Odnosi između Crne Gore i Ukrajine imaju kraći historijski trag, ali u savremenom političkom trenutku dobili su na značaju koji prevazilazi bilateralne okvire. Nakon što je Crna Gora povratila nezavisnost 2006. godine, uspostavljeni su diplomatski odnosi s Ukrajinom, a u godinama koje su uslijedile politika tadašnje vlade Mila Đukanovića bila je u potpunosti usklađena s vanjskom politikom Zapada. Posebno kada su u pitanju odnosi s Ukrajinom, Crna Gora se, kao kandidat za članstvo u EU i nova članica NATO-a, pozicionirala kao pouzdan partner, osuđujući aneksiju Krima, podržavajući teritorijalni integritet Ukrajine i pridružujući se svim paketima sankcija protiv Rusije, bez obzira na prethodne veze i političke i ekonomske odnose. U tom periodu, vanjska politika je predstavljala najsnažniji stub međunarodnog legitimiteta Đukanovićeve vlade, posebno stoga što su njene domaće dimenzije – borba protiv korupcije, vladavina prava i demokratizacija – bile znatno slabije.
Nakon izbora 2020. godine, Crna Gora ulazi u period političke nestabilnosti i dubokih podjela, izazvanih mobilizacijom vjernika i pristalica Srpske pravoslavne crkve protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti. U litijama koje su se tada odvijale, važnu ulogu je odigrao mitropolit Onufrije, proruski crkveni poglavar u Ukrajini, čije je prisustvo u Crnoj Gori imalo i simbolički i strateški značaj – kao veza između Moskovske patrijaršije i SPC, ali i kao signal duhovne i političke orijentacije. Retorika crkvenih poglavara, posebno mitropolita Joanikija, često je sadržavala opasne paralele između Ukrajine i Crne Gore, prikazujući crnogorski identitet kao vještački i projektovan, slično ruskim tezama o Ukrajincima kao malim Rusima koji su izdali pravoslavno bratstvo. Nije slučajno da su određeni univerzitetski zvaničnici, poput sadašnjeg rektora Univerziteta Crne Gore, javno zastupali stavove koji direktno osporavaju crnogorski državnost, koristeći Ukrajinu kao prijeteći primjer strateških namjera Zapada da sabotira rusku i srpsku duhovnost.
Potpunom ruskom invazijom na Ukrajinu u februaru 2022. godine, crnogorska javnost je bila dodatno podijeljena. Tradicionalno prozapadni i građanski orijentisani Crnogorci masovno su izrazili solidarnost s Ukrajinom – kroz proteste, kulturne događaje, pa čak i institucionalne geste, poput podizanja ukrajinske zastave na državnim institucijama. S druge strane, Srpski identitetski blok, uz podršku infrastrukture SPC i pridruženih medija, organizovao je skupove podrške Rusiji, šireći narative o „specijalnoj vojnoj operaciji“ i borbi protiv NATO-a. Ova podjela nije bila samo simbolična – predstavljala je ozbiljan test dosljednosti vanjske politike zemlje u vrijeme kada joj je strateško vodstvo bilo najpotrebnije.
Uprkos promjeni vlasti, Crna Gora je do nedavno nastavila praksu podrške Ukrajini i poštovanja sankcija protiv Rusije. Međutim, kako utjecaj proruskih struktura, oličenih u liku predsjednika Parlamenta Andrije Mandića i njegovih saboraca iz bivšeg Demokratskog fronta, jača u političkom životu zemlje, sve je vidljiviji pomak prema „neutralnijem“ tonu. To je posebno vidljivo u ponašanju crnogorskih parlamentarnih delegacija na europskim i međunarodnim forumima, koje sve više izbjegavaju direktnu osudu Rusije ili se suzdržavaju od glasanja koja zahtijevaju jasnu vrijednosnu orijentaciju.
Najsnažniji simbol takve vanjskopolitičke dezorijentacije bio je slučaj najavljene posjete ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Crnoj Gori. Posjeta je prvobitno bila planirana za 15. maj 2025. godine, ali je ukrajinska strana zatražila dvodnevno odlaganje zbog predstojećih pregovora u Turskoj.
