane sa Srbijom i Rusijom.
Umjesto primjera demokratske promjene, Crna Gora je postala studija slučaja stranog zlonamjernog miješanja u domaću politiku.
Iz ovoga slijede dva zaključka:
Prvo, događaji iz 2020. godine nisu doprinijeli demokratskoj transformaciji; umjesto toga, doveli su do stalnog demokratskog nazadovanja, što je dokumentovao Freedom House. Ideja da protest predvođen crkvom, podržan izvana, može demokratizirati zemlju, paradoksalna je. Primjena različitih tipologija demokratije (kao što su one njemačke kancelarke Merkel) na Crnu Goru danas otkriva pad u svih pet dimenzija: izborni režim, politička prava, građanske slobode, horizontalna odgovornost i efektivna moć upravljanja.
Konkretni primjeri potvrđuju ovu eroziju:
- Crkveni protesti iz 2019–2020. godine, izazvani kontroverznim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom statusu vjerskih zajednica, za koji su Srpska pravoslavna crkva i njene pristalice tvrdile da će omogućiti državi da oduzme crkvenu imovinu. Ovi protesti su odigrali glavnu ulogu u mobilizaciji opozicije i doprinijeli su porazu DPS-a na parlamentarnim izborima 2020. godine.
- Protesti povodom ustoličenja episkopa Belvedere/Cetinjski u septembru 2021. godine, gdje su protesti i nasilni sukobi uslijedili nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju, što su mnogi vidjeli kao politizirani čin sa duboko isprepletenim vjerskim, nacionalnim identitetom i državnom simbolikom.
- Odluke donesene pod ministarkom Vesnom Bratić: smjena ili suspenzija prosvjetnih službenika i uskraćivanje ili odlaganje finansiranja. Na primjer, Fakultet za crnogorski jezik i književnost (FCJK) je nekoliko mjeseci bio bez finansiranja, uklonjena mu je služba obezbjeđenja, a profesori su protestovali protiv onoga što su opisali kao politički pritisak.
- Skandali oko nezakonitog finansiranja izbora, uključujući optužbe u koje je umiješan Do Kvon, koji je optužen za obezbjeđivanje novca crnogorskim političkim akterima kršeći zakone o finansiranju kampanje. Iako je kasnije osuđen za falsifikovanje dokumenata prilikom pokušaja bijega iz Crne Gore, afera je istakla sistemske slabosti u nadzoru političkog finansiranja.
Drugo, demokratizacija se ne može svesti na jednostavnu promjenu vlasti. Ono što je važno jeste priroda i kvalitet te promjene.
Pet godina nakon promjene iz 2020. godine, Crnom Gorom upravlja krhka i heterogena koalicija stranaka koja se nije oslanjala na izgradnju institucija, već na klijentelističke i tajne mreže. Mnoge od istih strukturnih slabosti i dalje postoje, uključujući politizirana imenovanja, pritisak na akademske i kulturne institucije i slabe mehanizme odgovornosti.
Kao rezultat toga, crnogorsko društvo danas nema jasnu viziju o tome kako pravilno završiti svoju demokratsku tranziciju. Strano miješanje, politička nestabilnost i odsustvo koherentne strategije ili konsenzusa elite nastavljaju potkopavati napredak i održavati eroziju demokratije.
Crna Gora, daleko od toga da bude priča o uspjehu, postala je, nažalost, prvak demokratskog nazadovanja.
Danilo Kalezic. Montenegrin political scientist
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
