Ono što se danas dešava sa Crnom Gorom u kontekstu europskih integracija kvalitativno se razlikuje od svega što smo vidjeli u prethodnoj deceniji. Nakon više od dvanaest godina de facto pauze u politici proširenja, signali koji dolaze od lidera država članica Europske unije ukazuju na to da je Brisel – barem simbolično – spreman da ponovo pokrene proces. Ne radi se o novoj velikoj viziji proširenja, niti o suštinskom strateškom zaokretu Unije, već o potrebi da se pokaže da politika proširenja nije mrtvo slovo na papiru.
U tom kontekstu, Crna Gora se pojavljuje kao idealan kandidat. Zemlja sa oko 600.000 stanovnika ne predstavlja ekonomski ili politički šok za Uniju. Njeno eventualno članstvo ne mijenja unutrašnji odnos snaga, ne opterećuje budžet i ne otvara nova sistemska pitanja. Upravo zbog toga, Crna Gora je „laki zalogaj“ i dobra politička pogodba: prijem male zemlje koja je tehnički najdalje odmakla u pregovorima omogućava EU da pošalje signal da je proširenje i dalje moguće, bez preuzimanja velikog rizika.
Prije godinu dana, u tekstu koji sam tada napisao, izrazio sam skepticizam u pogledu stvarne posvećenosti nove vlade europskom putu, posebno uzimajući u obzir politički profil i ranije javne poruke premijera Milojka Spajića. Gledajući unatrag, taj strah se pokazao neopravdanim. Tokom protekle godine, vlada je evidentno ubrzala aktivnosti u pregovaračkom procesu, institucionalna dinamika se poboljšala, a politički kapital je očigledno uložen u europsku agendu. To, naravno, ne znači da je proces postao linearan ili bez rizika. Naprotiv, upravo u tom „foto-finišu“ pojavljuju se najopasniji potencijalni izvori opstrukcije.
Srbija ostaje najzainteresovaniji akter da osigura da Crna Gora – ili bilo ko drugi iz regije – ne uđe u Europsku uniju prije nje. Ovo nije stvar emocionalne frustracije, već racionalnog političkog proračuna. Članstvo Crne Gore u EU bi razotkrilo činjenicu da sama Srbija ne želi članstvo, ili barem ne pod uslovima koje postavlja Unija. Aleksandar Vučić je ovaj stav prilično jasno artikulirao u javnim nastupima, a odgovor premijera Spajića na X mreži – da će Crna Gora biti u EU 2028. i čekati ostale tamo, uključujući i Srbiju – bio je politički korektan, ali fundamentalno provokativan za Beograd.
Instrumenti koje Srbija ima na raspolaganju nisu novi. To je kombinacija diplomatskog lobiranja, medijskog utjecaja, političkih stranaka u Crnoj Gori koje funkcioniraju kao produžena ruka Beograda, kao i značajnog dijela Srpske pravoslavne crkve. Upravo taj crkveni faktor zaslužuje posebnu pažnju, jer se često pogrešno tumači kao monolitan.
Prethodnih godina, Vučić je svjesno radio na fragmentaciji centara moći unutar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Dodjeljivanje statusa mitropolije Nikšiću nije bio puki administrativni čin, već politička odluka s dugoročnim posljedicama. To je dodatno oslabilo institucionalni autoritet Cetinjske mitropolije, koja se često – pogrešno – doživljava kao autonomni duhovni centar u Crnoj Gori. Danas to više nije institucionalno održiva teza.
Rezultat ove fragmentacije je postojanje najmanje dvije struje unutar SPC u Crnoj Gori. Jednu predvodi mitropolit Metodije (Ostojić), koji otvoreno i svim srcem podržava Vučića, rusku politiku i agresivni srpski nacionalizam. Drugu predvodi mitropolit Joanikije, koji je oprezniji u svojim javnim nastupima, ali ideološki ostaje dosljedan srpskom nacionalnom narativu.
Metodijeva struja je posebno problematična. Pod njegovom vlašću razvija se radikalizirana, militantna i otvoreno proruska mreža. Nedavno hapšenje predstavnika Balkanske kozačke vojske u Danilovgradu – sa velikom količinom novca, uniformi i oružja – nije izolirani incident. Radi se o organizaciji čije su parade ranije organizovane uz Metodijevu podršku, u prisustvu ruskih ambasadora, sa kojima održava bliske odnose. Ovdje više ne govorimo o ideologiji, već o sigurnosnom problemu.
Zanimljive promjene se dešavaju i unutar političkog spektra srpske nacionalističke zajednice u Crnoj Gori. Andrija Mandić, kao predsjednik Skupštine, pokazuje znakove opreza i distanciranja od Vučića. Njegova retorika postaje umjerenija, proeuropska, a njegove diplomatske aktivnosti intenzivnije. Očigledno je da Mandić pokušava izgraditi legitimitet na Zapadu i predstaviti se kao „odgovorni“ nacionalista koji može biti dio europskog političkog okvira.
Naprotiv, Milan Knežević ostaje destabilizirajući faktor. Kao politički manje potentni dio koalicionog dvojca, kompenzira nedostatak institucionalne moći stalnim izazivanjem kriza. Nedavni pozivi na antiimigrantske akcije, koji su rezultirali paljenjem trgovina i nasiljem nad turskim građanima, nisu slučajni ekscesi, već dio šire strategije proizvodnje haosa.
