Uvod
U modernom dobu, gdje su granice između mira i rata sve više zamagljene, pojavio se novi koncept sukoba koji dominira strateškim razmišljanjem i globalnom sigurnosnom politikom – ovaj koncept poznat je kao Hibridno ratovanje.
Navedeni termin, koji sada naširoko koriste naučnici, sigurnosni analitičari i međunarodne institucije, predstavlja novi način razumijevanja ratovanja. U svojoj biti, to je neobjavljeni rat – bitka koja se istovremeno vodi na više frontova: na terenu, u sajberprostoru, u medijima i u javnoj svijesti.
Ovaj oblik ratovanja postao je simbol našeg digitalnog doba, gdje su informacije, percepcija i uticaj jednako važni kao i vojna moć. Hibridno ratovanje je fundamentalno promijenilo način na koji države doživljavaju sigurnost i kako se brane od prijetnji koje nisu uvijek vidljive.
U posljednjim desetljećima, koncept hibridnog ratovanja postao je jedan od najsofisticiranijih izazova po međunarodnu sigurnost. Umjesto klasičnih vojnih konfrontacija, državni i nedržavni akteri sve više koriste kombinaciju političkih, ekonomskih, informacionih i sajber instrumenata kako bi postigli strateške ciljeve bez direktne konfrontacije.
Definicija koncepta „hibridnog ratovanja“
Termin hibridno ratovanje opisuje oblik interakcije u kojem granica između mira i rata postaje zamagljena.
Pojednostavljeno rečeno, hibridno ratovanje se odnosi na kombinaciju tradicionalnih sredstava ratovanja (kao što su oklopna vozila – tenkovi, vojni avioni, teška artiljerija, ratni brodovi i podmornice) i netradicionalnih sredstava (kao što su sajber ratovanje, vještačka inteligencija, komunikacijski sateliti, oružje usmjerene energije, biotehnologija itd.). Ono spaja konvencionalne vojne operacije s nekonvencionalnim taktikama, uključujući sajber napade, kampanje dezinformisanja, ekonomski pritisak, političko miješanje i korištenje nedržavnih aktera.
U ovom obliku, ratovanje se ne odvija isključivo na bojnom polju, već i u virtuelnom prostoru, društvenim mrežama i ekonomiji.
Frank G. Hofman (2007) definira hibridno ratovanje kao „kombinaciju konvencionalnih i neregularnih taktika, terorizma, organiziranog kriminala i informacijskih operacija“ usmjerenih na postizanje strateških ciljeva bez ulaska u otvoreni sukob.
Za razliku od tradicionalnih ratova, hibridno ratovanje je teško identificirati i suzbiti jer nije formalno proglašeno. Djeluje u sivoj zoni, stvarajući stalno stanje neizvjesnosti. Zbog svega toga, hibridno ratovanje postaje jednan od najvećih međunarodnih sigurnosnih izazova 21. stoljeća.
U današnjem kontekstu, hibridno ratovanje uključuje:
- Korištenje medija za manipulaciju percepcijom;
- Kibernetičko miješanje u kritičnu nacionalnu infrastrukturu;
- Politički uticaj putem stranaka ili nevladinih organizacija; i
- Ekonomski pritisak usmjeren na slabljenje nezavisnih institucija.
Ovi instrumenti stvaraju „maglu dvosmislenosti“, gdje je agresiju teško identificirati, ali su njene posljedice po nacionalnu sigurnost duboke.
NATO (Organizacija Sjevernoatlantskog saveza) definira hibridni rat na sljedeći način:
„Hibridni rat predstavlja upotrebu kombinacije vojnih i nevojnih sredstava od strane državnih ili nedržavnih aktera, otvorenih i tajnih, sinhroniziranih ili paralelnih – uključujući redovne i neredovne snage, cyber napade, dezinformacije, ekonomski uticaj i druge remetilačke oblike – s ciljem postizanja strateških ciljeva stvaranjem dvosmislenosti, iskorištavanjem ranjivosti mete i često djelovanjem ispod praga koji bi izazvao potpuni vojni odgovor.“ Upotreba termina hibridni rat u akademskoj literaturi pripisuje se Vilijamu Dž. Nemetu, koji je 2002. godine odbranio doktorsku disertaciju na Pomorskim postdiplomskim studijama u Kaliforniji pod nazivom „Budući rat i Čečenija: Argument za hibridni rat“. Nemet je analizirao kako su čečenski pobunjenici kombinirali tradicionalne gerilske taktike s modernom tehnologijom, propagandom i digitalnom komunikacijom.
