Proces proširenja Europske unije na Zapadni Balkan stagnira već više od 20 godina, no slučaj Sjeverne Makedonije jedinstven je čak i po regionalnim standardima. Nakon što je dobila status kandidata za EU još 2005. godine, zemlja još uvijek nije uspjela započeti pune pregovore o pristupanju. Makedonci su prvo prošli kroz spor s Grčkom oko nacionalne zastave, koja je na kraju promijenjena; zatim kroz sagu oko promjene imena zemlje, također na grčki zahtjev, a sve se završilo Prespanskim sporazumom 2018. i pojavom „Republike Sjeverne Makedonije” na geografskoj karti. Međutim, nakon toga, na putu prema EU pojavila se nova prepreka – bugarski veto.
Temeljne razlike
U srži bugarsko-makedonskog sukoba leži duboki ideološki sukob oko tumačenja povijesti Balkanskog poluotoka od kraja devetnaestog stoljeća do sredine dvadesetog stoljeća.
Službena Sofija je povijesno smatrala Makedonce subetničkom skupinom bugarskog naroda, a makedonski jezik dijalektom bugarskog koji je umjetno oblikovan srbizacijom tijekom razdoblja komunističke Jugoslavije Josipa Broza Tita. Iz bugarske perspektive, stvaranje makedonske nacije bio je geopolitički projekt Kominterne i Beograda, s ciljem odvajanja stanovništva regije od bugarskih korijena.
Nasuprot tome, dominantna naracija u Skoplju jest da se makedonska etnička skupina razvila neovisno od bugarske. Svaki pokušaj osporavanja jezika ili identiteta u makedonskom društvu doživljava se kao poricanje samog prava na postojanje ne samo njihove zemlje, već i njihove nacije.
Povijesne prepreke:
- Goce Delčev i Ilindenski ustanak: Obje zemlje smatraju Goce Delčeva, vođu revolucionarnog pokreta protiv Osmanskog Carstva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, nacionalnim herojem. Bugarska se poziva na njegova pisma u kojima se opisivao kao Bugarin, dok Sjeverna Makedonija njegove aktivnosti tumači kao borbu za neovisnu makedonsku državu.
- Razdoblje Drugog svjetskog rata: Makedonska historiografija dugi niz godina koristila je izraz „bugarska fašistička okupacija” (budući da je Bugarska jedno vrijeme bila saveznik Trećeg Reicha i kontrolirala je makedonske teritorije od 1941. do 1944.). Taj se izraz može pronaći u udžbenicima, akademskim radovima i na spomenicima. Sofija zahtijeva uklanjanje riječi „fašistička” i „okupacija”, inzistirajući na izrazu „uprava”, te optužuje Skoplje za govor mržnje.
- Ohridska nadbiskupija: Vjerski spor oko naslijeđa jedanaestog stoljeća. Bugarska je smatra isključivo bugarskom crkvenom institucijom koju je osnovao car Bazilije II „Bugaroubojica”, dok je Makedonci smatraju temeljem svoje autokefalne pravoslavne tradicije.
Francuski plan
Skopje i Sofija su 2017. godine potpisale Ugovor o prijateljstvu, dobrosusjedstvu i suradnji, koji je trebao ublažiti napetosti. Unutar njegovog okvira osnovana je Zajednička multidisciplinarna stručna komisija za povijesna i obrazovna pitanja. Njezin je zadatak bio postići konsenzus o udžbenicima povijesti. Međutim, komisija se brzo pretvorila u političko bojno polje. Njeno djelovanje zapalo je u zastoj: posljednji sastanak, održan u lipnju 2026., ponovno je završio službenom izjavom bugarske strane u kojoj se proglašava „nulti rezultat” zbog odbijanja makedonskih kolega da odobre prethodno dogovorenu formulaciju o Ohridskoj nadbiskupiji.
Bugarska je 2020. godine službeno blokirala početak pregovora o pristupanju Sjeverne Makedonije EU. Izlaz iz zastoja trebao je biti takozvani „francuski kompromis” iz 2022., razvijen tijekom predsjedanja Emmanuela Macrona Vijećem Europske unije. Ovaj aranžman uspostavio je tri ključna pitanja koja ostaju predmet spora:
- Uključivanje bugarske manjine u Ustav: Francuski prijedlog zahtijeva od Skoplja da u Ustav uključi Bugare kao jedan od konstitutivnih naroda države. Za Bugarsku je to uvjet o kojem se ne može pregovarati, bez kojeg Sofija neće pristati na otvaranje prvog pregovaračkog klastera. U međuvremenu, vlada u Skoplju blokirala je ovaj korak jer nema potrebnu dvotrećinsku ustavnu većinu u parlamentu, dok sam zahtjev javnost doživljava kao „bugarski diktat”.
- Provedba odluka Povijesne komisije: Prema kompromisu, Sjeverna Makedonija je dužna provesti promjene u školskim udžbenicima. Bugarska strana inzistira na tome da se tekstovi trebaju temeljiti isključivo na autentičnim povijesnim dokumentima. Za makedonske vlasti to se tumači kao zadiranje u nacionalni identitet i cenzura koju nameće susjedna država.
- Problem s kompromisom bio je taj što je Bruxelles uključio zahtjeve Sofije u službeni pregovarački okvir EU-a. Kao rezultat toga, spor između dviju zemalja pretvorio se u sukob između cijele Europske unije i Sjeverne Makedonije.