Posebno zabrinjava situacija u općini Zeta, gdje se pod političkim pokroviteljstvom Kneževića organizuju protesti protiv izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda – projekta koji je ključan za ispunjavanje standarda EU u oblasti zaštite životne sredine. Širenje panike i dezinformacija o navodnoj štetnosti postrojenja ima jasan cilj: blokiranje europskih reformi na terenu. Cijeloj situaciji dodatnu težinu daje činjenica da u Zeti postoje strukture povezane s bivšim pripadnicima Crvenih beretki i organizovanog kriminala, uključujući Radojicu Božovića, čije se ime sa strahom spominje u Crnoj Gori.
Na samom kraju ove godine, Crna Gora se suočila s još jednim izazovom: privremenom blokadom zatvaranja pregovaračkih poglavlja 10 (poljoprivreda) i 13 (ribarstvo) od strane Francuske. Ova dva poglavlja bila su dio paketa od pet planiranih za zatvaranje do kraja 2025. godine, što bi omogućilo početak izrade Ugovora o pristupanju 2026. godine, kako je najavila njemačka kancelarka.
Sumnje prema Francuskoj u Crnoj Gori nisu bez historijskog i političkog konteksta. Francuska je 1918. godine odigrala ključnu ulogu u okupaciji i aneksiji Crne Gore, snažno podržavajući Srbiju. U novijoj historiji, francuski ambasadori su često pokazivali otvorene simpatije prema srpskim nacionalistima u Crnoj Gori. Odlikovanje rektora Univerziteta Crne Gore, Vladimira Božovića – poznatog po svojim proruskim stavovima i pozivima na „devesternizaciju“ – kao i intervju francuskog ambasadora za Borbu, medij koji se doživljava kao propagandno sredstvo Aleksandra Vučića, dodatno su pojačali sumnje.
Francusko-srpski odnosi su objektivno bliski: značajna srpska dijaspora u Francuskoj, veze s francuskom ekstremnom desnicom, kao i činjenica da je Arno Gujon, bivši aktivista te scene, danas visoki zvaničnik srbijanske vlade. Ipak, ova epizoda je završena povoljno za Crnu Goru. Nakon direktnih razgovora premijera Spajića s predsjednikom Makronom i intenzivne diplomatske aktivnosti, francuski stav je promijenjen u roku od 24 sata, što je otvorilo put zatvaranju pet poglavlja i realnoj mogućnosti članstva do 2028. godine.
Uprkos ovom pozitivnom ishodu, rizici nisu nestali. Prvi je upravo francusko-srpska bliskost, koja se može reaktivirati u jednom od sljedećih koraka. Drugi je potencijalno zaoštravanje odnosa s Hrvatskom, na čemu strateški rade srpski nacionalisti u Crnoj Gori, stalnim pokretanjem pitanja granice, Jadranskog mora i ratne prošlosti devedesetih. Treći rizik je mogućnost koordiniranog djelovanja između Srbije i Albanije u usporavanju crnogorskog puta, pri čemu su indikativni protesti u Botunu i neobično srpsko-albansko „partnerstvo“ u lokalnim pitanjima.
Uprkos svemu, važno je naglasiti konstruktivan pristup opozicije u Crnoj Gori, koja – iako nije na vlasti – u značajnoj mjeri podržava europski put. Ovo je ključna razlika u odnosu na Srbiju, gdje je podrška članstvu u EU oko 40%, dok u Crnoj Gori prelazi 70%.
Crna Gora se nalazi u rijetkom historijskom trenutku u kojem se geopolitičke okolnosti, unutrašnja politička volja i institucionalna spremnost poklapaju. Taj prozor neće biti dugo otvoren. Da bi se iskoristila prilika, potrebno je nekoliko jasnih koraka:
- Bez kompromisa sa sigurnosnim prijetnjama. Država mora odlučno reagovati na svaki oblik militantnog ekstremizma, posebno onaj sa stranim vezama, bez obzira na crkveni ili politički kišobran.
- Jasna komunikacija sa partnerima u EU. Crna Gora mora kontinuirano obavještavati ključne države članice o destabilizirajućim djelovanjima regionalnih aktera, posebno Srbije, sa konkretnim dokazima i primjerima.
- Depolitizacija ključnih infrastrukturnih projekata. Projekti vezani za standarde EU, poput zaštite okoliša, moraju biti zaštićeni od lokalnih političkih ucjena i dezinformacija.
- Proaktivna regionalna diplomatija. Odnosi sa Hrvatskom i Albanijom zahtijevaju aktivno upravljanje, prije nego što postanu instrument opstrukcije.
- Unutrašnji konsenzus o EU kao državnom interesu. Europski put mora ostati iznad dnevne politike i stranačkih kalkulacija.
Ako Crna Gora ne iskoristi ovu priliku sada, sljedeća možda neće doći decenijama. Ako je iskoristi, postat će ne samo članica EU, već i presedan koji će razotkriti ko u regionu zaista želi Europu, a ko Europu koristi samo kao izgovor.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politikolog
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