Koncept je kasnije razvio i sistematizirao Frank G. Hofman između 2005. i 2007. godine. U svom djelu „Sukob u 21. vijeku: Uspon hibridnih ratova“, Hofman je hibridno ratovanje opisao kao koordiniranu mješavinu konvencionalnih vojnih operacija, terorizma, organiziranog kriminala i propagandnih kampanja.
Raniji doprinos dao je Tomas Huber u djelu „Složeno ratovanje: Taj fatalni čvor“ (2002), koje, iako ne koristi termin hibridno ratovanje, pruža teorijsku osnovu za njegov kasniji razvoj.
Neki naučnici tvrde da hibridno ratovanje nije novi fenomen, jer su se slične taktike pojavljivale kroz historiju. Nekonvencionalne metode bile su evidentne još u Punskim ratovima, kada su Rimljani koristili demoralizaciju, iscrpljivanje, napade na linije snabdijevanja i izbjegavanje direktnog sukoba s nadmoćnijom kartaginskom vojskom (Kar & Volš, 2022).
Razvoj koncepta od 2000. godine do danas
Nakon 2000. godine, koncept hibridnog ratovanja postao je dio strateških analiza SAD-a i NATO-a. Posebnu pažnju je dobio nakon rata u Gruziji 2008. godine, kada je Rusija kombinovala vojne akcije, sajber napade i medijsku propagandu kako bi uticala na ishod sukoba – što se široko smatra prvim praktičnim primjerom hibridnog ratovanja.
Kriza u Ukrajini 2014. godine označila je trenutak kada je hibridno ratovanje dobilo na globalnom značaju. Rusija je koristila „neoznačene vojnike“, kampanje dezinformisanja velikih razmjera, ekonomski pritisak i sajber operacije kako bi anektirala Krim bez formalne objave rata. NATO analitičari su ovu strategiju nazivali „ruskim priručnikom za hibridno ratovanje“.
U posljednjoj deceniji, ovaj termin se također koristio za opisivanje postupaka Sjeverne Koreje, Kine i Irana, kao i načina na koji nedržavni akteri poput Hezbolaha i ISIS-a kombiniraju terorizam s modernim vojnim mogućnostima. Ratovi 21. stoljeća više se ne vode samo za teritoriju, već za informacije, uticaj i percepciju javnosti.
Savremena relevantnost i primjena
U digitalnoj eri, hibridno ratovanje postalo je najsofisticiraniji oblik međunarodne konfrontacije. Djeluje kontinuirano i često nevidljivo kroz kampanje dezinformisanja, političke manipulacije, ekonomski pritisak i sajber uplitanje u izbore ili javne institucije.
Organizacije poput NATO-a i Europske unije osnovale su specijalizirane centre za proučavanje i suzbijanje hibridnih prijetnji, uključujući Europski centar izvrsnosti za suzbijanje hibridnih prijetnji u Helsinkiju.
U svojoj srži, važnost ovog koncepta leži u njegovoj sposobnosti da objasni kako države i drugi akteri postižu političke ciljeve nevojnim sredstvima koja ipak proizvode posljedice slične ratu.
Moderno razumijevanje hibridnog ratovanja uveliko je pod uticajem sukoba u stvarnom svijetu, poput rata između Izraela i Hezbolaha 2006. godine (koji je Hofman koristio kao ključni primjer) i ruske aneksije Krima 2014. godine.
Hibridno ratovanje na Kosovu i Zapadnom Balkanu: oblici, akteri i posljedice
Kosovo, kao mlada država na geopolitički osjetljivom Zapadnom Balkanu, postalo je jasna meta hibridnih akcija. Od dezinformacija i vanjske propagande do političkog i sajber uticaja, zemlja se suočila s različitim oblicima uplitanja usmjerenim na slabljenje njenog suvereniteta i državnog legitimiteta.
Na Zapadnom Balkanu – a posebno na Kosovu – djelovanja hibridnog ratovanja prvenstveno uključuju:
- Kampanje dezinformisanja i propagande (antiamerički, anti-NATO, anti-EU narativi i pro-kremljovske poruke);
- Politički uticaj i podrška lokalnim posredničkim akterima;
- Ekonomska poluga i kulturni uticaj; i
- U nekim slučajevima, sajber aktivnosti.
Akteri koji se najčešće spominju u institucionalnim izvještajima uključuju Rusiju (direktno i putem dezinformacijskih mreža), Srbiju (kao državnog aktera koji koristi političke i uticajne alate) i Kinu (kroz ekonomske i infrastrukturne projekte). NATO, EU i njihovi mehanizmi protiv dezinformacija identificirali su i suprotstavili se ovim prijetnjama.