Prostor za kompromis
Sadašnja makedonska vlada, na čelu s VMRO-DPMNE-om, nije voljna popustiti radi europskih integracija. Uostalom, prethodna vlada, na čelu s SDSM-om, pristala je na promjenu imena zemlje, što je osiguralo ulazak Republike Sjeverne Makedonije u NATO, ali ne i početak pregovora o pristupanju EU-u. Skoplje ne namjerava mijenjati Ustav bez dodatnih jamstava EU-a da će pregovori o pristupanju započeti ako to učini, te smatra da bi prvo trebali započeti pregovori, a tek onda ustavni amandmani.
Makedonski vladini dužnosnici smatraju povijesne tvrdnje bugarske strane politizacijom i nemaju namjeru mijenjati svoju povijest kako bi zadovoljili svoje susjede. Posljedično, sastanci zajedničke povijesne komisije kontinuirano završavaju bez rezultata. Nedavno je sjevernomakedonski ministar vanjskih poslova Timčo Mucunski izravno optužio Sofiju da koristi povijesnu komisiju kao „politički instrument”, naglašavajući da „Bugarska nikada neće moći silom promijeniti samoidentitet naroda Sjeverne Makedonije”.
U Bugarskoj, gdje postoji politički konsenzus o makedonskom pitanju, nema puno razloga očekivati bilo kakvo ublažavanje pristupa zemlje odnosima sa susjedom. Bugarska diplomacija inzistira na tome da se međunarodni sporazumi, uključujući okvir za pregovore s EU iz 2022., moraju provoditi i da neće biti ustupaka Skoplju.
Zastoj u europskim integracijama
Povijesno gledano, Bruxelles je integraciju Albanije i Sjeverne Makedonije tretirao kao paralelni proces. Međutim, zbog makedonsko-bugarske krize, Albanija je na kraju postigla napredak pokretanjem suštinskih pregovora temeljenih na klasterima. Sjeverna Makedonija ostala je sama u „sivoj zoni” čekanja, što je izazvalo duboko razočaranje europskim institucijama unutar makedonskog društva.
Građani smatraju da je zemlja dosljedno ispunjavala sve zahtjeve svojih susjeda (uključujući promjenu imena i zastave na grčko inzistiranje), samo da bi drugi susjedi iznijeli nove bilateralne zahtjeve koji su postali kriteriji za pristup EU.
Dugo je vremena bivši mađarski premijer Viktor Orbán bio glavna nada Skoplja i „zagovornik” vlade VMRO-DPMNE-a unutar Europske unije. Mađarska je Skoplju pružala ne samo financijsku i političku podršku, već je i aktivno promovirala ideju da Sjeverna Makedonija treba započeti stvarni proces pristupanja EU bez ispunjavanja zahtjeva Bugarske. Orbán je nastojao djelovati kao posrednik predlažući da se bilateralni sukob odvoji od šireg europskog puta proširenja.
Međutim, nakon političkih promjena u Budimpešti i Orbánovog povlačenja iz aktivnog europskog vodstva, vlada se našla u dubokoj diplomatskoj izolaciji unutar europske arene. Gubitkom svog glavnog lobista, VMRO-DPMNE je izgubio svaku realnu priliku da zaobiđe „francuski kompromis”.
Bruxelles je jasno dao do znanja da je okvir za pregovore koji su odobrile sve države članice EU konačan i ne podliježe reviziji. Bez mađarskog veta na kolektivne odluke Bruxellesa i bez agresivnog lobiranja iz Budimpešte, ideja Skoplja o početku pregovora o pristupanju EU bez izravnih kompromisa sa Sofijom postala je definitivno nemoguća.
Kako deblokirati proširenje EU-a
Daljnja europska integracija Sjeverne Makedonije ovisi o tome koliko su građani zemlje spremni na daljnje bolne kompromise radi europske budućnosti i koliko je pristupanje Zapadnog Balkana važno samoj EU-u.
S obzirom na čvrst stav VMRO-DPMNE-a, samo bi sada oporbeni SDSM (Socijaldemokratski savez Makedonije) mogao provesti „francuski kompromis”. Povijesno gledano, SDSM je bio proeuropskiji i znatno spremniji na kompromise sa susjednim zemljama (upravo su oni proveli sporazum s Grčkom), pa bi njegov povratak na vlast stvorio priliku za oživljavanje procesa integracije u postojećim uvjetima.
EU bi samostalno mogla deblokirati europsku integraciju Sjeverne Makedonije unutarnjim institucionalnim reformama. Prva je mogućnost reformirati metodologiju proširenja usvajanjem faznog (postupnog) pristupa učlanjenju novih država, mogućnost o kojoj se već aktivno raspravlja.
Druga je mogućnost da Bruxelles usvoji temeljnu političku odluku o potpunom uklanjanju svih bilateralnih povijesnih sporova i složenih pitanja nacionalnog identiteta iz službenog pregovaračkog procesa. Uostalom, takve tvrdnje pojedinih država članica nisu dio službenih kopenhagenskih kriterija za pristupanje, koji se temelje isključivo na vladavini prava, demokraciji i tržišnom gospodarstvu.
Ova druga opcija trenutno nije u središtu rasprava. Međutim, to pitanje nije važno samo za Zapadni Balkan već i za drugi dio Europe, s obzirom na to da još jedna zemlja kandidatkinja za EU, Ukrajina, ima neriješena povijesna pitanja sa susjednom Poljskom. Ako je Europska unija istinski predana proširenju, Bruxelles će vjerojatno morati napustiti praksu nametanja strogih subjektivnih ograničenja i prepreka pojedinačnim zemljama kandidatkinjama na zahtjev pojedinih država članica.
Analitička grupa CWBS-a