Najavu posjete Zelenskog pratila je propagandna kampanja u proruskom glasilu IN4S, koji je osnovao rektor Crnogorskog univerziteta Vladimir Božović. IN4S je prijetio protestima, a njihov reporter sa ratišta u Donbasu, Igor Damjanović, širio je ustaljenu propagandu na svojim kanalima i u srbijanskim medijima o Ukrajini kao nacističkoj tvorevini, nazivajući Milatovića i Spajića – koji su bliski Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori – izdajnicima.
Iako je predsjednik Jakov Milatović prihvatio novi datum posjete, premijer Milojko Spajić je iznenada otkazao svoje učešće, pozivajući se na ranije preuzete obaveze vezane za ustoličenje pape u Rimu, što je za Zelinskog boravak u Crnoj Gori učinilo besmislenim, budući da je premijer odgovoran za potpisivanje sporazuma. Mediji su ubrzo otkrili da je ustoličenje zakazano za dan kasnije, 18. maja, što je povećalo sumnje da se radi o političkom manevru i pokušaju izbjegavanja otvorene podrške Ukrajini u vrijeme kada je vladajuća većina izrazila protivljenje potpisivanju bilo kakvog formalnog sporazuma s ukrajinskom stranom.
U istom duhu, lokalni mediji su izvijestili da je Spajić više puta intervenisao kod crnogorskih ambasadora u Ukrajini, Americi i drugim zapadnim zemljama, tražeći od njih da ublaže svoju retoriku u vezi s Ukrajinom i Rusijom. Takav potez se može shvatiti kao pokušaj balansiranja između formalne pripadnosti zapadnom bloku i unutrašnjih političkih pritisaka proruskih saveznika.
Ako se prisjetimo prošle godine kada je objavljeno da je kandidat za crnogorskog ambasadora u Moskvi čovjek koji, pored crnogorskog pasoša, posjeduje i ruski pasoš, čiji je otac funkcioner Rogozinove ekstremno nacionalističke stranke Rodina, a koji je lični prijatelj čečenskog lidera Ramzana Kadirova, sve to dobija drugačiji ton i dimenziju. Iako je predsjednik zemlje odbio da mu da akreditive, sam prijedlog takve osobe za tako važnu poziciju mnogo govori o stanju vanjskopolitičkog aparata zemlje.
Ove tendencije dodatno je potvrdila i nedavna izjava crnogorskog otpravnika poslova u Moskvi, koji je u svojim govorima i na društvenim mrežama hvalio Feliksa Džeržinskog, osnivača sovjetskog represivnog aparata, a u javnim nastupima u Moskvi govorio je o Rusiji i Crnoj Gori kao o „dva tijela i jednoj duši“. Radi se o kontinuitetu narativa koji pokušava simbolično reintegrirati Crnu Goru u ruski pravoslavni svijet, koristeći emocionalni i religijski kapital kao sredstvo oblikovanja vanjske politike.
Zaključak koji se nameće je da se Crna Gora nalazi u procesu puzajuće reorijentacije – ne kroz eksplicitne odluke, već kroz simbolično povlačenje, kadrovske izbore i diplomatsku pasivnost. Pritisak SPC i njene mreže, uz pomoć političkih partnera iz Demokratskog fronta, sve više oblikuje diskurs vanjske politike. Premijer Spajić, zbog vlastite neodlučnosti i želje da ne ugrozi parlamentarnu većinu, sve više popušta tim pritiscima, čime dodatno slabi poziciju Crne Gore kao dosljednog partnera Zapada.
Ako se ovaj trend nastavi, Ukrajina bi mogla izgubiti Crnu Goru kao simboličnog saveznika – u vrijeme kada je svaka podrška dragocjena. Štaviše, takav razvoj događaja mogao bi poslužiti kao presedan za druge države u regionu koje flertuju s idejom neutralnosti, ali se zapravo približavaju Moskvi. U ovom scenariju, regionalna osovina Fiko-Orban-Vučić mogla bi dobiti još jednog, doduše mlađeg partnera – Crnu Goru, zemlju koja je nekada smatrana primjerom euroatlantskih integracija na Zapadnom Balkanu.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politikolog
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