Počeci hibridnih uticaja na Kosovu (2008–2013)
Nakon proglašenja nezavisnosti 17. februara 2008. godine, Kosovo je brzo postalo meta pokušaja delegitimizacije na međunarodnoj sceni. Srbija je pokrenula široku diplomatsku i propagandnu kampanju kako bi spriječila međunarodno priznanje nove države. Tokom ovog perioda pojavili su se prvi elementi hibridnog ratovanja: tajno lobiranje u međunarodnim organizacijama, uticaj putem regionalnih medija i korištenje paralelnih struktura na sjeveru Kosova.
Rusija je dosljedno podržavala srpsku naraciju, predstavljajući Kosovo kao „neuspjelu državu“ i koristeći međunarodne forume za uticaj na globalno javno mnijenje. Ovaj tandem Srbije i Rusije stvorio je okruženje stalnog političkog i informacionog pritiska na institucije Kosova, što predstavlja klasičan oblik diplomatskog i psihološkog hibridnog ratovanja.
Intenziviranje hibridnih akcija (2014–2020)
Nakon aneksije Krima od strane Rusije 2014. godine, koncept hibridnog ratovanja poprimio je novu globalnu dimenziju. Tokom ovog perioda, uticaji sličnih strategija počeli su se jasno uočavati na Balkanu, posebno putem online medija i društvenih mreža.
Na Kosovu, nakon osnivanja vojske (Kosovskih snaga sigurnosti) i konsolidacije državnih institucija, broj dezinformacijskih kampanja usmjerenih na diskreditaciju ovih procesa značajno se povećao.
Tokom pregovora u Briselu 2017. godine, pokušalo se uticati na javno mnjenje putem portala koji su širili narativ da „Kosovo gubi suverenitet“. Iste godine, tokom krize „srpskog voza“ koji je pokušao ući na Kosovo, demonstriran je pokušaj kontrolisane provokacije – tipična taktika hibridnog ratovanja za testiranje institucionalne i javne reakcije.
U međuvremenu, ruski uticaj na Balkanu se proširio kroz kulturne reprezentacije, „humanitarne“ fondacije i informacione mreže koje djeluju na prikriven način.
Ko vodi „hibridni rat“ na Kosovu i u regiji — ko su glavni akteri?
1. RUSIJA — glavni akter koji se spominje zbog korištenja hibridnih alata na Balkanu je Rusija.
Rusija koristi dezinformacijske mreže, satelitske/internet medije i narative koji prenose anti-NATO/anti-EU poruke, te pokušava pojačati etničke i političke podjele. Rusija se također koristi lobiranjem za političke interese putem kontakata s lokalnim političarima i vjerskim grupama ili proruskim medijima. Izvještaji Europskog parlamenta, EUvsDisinfo i NATO analize jasno spominju ovo za regiju.
2. SRBIJA — akter dvostrukog uticaja:
Srpska država je od strane nekih izvora opisana kao država koja koristi političke i vojne alate za održavanje uticaja na srpske zajednice na sjeveru Kosova (paralelne strukture, stvaranje napetosti, retorika i međunarodno lobiranje). Neki elementi (uključujući taktiku stvaranja/podržavanja paralelnih struktura ili pro-beogradskih informacija) mogu se smatrati dijelom strategija uticaja koje imaju hibridni učinak.
3. KINA — ekonomski i politički uticaj (više kao „meka/tvrda sila“ nego tipično vojno „hibridno ratovanje“):
Investicije, infrastruktura (BRI) i ekonomski i politički odnosi su oblik uticaja koji može imati vlastite hibridne efekte (npr. ekonomska ovisnost kao sredstvo političkog uticaja). Akademski i institucionalni izvještaji navode Kinu kao aktera koji koristi ekonomske instrumente za strateški uticaj u regiji.
4. PROKREMALJSKI akteri / dezinformacijske mreže (domaće i međunarodne):
Putem portala, kanala društvenih medija i medijskih narativa, pokušavaju mobilizirati javno mnijenje protiv Zapada, predstavljajući europske integracije kao prijetnju i povezujući lokalne događaje s globalnim događajima (npr. poređenja Kosova i Ukrajine). EUvsDisinfo dokumentira konkretne primjere ovih narativa u svojim izvještajima.
5. NEDRŽAVNI AKTERI i organizirani kriminal: Kriminalne mreže, interesne grupe, a ponekad i paravojne/društvene grupe, mogu surađivati s državnim akterima ili posrednicima kako bi potkopali stabilnost (kriminalne rute, trgovina informacijama, tajno lobiranje). Ove mreže često služe kao „operativni objekti“ za akcije koje imaju destabilizirajući učinak (uobičajeni element hibridnih strategija).
Konkretni primjeri na Kosovu i u regiji
Dezinformacije o krizama na sjeveru Kosova (decembar 2022. i kasnije): Analiza EUvsDisinfo i lokalnih medija pokazuje narativne kampanje koje optužuju Zapad za provociranje i umanjuju ulogu ruskog miješanja u eskalaciju. Ove kampanje su imale za cilj kanaliziranje bijesa, radikalizaciju mišljenja i potkopavanje povjerenja u institucije Zapada.
Korištenje „vojnika bez uniformi“ i koordiniranih narativa: praksa uočena u sukobima poput Krim/Ukrajina, ali se u izvještajima spominje za uloge aktera koji pomažu u stvaranju konfuzije i izbjegavanju direktne odgovornosti. Analitičari povezuju slične narativne i taktičke modalitete s provokativnim akcijama u regiji.
Platforme i lokalni mediji kao kanali za dezinformacije: Izvještaji NATO-a i drugih organizacija pokazuju da se mnogi portali, nalozi na društvenim mrežama i video kanali koriste za širenje lažnih ili manipuliranih vijesti koje služe političkim ciljevima vanjskih aktera.
Ekonomski uticaj/pozivi za partnerstva iz Kine: Investicije i ekonomski sporazumi se doživljavaju kao dvosmjerni — donoseći razvoj, ali i rizik od ovisnosti i političkog uticaja. Akademski i institucionalni izvještaji stavljaju navedeno u kontekst strateškog uticaja.
Hibridno ratovanje u savremenom kontekstu (2021–2025)
Pandemija usljed COVID-19 i ruska agresija u Ukrajini (2022) označile su jasno intenziviranje hibridnih operacija na Balkanu.
Tokom ovog perioda, proruski i anti-NATO narativi su pojačani na regionalnim portalima koji također djeluju u medijskom prostoru Kosova. Ovi napori su nastojali stvoriti konfuziju oko euroatlantske orijentacije Kosova i usaditi nepovjerenje u sigurnosne institucije.
Krajem 2022. i tokom 2023. godine, izvještaji Vijeća sigurnosti Kosova i EUvsDisinfo identificirali su desetine slučajeva širenja lažnih vijesti vezanih za:
- Ulogu NATO-a na Kosovu,
- Proces dijaloga sa Srbijom i
- Prisustvo KFOR-a na sjeveru.
Ovi narativi često predstavljaju Kosovo kao „neuspjeli eksperiment Zapada“, s ciljem slabljenja građanskog povjerenja i polariziranja javnog mnijenja.
Poseban slučaj su dezinformacije protiv rata OVK (Oslobodilačke vojske Kosova), posebno protiv njenih vođa. Ove dezinformacije su prodrle i do dijela građana Kosova, optužujući vođe OVK, koji su godinama vladali Kosovom, kao kriminalce i korumpirane. Ovo predstavlja orkestrirani napor Beograda da optuži Zapad za saradnju sa OVK.
Zaključci i preporuke
Hibridno ratovanje na Kosovu predstavlja trajnu stratešku realnost. To nije otvoreni rat, već kontinuirani proces uticaja koji zahtijeva institucionalnu i društvenu budnost.
Kosovo bi stoga trebalo:
- Razviti nacionalnu strategiju za suprotstavljanje dezinformacijama i stranom uticaju;
- Ojačati sajber sigurnost i zaštitu kritične nacionalne infrastrukture; i
- Ulagati u medijsku pismenost i građansko obrazovanje kako bi se poboljšala otpornost društva.
Koordiniran pristup između sigurnosnih institucija, medija i akademske zajednice je ključan za izgradnju nacionalne otpornosti protiv hibridnog ratovanja – jednog od centralnih izazova 21. vijeka.
Reflektivni zaključak
Zaključno, hibridno ratovanje je odraz nove globalne stvarnosti – stvarnosti u kojoj sukobi ne počinju deklaracijom i ne završavaju se prekidom vatre. To je rat za percepciju, za narativ i za kontrolu informacija. Za razliku od ratova iz prošlih stoljeća, gdje se pobjednik vidio na bojnom polju, danas je pobjednik onaj koji kontroliše umove, mreže i protok informacija.
U tom smislu, razumijevanje i proučavanje hibridnog ratovanja više nije samo akademsko pitanje, već nacionalna i međunarodna potreba. Zato što se u 21. vijeku moć ne mjeri samo oružjem i vojskama, već i sposobnošću uticanja, manipulacije i kontrole globalne percepcije.
Stoga, termin „hibridno ratovanje“ ostaje jedan od najvažnijih koncepata moderne sigurnosne politike – podsjetnik da čak i u vrijeme mira svijet i dalje može biti u ratu.
Orhan Çeku. Associate professor for the subject of National Security at the public Haxhi Zeka University in the Republic of Kosovo
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
