Oko Nove godine, stvari u Crnoj Gori su se ponovno uzburkale. Prijetnje sabotažama, blokade najvažnijih cesta i medijska kampanja crnogorskih i srbijanskih medija bliskih vlastima u Srbiji. Sve je to stavljeno u kontekst etničkih i identitetskih razlika u Crnoj Gori. U pitanju je dobro uhodana i poznata matrica koja opterećuje Crnu Goru nakon političkih promjena 2020. Akteri su dobro poznati lokalnoj i regionalnoj javnosti, kao i po otvorenim i neskrivenim vezama s Beogradom i Moskvom.
Prvi i najglasniji akter je Demokratska narodna stranka, na čelu s Milanom Kneževićem. Stranka je nastala cijepanjem bivšeg konzervativnog krila Demokratske partije socijalista, koja je ostala lojalna Slobodanu Miloševiću nakon razdvajanja vodstava Crne Gore i Srbije 1997. godine. Danas je DNP dio koalicije Za budućnost Crne Gore, nekadašnjeg Demokratskog fronta, koja sudjeluje u vladajućoj koaliciji i kontrolira parlament i nekoliko strateških ministarstava u Crnoj Gori, kao i nekoliko važnih javnih poduzeća, uključujući Elektroprivredu Crne Gore, državnu monopolsku tvrtku za opskrbu električnom energijom. Također, kontroliraju nekoliko važnih gradova u kojima imaju gradonačelnike, uključujući Općinu Zeta, gdje se održavaju najnoviji prosvjedi.
Unatoč sudjelovanju u vladi i velikim ustupcima koje su dobili od premijera Milojka Spajića, ova frakcija crnogorskog parlamenta stalno uzrokuje nestabilnost. U gradovima poput Pljevalja, gradonačelnik se ponaša kao secesionist i kao da je najsjevernija crnogorska općina dio Srbije. Ne slave se nacionalni crnogorski državni praznici, već srpski, s provokativnim porukama i simbolikom koju mnogi Pljevljaci doživljavaju kao nepotrebnu i štetnu. Grad ima velikih infrastrukturnih problema, zagađenje iz lokalne termoelektrane je ogromno, a sinekure u lokalnom Rudniku ugljena i termoelektrani Elektroprivrede hrane spomenutu parlamentarnu frakciju.
U Općini Zeta, na vlasti je Kneževićeva DNP, koja za svoje najnovije aktivnosti nema podršku šire koalicije. Riječ je o lokalnoj stvari i lokalnoj temi, u kojoj se dugogodišnje nezadovoljstvo stanovnika sela Botun zbog zagađenja iz sada ugašenog Aluminijskog kombinata koristi kao gorivo za prosvjede protiv planirane izgradnje postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda za glavni grad Podgoricu, gdje živi gotovo trećina građana Crne Gore. Ovaj objekt ima financijsku i političku podršku Europske unije, a njegova izgradnja pomogla bi procesu pristupanja, jer Crna Gora mora ispunjavati standarde zaštite okoliša.
Iako je Kneževićev DNP u podgoričkom parlamentu i na državnoj razini, zajedno s partnerima, glasao za sve planove i dokumente koji su omogućili pripremu i izradu projektne dokumentacije, prosvjedi su organizirani u trenutku kada su radovi trebali početi i kada su strojevi trebali ući na gradilište.
Mnogi ovu promjenu Kneževića pripisuju pritisku iz Srbije, koja već neko vrijeme javno i otvoreno izražava nezadovoljstvo najavama da bi Crna Gora mogla samostalno ući u Europsku uniju. To je suprotno politici Aleksandra Vučića, koji želi da se regija pridruži EU kao cjelina. Budući da Srbija ima brojne neriješene probleme i budući da je podrška članstvu u EU na najnižoj razini od početka pregovora, takva očekivanja čine se teško ostvarivima, iako Vučić ima prijatelje, saveznike i istomišljenike u EU, poput Viktora Orbána i Roberta Fica, kao i signale ohrabrenja iz Francuske. Problemi Srbije s Kosovom, kao i njezine bliske veze s Rusijom, glavna su prepreka koja čini nerealnim Vučićeva očekivanja da će cijela regija biti talac tih problema.
Knežević je bliski suradnik i prijatelj Aleksandra Vučića. Bio je gost na gotovo svim stranačkim skupovima Vučićeve Srpske napredne stranke i često se hvali fotografijama privatnih susreta s Vučićem i njegovom obitelji. Podržao ga je nakon prosvjeda u Srbiji, a zauzvrat mu na raspolaganju stoji velika mreža Vučićevih televizijskih i medijskih kuća u Crnoj Gori, poput Prve TV, Adria TV, portala Borba, Alo i IN4S, kao i dio javnog emitera RTCG, koji promoviraju narative o navodnoj šteti i korupciji koja stoji iza projekta postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda.
Prije same Nove godine, Knežević je, zajedno sa svojim suradnicima iz stranke i predstavnicima Općine Zeta, blokirao ulaz u gradilište, nakon čega su načelnik općine Zeta i još nekoliko desetaka građana privedeni u policiju. Policija je namjerno izbjegavala uhićenje Kneževića, svjesna da će to iskoristiti za dodatnu destabilizaciju, nakon čega je i sam ušao u policijsko vozilo kako bi inscenirao uhićenje. Beogradski mediji bliski Vučiću tjednima su nakon toga vodili kampanju o navodno strašnom položaju Srba u Crnoj Gori.
Knežević je prijetio napuštanjem vlade i, očekivano, fokus je prebacio s ekološkog pitanja na područje identitetskih razlika, tražeći da se u Crnoj Gori uvede srpski jezik kao službeni, da se srpska trobojnica uvede kao službeni simbol države kao “nacionalna zastava”, kao i da se u proceduru stavi zakon o dvojnom državljanstvu, koji bi omogućio velikom broju građana Srbije da dobiju crnogorsko državljanstvo po podrijetlu.
To su poznati zahtjevi srpske nacionalističke politike u Crnoj Gori, koju podržava i Srpska pravoslavna crkva, a u kojoj kritičari vide cilj stavljanja Crne Gore u podređeni položaj prema Srbiji i distanciranja od regionalnih i europskih političkih struja.
Zanimljivo je da Kneževićev „stariji“ partner Andrija Mandić, čelnik parlamenta i Nove srpske demokracije, najvećeg partnera DNP-a u koaliciji Za budućnost Crne Gore, iako zastupa iste političke ciljeve, smatra da je ostanak na vlasti i miran, strateški rad na njihovom postizanju učinkovitiji pristup. Mnogi, uključujući strukture bliske Vučiću, postaju nestrpljivi s Mandićevim ponašanjem, pa su se na prosvjedima u Botunu mogla čuti skandiranja koja ga optužuju za izdaju. Sukob za sada nema otvoreni karakter, ali je očito da postoji i da se pažljivo maskira.
Iako Vučićeva politika ima vrlo malu podršku u Crnoj Gori, uključujući i među Srbima, to ne znači da srpski nacionalizam, u svojoj agresivnoj crnogorskoj verziji, nije snažno prisutan i duboko ukorijenjen unutar struktura moći u zemlji.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politolog
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
