Otkazivanje ovogodišnjeg summita Brdo-Brijuni od strane predsjednika Hrvatske, Zorana Milanovića, šokiralo je mnoge, a prije svega one u regiji. Ovo je nešto više od samo još jedne diplomatske epizode u kronično napetim hrvatsko-srpskim odnosima. Sama činjenica je prilično indikativna: jedan od rijetkih stabilnih regionalnih formata, stvoren upravo za održavanje političkog dijaloga čak i tijekom razdoblja sukoba, ovaj put nije izdržao eskalaciju.
Ured predsjednika Hrvatske je 30. ožujka službeno objavio da je sastanak šefova država u okviru procesa Brdo-Brijuni, planiran za svibanj u Hrvatskoj, otkazan, budući da u trenutnim okolnostima „nema uvjeta“ za dolazak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Hrvatsku. U Zagrebu je to objašnjeno izravno: nedavne izjave i postupci Vučića proturječe samoj logici ovog procesa, pogoršavaju međudržavne odnose i ugrožavaju mir i stabilnost u jugoistočnoj Europi.
Kasnije, 13. travnja, tijekom sastanka u Rijeci, predsjednici Slovenije i Hrvatske potvrdili su ovu odluku. Milanović je naglasio da ga je Vučić svojim izjavama, kao domaćina, doveo u beznadežan položaj. „Ne želim se prepirati i objašnjavati da Hrvatska neće napasti Srbiju tenkovima. On to stalno ponavlja. Nemoguće je ovako razgovarati“, rekao je, dodajući da „stoga, nažalost, od Brijuna neće biti ništa“.
Predsjednica Slovenije, Nataša Pirc Musar, naglasila je da razumije odluku svog hrvatskog kolege da ne bude domaćin summita.
Kako bismo razumjeli razmjere ove odluke, važno je prisjetiti se da Brdo–Brijuni nije dekorativni diplomatski ritual: to je zajednička slovensko-hrvatska inicijativa koja, u svom sadašnjem formatu, djeluje od 2013. godine i namijenjena je održavanju povjerenja, regionalne suradnje i europske perspektive Zapadnog Balkana. Upravo u tome leži politička težina otkazivanja: kada se ne prekida slučajni bilateralni sastanak, već format zamišljen kao platforma za održavanje otvorenog kanala između svih ključnih čelnika regije, to je već signal ne još jedne svađe, već ozbiljnijeg prekida regionalne komunikacije. Već na summitu 2023. sudionici su naglasili potrebu za međusobnim povjerenjem, dobrosusjedskim odnosima i ubrzanjem europskih integracija regije. Stoga se ovogodišnji prekid događaja čini vrlo simptomatskim. Udara u samu ideju da se politički dijalog na Zapadnom Balkanu može održati čak i pod pritiskom sukoba i osobne netrpeljivosti.
Formalni razlog za odluku Zorana Milanovića formuliran je prilično čvrsto, ali istovremeno bez nepotrebnog diplomatskog prikrivanja. Problem je u tome što je srbijanski čelnik Aleksandar Vučić, po mišljenju hrvatske strane, svojim nedavnim izjavama prilično ratoborne i alarmističke prirode, odveo situaciju izvan granica unutar kojih bi takav sastanak još uvijek imao smisla. I ovdje je važno da se ne radi o jednoj izoliranoj primjedbi. U Zagrebu se referiralo na „izjave i postupke posljednjih dana i tjedana“, a to već ukazuje na širu pozadinu: od sve agresivnije retorike predsjednika Vučića prema Hrvatskoj do njegovih obnovljenih napada na temu navodne „antisrpske“ koalicije u regiji (misleći na vojni savez Tirane, Prištine i Zagreba – iako su Hrvatska i Albanija odavno članice NATO-a). Reakcija samog predsjednika Srbije zapravo je samo potvrdila da mu je bilo korisno odgovoriti na isti način. Izjavio je da „u potpunosti podržava“ Milanovićevu odluku, da mu „nije mjesto“ na takvom sastanku i da mu je puno važnije otići u Jasenovac nego na samit Brdo-Brijuni. U istoj reakciji, Vučić je još jednom povezao situaciju sa svojim prethodnim optužbama protiv Zagreba, Tirane i Prištine.
Upravo tu leži političko težište ove priče. Aleksandar Vučić posljednjih tjedana dosljedno zagrijava temu tzv. neprijateljskog okruženja Srbije. Nakon intenziviranja sigurnosne suradnje između Hrvatske, Albanije i Kosova, više je puta te kontakte predstavljao kao prijetnju Beogradu. Već u veljači, reagirajući na sastanke hrvatskih, albanskih i kosovskih dužnosnika u sigurnosnoj sferi, predsjednik Vučić izjavio je da ako je cilj bio „zabrinuti Srbiju“, taj cilj je postignut. Već krajem ožujka, nakon lokalnih izbora u Srbiji, tom regionalnom narativu dodao je i temu navodnog hrvatskog miješanja i „logističke podrške“ svojim protivnicima. Stoga, predsjednik Milanović nije otkazao summit iznenada i ne zbog jedne nepromišljene izjave. Donesena odluka postala je reakcija na nagomilanu retoriku, u kojoj Vučić sustavno prikazuje susjedne zemlje kao dio neprijateljskog vanjskog pritiska na Srbiju.
