Čekajući studentskog premijera i kultura sjećanja na dvije oktobarske revolucije – Boris Varga

Čekajući studentskog premijera i kultura sjećanja na dvije oktobarske revolucije – Boris Varga

Kulturu sjećanja na demokratske promjene u Srbiji briše propaganda Kremlja

Razdoblje između pobjede Studentske liste na izborima i konstituiranja novog sastava Narodne skupštine Srbije proteklo je u strmoglavom urušavanju, poput kule od karata, autokratske hijerarhije Srpske napredne stranke i Aleksandra Vučića.

Iako je Srpska napredna stranka formalno bila na vlasti, odmah nakon izbora započeo je val progona, uhićenja, smjena i ostavki vodećih ljudi u državnim i javnim institucijama, posebno onih koji su bili u fokusu medija, poput policije i javnih medijskih servisa.

Zarobljena država naglo je oslobođena. Kao da se prije formiranja „studentske vlade“ počeo provoditi prvi zahtjev studentskih i građanskih prosvjeda još iz studenog 2024., da – „institucije moraju početi raditi svoj posao“.

Međutim, jesu li institucije u Srbiji zaista postale funkcionalne i počele „raditi“ ili se radi o pozicioniranju čelnika u tim institucijama pred novom vladom i međusobnim obračunima unutar prethodnog sustava u vakuumu političke vlasti? Prije je riječ o ovom drugom. Scena iznenadnog i masovnog „preleta“ na stranu „pobjednika“ viđena je u svim većim političkim promjenama u Srbiji: od pada komunizma, preko svrgavanja Slobodana Miloševića, do dolaska na vlast bivših radikala i Srpske napredne stranke.

Dakle, u međuvlašću se uklanjaju tragovi, dokazi i veze s „gubitnicima“, dok se politički novopridošli pripremaju za preuzimanje potpuno uništenih institucija u društvu zaraženom klijentelizmom i korupcijom. Drugo je strah „bivših“ od revanšizma, koji mnogi birači Studentske liste očekuju u obliku neke vrste civilizirane lustracije.

Eksperiment u izravnoj demokraciji

Prema saopćenjima, studenti vrijedno rade na formiranju nove vlade, a već dulje vrijeme se pišu stotine stranica programa, od kojih smo u predizbornoj kampanji vidjeli samo kratku verziju „Studentskog plana od 11 točaka“.

Dolaskom na vlast Studentske liste, pješčanik se preokrenuo i vrijeme je počelo teći na štetu pobjednika. Očekivanja njihovih birača da vide rezultate su prevelika, a presudni će bit prvih 6 do 12 mjeseci nakon formiranja vlade.

Problem je i to što Srpska napredna stranka drži vlast u gotovo svim lokalnim samoupravama u Srbiji, bez čega je vrlo teško provesti ekonomske reforme. Aleksandar Vučić još uvijek nije pobjegao u Moskvu, jer smatra da je na ovim izvanrednim parlamentarnim izborima osvojio ne puno manje glasova nego 2023. godine.

Izborom premijera „studentske vlade“ okončat će se faza bez vođe Studentske liste. Sudeći po informacijama da se nova srpska vlada formira više na studentskim plenumima nego u konzultacijama sa zastupnicima Studentske liste, očito se kod pobjednika radi o dva tijela moći: društvene – gdje su studenti i političke – gdje su njihovi zastupnici.

Prema Ustavu Srbije, zastupnički mandat pripada narodnom zastupniku, a ne izbornoj listi ili političkoj organizaciji koja je predložila listu. Teoretski, ako bi studenti htjeli prepustiti zastupničke mandate najboljima i najpametnijima, onda bi vladu i ministre trebali birati sami zastupnici, bez studentskih plenuma.

Međutim, u praksi je univerzalna stara narodna mudrost da „vlast kvari čovjeka“. U zemljama u tranziciji s dubokim društvenim lomovima, poput Srbije, demokratski proces ne može se prepustiti spontanom djelovanju čak ni skupine od 140 najobrazovanijih ljudi koji su pobijedili na izborima. „Revolucionarna pravda“ podrazumijeva da te zastupnike i dalje „nadziru“ studenti, iako je takva praksa u parlamentarnom životu potpuno nedemokratska kategorija.

