Oko Nove godine u Crnoj Gori su se stvari ponovo uzburkale. Prijetnje sabotažom, blokade najvažnijih saobraćajnica i medijska kampanja crnogorskih i srpskih medija bliskih vlastima u Srbiji. Sve je to stavljeno u kontekst etničkih i identitetskih razlika u Crnoj Gori. Riječ je o uigranoj i dobro poznatoj matrici koja opterećuje Crnu Goru nakon političkih promjena iz 2020. godine. Akteri su dobro poznati lokalnoj i regionalnoj javnosti, kao i po svojim otvorenim i neskrivenim vezama sa Beogradom i Moskvom.
Prvi i najglasniji akter je Demokratska narodna partija, koju predvodi Milan Knežević. Partija je nastala cijepanjem nekadašnjeg konzervativnog krila Demokratske partije socijalista, koje je ostalo lojalno Slobodanu Miloševiću nakon razlaza rukovodstava Crne Gore i Srbije 1997. godine. Danas je DNP dio koalicije Za budućnost Crne Gore, nekadašnjeg Demokratskog fronta, koja participira u vladajućoj koaliciji i kontroliše parlament i nekoliko strateških ministarstava u Crnoj Gori, kao i nekoliko važnih javnih preduzeća, uključujući Elektroprivredu Crne Gore, državnu monopolističku kompaniju za snabdijevanje električnom energijom. Takođeр, kontrolišu i nekoliko važnih gradova u kojima imaju gradonačelnike, uključujući Općinu Zeta, gdje se dešavaju posljednji protesti.
I pored učešća u vlasti i velikih ustupaka koje su dobili od strane premijera Milojka Spajića, ova frakcija crnogorskog parlamenta konstantno izaziva nestabilnost. U gradovima poput Pljevalja, gradonačelnik se ponaša kao secesionista i kao da je najsjevernija crnogorska općina dio Srbije. Ne slave se državni crnogorski državni praznici, već srpski, uz provokativne poruke i simboliku koju mnogi Pljevljaci doživljavaju kao nepotrebnu i štetnu. Grad ima velike infrastrukturne probleme, zagađenje iz lokalne termoelektrane je ogromno, a sinekure u lokalnom Rudniku uglja i termoelektrani Elektroprivrede hrane pomenutu parlamentarnu frakciju.
U Općini Zeta vlast vrši Kneževićev DNP i za svoje posljednje aktivnosti nema podršku šire koalicije. U pitanju je lokalna stvar i lokalna tema, u kojoj se dugogodišnje nezadovoljstvo stanovnika sela Botun zbog zagađenja iz sada ugašenog Kombinata aluminijuma koristi kao gorivo za proteste protiv planirane izgradnje postrojenja za tretman otpadnih voda za glavni grad Podgoricu, u kojem živi skoro trećina građana Crne Gore. Ovo postrojenje ima finansijsku i političku podršku Europske unije, a njegova izgradnja pomogla bi pristupni proces, jer Crna Gora mora ispuniti standarde zaštite životne sredine.
Iako je Kneževićev DNP u podgoričkom parlamentu i na državnom nivou, zajedno sa partnerima, glasao za sve planove i dokumenta koja su omogućila pripremu i izradu projektne dokumentacije, protesti su organizovani u momentu kada je već trebalo da počnu radovi i kada su mašine trebale da uđu na gradilište.
Ovu promjenu kod Kneževića mnogi pripisuju pritiscima iz Srbije, koja već neko vrijeme javno i neskriveno iskazuje nezadovoljstvo najavama da bi Crna Gora mogla samostalno da uđe u Europsku uniju. To je suprotno politici Aleksandra Vučića, koji želi da region u EU uđe kao cjelina. Kako Srbija ima brojne neriješene probleme i kako je podrška članstvu u EU na najnižem nivou od početka pregovora, takva očekivanja djeluju teško ostvariva, iako Vučić ima prijatelje, saveznike i istomišljenike u EU, poput Viktora Orbana i Roberta Fica, ali i signale ohrabrenja iz Francuske. Problemi Srbije sa Kosovom, kao i bliske veze sa Rusijom, glavna su prepreka zbog koje Vučić nerealno očekuje da cijeli region bude talac tih problema.
Knežević je blizak saradnik i prijatelj Aleksandra Vučića. Gostovao je na gotovo svim partijskim okupljanjima Vučićeve Srpske napredne stranke i često se hvali fotografijama privatnih susreta sa Vučićem i njegovom porodicom. Podržao ga je nakon protesta u Srbiji, a zauzvrat mu je na raspolaganju velika mreža Vučićevih televizija i medija u Crnoj Gori, poput Prve TV, Adria TV, portala Borba, Alo i IN4S, kao i dijela javnog emitera RTCG, koji promovišu narative o navodnoj štetnosti i korupciji iza projekta postrojenja za tretman otpadnih voda.
Pred samu Novu godinu Knežević je, zajedno sa saradnicima iz partije i predstavnicima Općine Zeta, blokirao ulaz u gradilište, nakon čega su gradonačelnik Zete i još nekoliko desetina građana privedeni u policiju. Policija je namjerno izbjegla hapšenje Kneževića, svjesna da bi on to iskoristio u svrhe dodatne destabilizacije, nakon čega je on sam ušao u policijsko vozilo kako bi inscenirao hapšenje. Beogradski mediji bliski Vučiću su nedjeljama nakon toga vodili kampanju o navodno užasnom položaju Srba u Crnoj Gori.
Knežević je zaprijetio izlaskom iz vlade i, očekivano, prebacio fokus sa ekološkog pitanja na teren identitetskih razlika, tražeći da se srpski jezik uvede kao službeni u Crnoj Gori, da se srpska trobojka uvede kao zvanični simbol države kao „narodna zastava“, kao i da se u proceduru stavi zakon o dvojnom državljanstvu koji bi omogućio velikom broju građana Srbije dobijanje crnogorskog državljanstva po porijeklu.
Riječ je o poznatim zahtjevima srpske nacionalističke politike u Crnoj Gori, koju podržava i Srpska pravoslavna crkva, a u kojima kritičari vide cilj stavljanja Crne Gore u podanički položaj prema Srbiji i njeno udaljavanje iz regionalnih i europskih političkih tokova.
Interesantno je da Kneževićev „stariji“ partner Andrija Mandić, lider parlamenta i Nove srpske demokratije, najvećeg partnera DNP-a u koaliciji Za budućnost Crne Gore, iako zastupa iste političke ciljeve, smatra da su ostanak u vlasti i miran, strateški rad na njihovom ostvarivanju efikasniji pristup. Mnogi, uključujući i strukture bliske Vučiću, postaju nestrpljivi zbog Mandićevog ponašanja, pa se na protestima u Botunu moglo čuti i skandiranje koje ga optužuje za izdaju. Sukob za sada nema otvoren karakter, ali je očigledno da postoji i da je pažljivo maskiran.
Iako Vučićeva politika ima veoma malu podršku u Crnoj Gori, uključujući i među Srbima, to ne znači da srpski nacionalizam, u svojoj agresivnoj crnogorskoj verziji, nije snažno prisutan i duboko ukorijenjen unutar struktura moći u zemlji.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politikolog
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
