Zašto bi represivni režim 21. stoljeća zatvarao i ubijao ljude, kada ih može jednostavno – protjerati
Posljednja studentska okupljanja u Novom Sadu i Kraljevu nisu završila insceniranim napadom režimskih provokatora na policiju. Gotovo je postalo uobičajeno da veći prosvjedi završavaju predstavom za prorežimsku televiziju i tabloide, s ciljem da se studenti i građani prikažu kao nasilnici i neprijatelji države.
Međutim, radi se samo o promjeni metode pritiska. Nakon studentskog skupa u Novom Sadu, huligani u fantomkama razbili su automobil Davida Gruhonjića, sina novinara i sveučilišnog profesora Dinka Gruhonjića, koji je stalna meta režimske kampanje linča u Srbiji. Mjesto, vrijeme i meta napada pažljivo su odabrani.
Poruka se ne šalje samo protivnicima režima već i svim potencijalnim zlostavljačima – dopušteno je ciljati djecu i napadati obitelji onih koji su javni kritičari Aleksandra Vučića.
Ubrzo se na meti režima našla i maloljetna kći vojnog analitičara Aleksandra Radića, koji je govorio o upotrebi zvučnog oružja na najvećem studentskom skupu u Beogradu 15. ožujka 2025. Prorežimski mediji nisu slučajno objavili snimke praćenja Radića, na kojima je prikazana i njegova maloljetna kći, nedugo nakon čega je napustio Srbiju.
Protiv slobodmislećih mladih i obrazovanih ljudi
Ako film premotamo tri godine unatrag, prije studentske pobune, građani su napuštali Srbiju u kolektivnoj depresiji od partokracije i autokratskog režima. Većina istraživanja javnog mnijenja u posljednjih deset i pol godina, zapravo od dolaska na vlast Srpske napredne stranke, govori da više od polovice mladih želi napustiti Srbiju i nastaviti život u ekonomski stabilnijem i pravno reguliranijem društvu na Zapadu.
Međutim, emigracija iz Srbije u to vrijeme nije se smatrala protjerivanjem i metodom političke borbe populističkog autokratskog režima protiv slobodnomislećih mladih i obrazovanih.
Ovaj trend se široko primjenjuje u svijetu. Zašto bi represivni režim 21. stoljeća gradio logore, mučio ljude i prljao se krvlju na nekom novom Trgu Tiananmen? Nema potrebe organizirati cijele kaznene ekspedicije i naselja za disidente u Sibiru koji ostaju stalna prijetnja autoritarnim vođama, kada ih se jednostavno može riješiti i – protjerati.
Najbolji suvremeni primjeri političkih okolnosti i prakse protjerivanja neistimišljenika, na koje se režim u Srbiji nedvojbeno oslanja, su iz Bjelorusije i Turske.
Iako u Srbiji prošle godine na najvećem studentskom okupljanju 15. ožujka u Beogradu nije bilo planova za okupaciju institucija, kao u Turskoj, srbijanski režim želi prikazati studente i oporbu kao one koji su pokušali srušiti ustavni poredak.
Suđenje protiv 12 optuženika u Srbiji za pripreme za rušenje države traje već dulje od godinu dana, šestero mladih ljudi pobjeglo je u Hrvatsku. Država Srbija je posljednjih dana nadrealno promijenila priču u vezi s upotrebom zvučnog topa i priprema se progoniti sve one koji tvrde da je režim koristio zvučno oružje protiv svojih građana.
Tumačeno rječnikom groteskne distopije: država nije koristila zvučni top protiv svojih građana, već su sami studenti inscenirali upotrebu zvučnog oružja kako bi svrgnuli Aleksandra Vučića.
Bjelorusija i Turska kao primjer
Radi se o nedvojbeno nedvosmislenoj poruci protivnicima režima – ako ste protiv nas, protjerat ćemo vas iz zemlje.
Ove metode široko koristi bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko, koji je protjerao više stotina tisuća građana nakon neuspješnih prosvjeda izazvanih falsificiranim predsjedničkim izborima 2020. godine.
Bjelorusi su postali druga najveća skupina stranaca koja je dobila svoje prve dozvole boravka u EU, odmah nakon ukrajinskih građana. Među onima koji su napustili Bjelorusiju nakon prosvjeda 2020. godine velik je broj visokoobrazovanih građana, uključujući IT stručnjake, liječnike, umjetnike, novinare, studente i članove neovisnih sindikata, od kojih su mnogi sudjelovali u prosvjedima ili napustili zemlju zbog političke represije i straha od kaznenog progona.
Nakon navodnog pokušaja vojnog udara 2016. godine, turske vlasti pokrenule su opsežne mjere obračuna koje su uključivale masovna uhićenja, otpuštanja iz javnog sektora i kaznene postupke protiv osoba osumnjičenih za veze s organizatorima udara. Međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava procjenjuju da su te mjere u velikom broju slučajeva zahvatile i političke protivnike vlasti, novinare, akademike i aktiviste, uz zatvaranje brojnih neovisnih medija i sudske postupke protiv određenih oporbenih čelnika pod optužbama za terorizam i druga krivična djela.
Tijekom posljednjeg desetljeća, stotine tisuća građana napustile su Tursku, uključujući značajan broj visokoobrazovanih stručnjaka, novinara i političkih aktivista. Organizacije za ljudska prava dokumentirale su slučajeve oduzimanja ili poništavanja putovnica, dugoročnih zabrana rada u javnom sektoru i drugih administrativnih ograničenja koja su, prema brojnim promatračima, doprinijela odluci mnogih da napuste zemlju i zatraže međunarodnu zaštitu ili politički azil u europskim državama i drugim zemljama.
Pobijediti ili biti prognan
U Srbiji ne postoje sveobuhvatne i detaljne statistike o tome koliko je ljudi uhićeno, izgubilo posao, otpušteno, degradirano s javnih položaja i procesuirano tijekom studentskih i građanskih prosvjeda 2024.-26., prvenstveno zato što oni još uvijek traju.
Međutim, zabrinjavajući je širi kontekst politički motivirane emigracije građana iz Srbije u prethodnim desetljećima, nakon ratova 90-ih. Prema analizama OECD-a i drugim međunarodnim procjenama, Srbija se u mirnodopsko vrijeme, od početka 2000-ih, suočava s intenzivnom emigracijom. U različitim razdobljima, procjenjuje se da zemlju godišnje napušta između 30.000 i 60.000 ljudi, od kojih četvrtina ima visoko obrazovanje, a nakon sredine 2010-ih bilježi se rast emigracijskih tokova.
Prema raznim međunarodnim analizama (OECD, UN i drugi izvori), procjenjuje se da su stotine tisuća građana trajno napustile Srbiju od početka 2000-ih, a neke procjene su da se radi o više od pola milijuna ljudi, među njima i velikom broju mladih.
Nesumnjivo je da se radi o ekonomskim motivima, koji su usko povezani s političkim razlozima odlaska iz Srbije svih onih koji ne prihvaćaju stranačku iskaznicu i poslušnost vođi.
Smrt 16 ljudi u Novom Sadu pokrenula je pobunu mladih ne samo protiv korupcije, već i protiv migracija i odljeva mozgova. Populističkom režimu ne trebaju bistri umovi mladih, već poslušnici kojima će da vladaju, zato je borba studenata protiv autokratskog režima u Srbiji, prije svega, ultimativna – pobijediti ili biti protjeran.
Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