Takva je situacija bila i nakon 5. listopada 2000., kada je omladinski i studentski pokret Otpor pokrenuo kampanju „Samo vas gledamo“, imajući u vidu kontrolu vlade od strane široke koalicije Demokratske opozicije Srbije, koja je tada na izborima pobijedila Slobodana Miloševića i njegovu Socijalističku partiju Srbije.

Hoće li u svijetu posredničke demokracije pobijediti eksperiment izravne demokracije, koju već drugu godinu uspješno testiraju srpski studenti? To je ključno pitanje, jer su nas studenti do sada fascinirali samo svojim legalnim metodama izravne demokracije, od studentskih plenuma, do skupština građana u lokalnim samoupravama, koje će nakon prosvjednih okupljanja sada moći prerasti u javne zahtjeve i prijedloge, kao i građanske inicijative.

Crne rupe u kulturi sjećanja

Ovdje se vraćamo studentima iz Otpora i priči o suvremenim srpskim revolucijama, kao poremećenoj kulturi kolektivnog sjećanja u Srbiji. To je tema koja počinje općeprihvaćenom „antibirokratskom“ ili „jogurt revolucijom“, koja se dogodila kotra emancipatorskog demokratskog vala 1989. u jugoistočnoj socijalističkoj Europi.

Politička kultura i kultura sjećanja u Srbiji ne prepoznaju moderne demokratske revolucije, poput „5. listopada“ 2000. godine, jer su narativi iz Kremlja o „obojenoj revoluciji“ uspjeli je predstaviti kao puč srpskih „plaćenika“, koji su je izveli uz pomoć CIA-e i drugih zapadnih tajnih službi.

Svake godine 5. listopada, srpski Otporaši slave svoju briljantnu nenasilnu pobjedu nad opasnim balkanskim neosuđenim ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem u krugu prijatelja i u nelagodi da će se morati pravdati da nisu „izdajnici“. Umjesto da se ponose time što pomažu gruzijskim, ukrajinskim, moldavskim, bjeloruskim i drugim studentima da, također nenasilno, svrgnu svoje postkomunističke diktatore.

Zbog naprednjačkog i proruskog medijskog narativa, građani Srbije više nisu sigurni jesu li sami s masovnom izlaznošću svrgnuli Miloševića na izborima i obranili izbornu volju građana ili se radilo o dogovorenom „policijskom puču“. Crne rupe u kulturi sjećanja, koje prijete da će sutra ovaj novi studentski pokret pretvoriti u nešto „izdajničko“.

U Ukrajini ne samo da se više sjećaju srpskih Otporaša nego kod kuće, već je 21. studenog „Dan dostojanstva i slobode“, službeni državni praznik u spomen na dvije ukrajinske revolucije – „Narančastu“ revoluciju 2004. i „Revoluciju dostojanstva“ 2014.

Studenti u Srbiji ne samo da su se dvije godine stalno opravdavali da ne žele „obojenu revoluciju“, za što su ih svakodnevno optuživali Vučić i ruski propagandni stroj, već nema svijesti da se 25. listopada 2026. dogodila druga srpska „izborna revolucija“.

A to je ono što jest po definiciji: masovna mobilizacija birača protiv autokratskog vođe, pojačano praćenje izbornog procesa i sprječavanje izborne krađe, referendumska atmosfera i aktivnost mladih metodama nenasilne borbe.

U političkoj svijesti Srbije nema jasnog razgraničenja između vremena „prije“ i „poslije“ tiranina. Miješaju se „žrtve“ i „nasilnici“. Normaliziraju se „stalni preletači“ i oni bez ikakvih posljedica samo „prelijeću“ iz starog „gubitničkog“ tabora u novi „pobjednički“…

Tek kada listopad u srpskom državnom kalendaru postane mjesec revolucija i dio kulture sjećanja, Srbija će izaći iz „dana mrmota“ u kojem se desetljećima vrti u krug – od ulice do autokratskog vođe i natrag.

Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.

Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra