Srbija ne zna gdje želi biti, i to je sada već nasljedni generacijski problem
Pobjeda Petra Mađara i njegove stranke Tisza na parlamentarnim izborima u Mađarskoj najviše se slavila u susjednoj Srbiji. Prvo, zato što je poraženi premijer Viktor Orbán prijatelj i zaštitnik srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. I drugo, još važnije – zato što je primjerom pokazano kako autokrat nakon mnogo godina vladavine može pobijediti na izborima.
U tim iskrenim čestitkama iz Srbije ima previše nada i nerealnih očekivanja, ali to je razumljivo, jer je studentima i građanima koji su protiv nesmjenjive Vučićeve vlasti trenutno najvažniji – entuzijazam.
Nesumnjivo je da se radi o klasičnoj srednjoeuropskoj mirnoj „izbornoj revoluciji“, terminu za politički fenomen u kojem oporba pobjeđuje autokratskog vođu u izbornim uvjetima povoljnim samo za njega. Takav model već je viđen u Slovačkoj s Vladimirom Mečiarem (1998.) i u Hrvatskoj s Franjom Tuđmanom (2000.).
Možete li hipotetski zamisliti da Vučić čestita rektoru Beogradskog sveučilišta, Vladanu Đokiću, na pobjedi na izborima, kao što je to učinio Orbán? Nikako. Srbija slijedi svoj vlastiti, već viđeni, scenarij gdje je pobjeda studenata i oporbe na poštenim izborima moguća samo uz fizičku obranu glasačkih kutija i volje birača na ulici.
Tako je poražen Slobodan Milošević (2000.), ali i drugi postkomunistički tvrđi autokratski režimi, poput Ševardnadzeovog u Gruziji u „Revoluciji ruža“ (2003.), Kučminog u Ukrajini u „Narančastoj revoluciji“ (2004.) i Akajevljevog u Kirgistanu u „Revoluciji tulipana“ (2005.). To su popularno zvane „obojene revolucije“ kojih se toliko boje mali i veliki autoritarci od Vučića do Putina i Xi Jinpinga.
Pouke iz Mađarske
Pouke su tu, ima li aktera za bilo koji od tih scenarija? Iako je studentski pokret u Srbiji 2024.-26. avangardnog karaktera i ostavlja dojam divljenja, on ipak nije politički strukturiran i vrijednosno definiran. Lekcije koje su studenti naučili na prošlim lokalnim izborima su vrijedne, ali nisu dovoljne za odlučujući meč s Vučićevim dobro organiziranim režimom, koji je spreman učiniti sve samo da ostane na vlasti.
Studenti još uvijek ne iznose imena kandidata i vođa na očekivanim parlamentarnim izborima, koji bi morali biti karizmatični poput spomenutog rektora Đokića. Buduća studentska politička opcija mora imati jasan politički program s ljudima koji su dokazani stručnjaci, a na prošlim lokalnim izborima to je pitanje bilo prilično „tanko“.
Peter Magyar je relativno mlad političar s mandatom koji su mu birači dali da popravi gdje je Orbán uništio demokraciju na domaćoj i međunarodnoj razini. Institucije u Srbiji su daleko više uništene nego u Mađarskoj, a dan nakon zamišljene pobjede studenata i oporbe sve će biti devastirano gotovo kao nakon pada Slobodana Miloševića.
Vjeruje se da će jednog dana mladi kadrovi ući u institucije Srbije, kao kada je opcija predsjednika Volodimira Zelenskog pobijedila u Ukrajini. Hoće li studenti i njihovi kandidati moći odoljeti radikalnoj zamci odnosa Srbije s EU i NATO-om, neovisnosti Kosova, zločinima i genocidu 90-ih u Bosni i Hercegovini te ekspanzionizmu u Crnoj Gori? To su retorička pitanja.
Vječni vrtlog revolucije
Vučić je ostao bez Orbána – suborca, odvjetnika i zaštitnika u EU. I ne samo on, već i cijela populistička koalicija okupljena oko njegovih Patriota za Europu, čiji je mađarski premijer bio spiritus movens u parlamentu EU.
Situacija u srednjoj Europi slična je onoj s kraja 90-ih, kada je u više postsocijalističkih zemalja iskorištavan strah nezadovoljnih i nostalgija za vođom „tvrde ruke“. Još je kritičnija sada, kada populisti dobivaju daleko veću podršku izvana, i to od super diktatora. Stav prema ratu u Ukrajini nije bio moralni princip, pa je Orbán imao podršku Trumpa, Putina i Xija.
I ta podrška mu nije pomogla, što je simbolično možda i najveća pobjeda na 70. obljetnicu „Mađarske revolucije 1956.“. Narod Mađarske odlučio je da ne želi biti s druge strane „željezne zavjese“.
Srbija ne zna gdje želi biti, a to je već nasljedni problem. Nove generacije i studenti na prosvjedima protiv Vučića razočarani su EU, ali ako ne uspiju napraviti promjene u Srbiji, neće putovati na studij i rad u Moskvu ili Peking.
Prije obračuna s korupcijom, Srbija treba riješiti civilizacijsko pitanje želi li biti dio EU ili ne. Nema uvjeta za Titovu novu nesvrstanu Jugoslaviju, dok je ormar službenog Beograda pun „leševa“ iz Hrvatske, genocida u Bosni i Hercegovini i etničkog čišćenja na Kosovu.
Tranzicijska pravda nije postignuta, kao ni želja da se sazna istina o ratovima 90-ih, i za neko drugo vrijeme nitko neće žaliti za zločinima svojih očeva i djedova. Srbija je zaglavljena u 1989. s pitanjem „kamo dalje?“. Ulica će i dalje biti glavna politička institucija u Srbiji, vječni vrtlog pobune, a nacionalisti i populisti će se izmjenjivati u „izbornim revolucijama“ – Milošević, Vučić i njima slični.
Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
