U svom nedavno održanom govoru na sastanku kolegija Ministarstva odbrane Ruske Federacije, predsjednik Putin, ilustrujući prezriv stav Zapada prema Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza, spomenuo je i nestanak Jugoslavije sa političke karte svijeta i, naravno, patnju Srba – koji su bili „rasuti po raznim državnim stanovima“.
Ova Putinova izjava još jednom je pokazala da u njegovim postupcima na postsovjetskom prostoru ne postoji samo želja za osvetom nekome ili vraćanjem „izgubljene“ sovjetske teritorije, već i jasan ideološki naboj – i to korporativni. Upravo tako su sovjetski čekisti doživljavali događaje u Jugoslaviji tokom posljednjeg perioda postojanja Sovjetskog Saveza. Zato je Slobodan Milošević za njih postao saveznik kojem je trebalo pomoći – jer je utjelovio njihove najskrivenije snove.
U Sovjetskom Savezu, na kraju Staljinove vladavine, KGB je očišćen od „kosmopolita“ jevrejskog porijekla, a u prvim mjesecima nakon smrti vođe, lišen je utjecaja bivšeg šefa kavkaskih čekista Lavrentija Berije i njegovih saradnika, te je postao glavni nosilac šovinističke ideologije, novog „Saveza ruskog naroda“ na Lubjanki. A sada zamislite da u tom sjedištu saznaju za Miloševićev čuveni govor na Kosovu Polju – mjestu gdje je novi vođa Srbije obećao da će „svi Srbi živjeti u jednoj državi“.
Vrlo dobro se sjećam percepcije ovog govora u samoj Jugoslaviji u to vrijeme – bio je to pravi šok. Na naslovnici jednog od glavnih časopisa promjena – slovenačkog sedmičnika „Mladina“ – Milošević je tada prikazan u srednjovjekovnom oklopu, kako juriša s oružjem na vođe drugih republika obučene u moderna odijela s računarima i bilježnicama. Svi su shvatili da počinje srednji vijek!
Međutim, sovjetski čekisti su željeli upravo taj srednji vijek! Uostalom, politički program Miloševića, kojim je sasvim svjesno namjeravao da otme teritorije drugih jugoslovenskih republika naseljenih Srbima, iz perspektive Beograda, gotovo se u potpunosti poklapao s političkim programom ruskog pisca Aleksandra Solženjicina. U svojoj nespretnoj brošuri „Obnova Rusije“, poznati pisac, šovinista i neprijatelj demokratije predložio je stvaranje nove države Rusa sačinjene od same Rusije, Ukrajine, Bjelorusije i dijela teritorije Kazahstana – to jest, slijedio je isti etnički princip kao i Milošević, dok je Ukrajincima i Bjelorusima poricao nacionalni subjektivitet.
Može se činiti čudnim da su čekisti, koji su maltretirali Solženjicina i učestvovali u njegovom protjerivanju iz SSSR-a, s takvim entuzijazmom primili političke stavove autora „Arhipelaga Gulag“. No, do raspada SSSR-a, šovinistički prioriteti na Lubjanki bili su u potpunosti formirani, a čekisti su bili spremni da dočekaju svakog nosioca tih stavova.
Tim prije Miloševića. Uostalom, Moskva je u svom političkom programu vidjela i priliku za osvetu za geopolitički poraz i „gubitak“ Jugoslavije nakon Staljinovog sukoba s Josipom Brozom Titom. U čekističkoj slici svijeta sve je bilo jednostavno. Tito – koji nije bio Srbin – odvojio je „bratsku Jugoslaviju“ od Moskve, dok Srbin Milošević želi obnoviti to bratstvo. Pa zašto ne pomoći novom savezniku u izgradnji „Velike Srbije“?
Može se reći da je ova borba za „Veliku Srbiju“, čak i prije Putina, postala jedan od prvih duela između Federativne službe bezbjednosti (FSB) i želje Zapada da očuva međunarodno pravo i „život po pravilima“. Čekističkoj Rusiji nedostajalo je snage i zato što njeni predstavnici u to vrijeme još nisu monopolizirali vlast. A u Rusiji nije bilo ekonomskih mogućnosti za direktan sukob sa Zapadom.
Međutim, ne treba zaboraviti da je Rubikon u odnosima između predputinovske Rusije i Sjedinjenih Država pređen upravo kada je premijer Jevgenij Primakov okrenuo svoj avion iznad Atlantika i odbio letjeti za Sjedinjene Države nakon što je saznao za početak NATO operacije u Jugoslaviji. Primakov, bivši „novinar“ blisko povezan s FSB-om i šef vanjske obavještajne službe, bio je upravo jedna od ličnosti koje su na Lubjanki razmatrane kao potencijalni Jeljcinovi nasljednici. Ipak, na kraju su se odlučili za Putina. A Putin, kao što vidimo, ne zaboravlja čekistički poraz u Jugoslaviji i šovinistički program Miloševića, čak ni decenijama nakon završetka sukoba koji su se pokazali kao uvod u veliki rat na postsovjetskom prostoru.
Vitaly Portnikov. Ukrainian journalist, political commentator, author and opinion-maker.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