U tom smislu, otkazivanje summita također je pokazatelj šire promjene atmosfere. Summit Brdo-Brijuni godinama je postojao upravo zato što je omogućavao održavanje razgovora čak i kada su se gomilale pritužbe između pojedinih prijestolnica. No, format funkcionira samo dok stranke barem prepoznaju njegovu svrhu – kao platformu za smanjenje napetosti, a ne kao pozornicu za prenošenje domaće političke konfrontacije na regionalnu razinu. Vučić je, naprotiv, posljednjih mjeseci aktivno prevodio regionalne odnose na jezik opsade, zavjere i vanjskih napada na Srbiju. Unutar takve logike, summit uz sudjelovanje predsjednika Hrvatske, Slovenije, Albanije, Kosova i drugih regionalnih čelnika prestao je biti diplomatska prednost i pretvorio se u rizičnu javnu platformu gdje bi svaka primjedba mogla izazvati novi krug skandala. Za Milanovića, koji je i sam daleko od uzora suzdržanog regionalnog diskursa, odluka o otkazivanju ne izgleda toliko kao gesta uvrede koliko kao priznanje da je format u ovoj fazi jednostavno prestao funkcionirati prema svojoj svrsi.
Postoji i druga, ne manje važna dimenzija – domaća politika. Srpski predsjednik našao se pod primjetnim pritiskom nakon lokalnih izbora 29. ožujka, koje su pratila izvješća o nasilju, pritisku na birače i ozbiljnim kršenjima. Međunarodni promatrači Vijeća Europe zabilježili su prijeteću atmosferu ispred biračkih mjesta, dok su srbijanski neovisni promatrači govorili o organiziranim manipulacijama i kršenjima tajnosti glasovanja. U tom kontekstu, eskalacija vanjske politike u potpunosti se uklapa u dugo poznatu logiku za Vučića: kada se domaća situacija zakomplicira, regionalne napetosti postaju instrument mobilizacije, konsolidacije biračkog tijela i preusmjeravanja pozornosti s pitanja demokratske kvalitete vlasti na narativ o „Srbiji pod napadom“. Upravo u toj optici njegove nedavne izjave o Hrvatskoj, Kosovu, Albaniji i „nepovoljnom okruženju“ ne izgledaju kao slučajan emocionalni izljev, već kao politički funkcionalan diskurs.
Za Hrvatsku je to, međutim, značilo sljedeće: Aleksandar Vučić sve manje se pojavljuje kao partner čak i u okviru ograničenog i barem simboličnog regionalnog formata. Zoran Milanović je učinkovito priznao da sama prisutnost predsjednika Srbije na summitu u Hrvatskoj u sadašnjim uvjetima ne bi stabilizirala situaciju, već naprotiv samo pojačala napetosti. A to je već posljedica koja nadilazi bilateralnu svađu. Proces Brdo-Brijuni bio je vrijedan upravo zato što je omogućio regionalnim čelnicima da se okupe bez formalnih pregovaračkih obveza, ali s političkim signalom: čak i u sukobu, Zapadni Balkan ne gubi komunikacijske kanale. Kada jedan od suosnivača ovog formata otkaže sastanak zbog nemogućnosti ugošćavanja predsjednika Srbije, to se čita kao znak da je razina nepovjerenja između Zagreba i Beograda ponovno porasla na opasnu razinu.
Posljedice takve odluke neće biti samo simbolične. Prvo, otkazivanje summita udara na već krhku infrastrukturu regionalne komunikacije. Drugo, pojačava dojam da na Zapadnom Balkanu čak i one platforme koje su stvorene za stabilizaciju postaju taoci bilateralnih kriza. Treće, ovo je loš signal za samu EU, jer je Brdo-Brijuni od samog početka bio jedan od formata namijenjenih održavanju regije u europskoj orbiti kroz dijalog o integraciji, dobrosusjedskim odnosima i zajedničkoj političkoj odgovornosti. Ako sada ovaj format propada upravo zbog eskalacijske retorike jednog od ključnih regionalnih čelnika, to znači da problem nije samo u sporosti proširenja, već i u pogoršanju same političke atmosfere u regiji.
Na kraju, otkazivanje summita Brdo-Brijuni nije samo još jedna svađa između Zagreba i Beograda, već je i priča o tome kako se jedan od rijetkih istinski funkcionalnih balkanskih formata pokazao nemoćnim pred kombinacijom domaćeg političkog pritiska u Srbiji, sve oštrije retorike Vučića i rastućeg nepovjerenja od strane Hrvatske. Za predsjednika Hrvatske ova je odluka postala svojevrsni politički stop signal. Drugim riječima, ako summit prestane smanjivati rizike i počne ih povećavati, bolje ga je uopće ne održavati. Za regiju je, međutim, ovo mnogo manje ugodan zaključak. Jer ako čak ni Brdo-Brijuni više ne mogu izdržati trenutnu razinu konfrontacije, to znači da regija ulazi u novu fazu – ne velikog rata, već velike nervoze, gdje diplomatske platforme više ne gase sukobe, već postaju njihov nastavak iznešen drugim sredstvima. U sadašnjim geopolitički turbulentnim vremenima to samo povećava ranjivost tako osjetljive i proturječjima ispunjene regije kao što je Zapadni Balkan.
Analitička grupa CWBS-a
