Režim pokušava vratiti vladavinu straha, ali represija samo dodatno povećava nezadovoljstvo u narodu.
Prosvjed se istrošio, studenti su se umorili, odustaju… – može se čuti od pesimista. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić je zadovoljan, cinično broji demonstrante, nudi mladima kuhani grah da se vrate na ulice. Nema čestih i masovnih prosvjeda, blokada ili marševa. Je li studentski revolt zaista izblijedio ili je ušao u novu fazu?
Obično prosvjedi imaju dinamiku utakmice – izbijanje, masovna mobilizacija i konačno postizanje ciljeva ili raspršivanje demonstranata. Prosvjedi u Srbiji, prvi put u višestranačkom sustavu, imaju prirodu društvenog maratona i kontinuitet taktike iscrpljivanja.
Prosvjed povodom obljetnice urušavanja strehe u Novom Sadu pokazao je da se broj onih koji su spremni izaći na ulice nije smanjio. Prosvjed u Novom Pazaru u prosincu prošle godine pokazao je da revolt postoji, iako nije masovan, i da nema potrebe za povratkom u fazu „buđenja Srbije“ od prošle zime.
Dok čekaju da predsjednik Srbije, koji tvrdi da je pobijedio „obojenu revoluciju“, raspiše prijevremene parlamentarne izbore, studenti i vlasti usredotočili su se na izbore koji će se sigurno održati ove godine, odnosno lokalne izbore u deset općina.
Mladi ne napuštaju Srbiju
Samouvjerena vlada ne mijenja svoju provjerenu taktiku pobjede na izborima – sijanje straha i očite izborne prijevare. Svi ovi lokalni izbori važni su Vučiću kako bi prikazao sliku pobjede, odgodio raspisivanje parlamentarnih izbora i iscrpio studentski pokret.
Međutim, i studenti uče. Guranje uz policijske kordone taktički je potez prosvjeda, ali ne i način osvajanja vlasti. To je doslovno gorak okus suzavca i škola nasilnih režimskih zamki od prošle godine.
Izbori su strategija i matematika; ovo je sada novi ispit za mlade koji će se položiti, ali pitanje je hoće li iz prvog pokušaja. Studenti i oporba ne mogu se dogovoriti o zajedničkom izbornom nastupu, a sigurna formula za pobjedu autokratskog režima je – jedinstvo.
Zato je dobro da se studentska praksa odvija na lokalnim izborima, a ne odmah na parlamentarnim. Uostalom, sudeći po svemu, Aleksandru Vučiću bliži se kraj drugog predsjedničkog mandata, te se on vjerojatno priprema za premijersku poziciju na parlamentarnim izborima kako bi sačuvao kompletnu strukturu vlasti.
Istodobno, u Srbiji traje represija protiv neistomišljenika kakva nije zabilježena od početka 1990-ih. Ne postoji službena evidencija žrtava represije u Srbiji u razdoblju 2024. – 2026., ali gdje god država ima utjecaj, režim Srpske napredne stranke provodi masovna smjenjivanja, otkaze i raskide ugovora. Ne smjenjuju se samo čelnici javnih ustanova koji su podržavali studentske prosvjede, već i oni koji nisu ništa učinili da uguše pobunu. Sve se to događa u atmosferi targetiranja, javnog linča i ponižavanja.
Srbija je nova Bjelorusija. Ali mladi ljudi ne napuštaju zemlju kao prije, jer vjeruju u svoju pobjedu.
Odavno je poznato da je režim Srpske napredne stranke kontrolirao sve, od nacionalnog projekta Expo 2027 do seoskih kulturno-umjetničkih društava. Metode pritiska, ucjene i kupnje glasova postaju sve manje prikrivene. Državni dužnosnici iz redova Srpske napredne stranke koordiniraju popise pristaša i neprijatelja vlasti te, s detaljnim planovima, posjećuju lokalne zajednice i provode prethodno dobro uvježbane akcije nasilne pobjede na izborima. Srbija nije imala iskustva sa staljinizmom, ali putinofilija je postala društveni temelj za provedbu takvih neototalitarnih metoda.
Oprez – „iranski scenarij“
Studenti se također pripremaju za lokalne i parlamentarne izbore. Mnogi se žale na njih jer ne žele objaviti popis imena kandidata s glavne studentske liste za parlamentarne izbore. Ljuti su mnogi na studente jer se „ograđuju“, jer ne žele ujediniti srpsku stranačku oporbu i što su narcisoidni. No, sve su to karakteristike mladosti.
Opozicijske stranke u Srbiji ne bi trebale dramiti, već bi se trebale pripremati za izbore neovisno o studentima. Surađivati sa studentima gdje i koliko mogu.
Građanske skupštine koje su studenti pozvali prije godinu dana i taktika „student u svakom selu“ dale su organizacijske rezultate. Polako i tiho formiraju se općinski i lokalni stožeri za studentske liste na lokalnim izborima.
Uz neizbježnu dozu paranoje, mladi su svjesni da ih nedemokratski režim prisluškuje, prati i traži kompromitirajući materijal za njih i njihove bliske.
Progon sveučilišnih profesora, novinara, umjetnika te uništavanje kulturnih institucija i festivala neće dovesti do društvenog sloma Srbije, već do brže zamjene kriminaliziranog režima. Režim pokušava vratiti vladavinu straha, ali narod je već oslobođen od njega. Represija samo povećava nezadovoljstvo i bijes.
Lokalne zajednice su pod tako snažnim političkim pritiskom da otpor raste čak i među starijim generacijama koje u nekim vojvođanskim selima s manjinskim zajednicama kolektivno brane svoje svećenike koji su podržavali studentske prosvjede i blokade.
Srbija je više nego ikad podijeljena na „ćacije“ (pristaše vlade) i „blokadere“ (pristaše studenata), a nakon pada režima Aleksandra Vučića, posljedice represije neminovno će pokrenuti pitanje lustracije, koja se nije dogodila nakon „5. listopada“ 2000. godine. Srbija je tada ratovala sa susjedima, a sada i sama sa sobom.
Nakon 15 mjeseci prosvjeda, jasno je da promjene u Srbiji neće slijediti obrazac „Revolucije 5. listopada“. Trendovi generacije Z diljem svijeta ukazuju na njihovu nepredvidljivost i impulzivnost, što bi moglo uzrokovati kaos tijekom prijenosa vlasti.
Ono što je sigurno jest da se izborni autoritarizam u Srbiji ne može ni teoretski pobijediti na namještenim ili nasilno ukradenim izborima. Vučić je izjavio da nije Slobodan Milošević i izrazio je spremnost braniti vlast silom, što znači, ako je potrebno – i s mnogo žrtava. Trenutno zatišje može biti, kako kaže narodna mudrost, zatišje pred buru. Kao metaforičko upozorenje – globalne crvene linije nasilja su se pomaknule, a ustanak u Srbiji mogao bi se naći negdje između „nepalskog“ i nedavnog „iranskog scenarija“, u kojem su ubijene tisuće ljudi.
Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
