To je dvoličan ples između EU, koja ne bi integrisala Srbiju čak ni da je potpuno demokratska država, i srbijanskog predsjednika, koji je toga svjestan i svakodnevno pomjera crvene linije.
Aleksandar Vučić bio je jedini predsjednik zemlje kandidata u EU koji je bio u Moskvi na vojnoj paradi povodom 80. godišnjice pobjede nad fašizmom i ruskim falsifikovanjem historije. Srpski predsjednik sastao se s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i kineskim liderom Si Đinpingom, kojima se pohvalio da uspješno guši demokratiju borbom protiv „obojenih revolucija“.
Od državnika EU, Vučiću je društvo pravio samo premijer Slovačke Robert Fico, s kojim su u Rusiji objavili zajednički video s porukom, tu smo – pa šta.
Zbog njihovog boravka u Moskvi, europski lideri su kritikovali Vučića i Fica, a govorilo se i o zaustavljanju europskog puta Srbije. Ipak, u epilogu nekoliko dana kasnije, predsjednik Europskog vijeća, Antonio Košta, započeo je svoju balkansku turneju upravo iz Srbije.
Da je uspio da se slika sa američkim predsjednikom Donaldom Trampom, Vučić bi za nekoliko dana kompletirao fotogaleriju „četri stuba“ srpske vanjske politike – SAD, Rusija, Kina i EU. To je nepisana strategija vanjske politike koju je 2008. godine započeo predsjednik Srbije Boris Tadić nakon proglašenja nezavisnosti Kosova.
Dvije decenije improvizirane diplomatije
Radi se o improviziranoj diplomatiji, korisnoj samo za promociju ličnih režima. Međutim, praksa gotovo dvije decenije takve nedefinisane srpske vanjske politike prihvaćena je kao realnost i počela je davati rezultate, koji bi mogli ostaviti dugoročni negativan utisak na politiku i društvo te zemlje.
Prije svega, to je učvršćivanje snažnih antizapadnih osjećaja u srpskom društvu, koji u sociološkim istraživanjima variraju od 50 do 70 posto, ovisno o formulaciji pitanja. Ako se NATO spomene u upitniku za istraživanje javnog mnjenja, gnijev naroda zbog intervencije alijanse 1999. godine mogla bi narasti i do 90 posto.
Iako zvaničnici u Beogradu govore o „četiri stuba“ srpske diplomatije, u pitanju je politika popularno nazvana u medijima „sjedenje na dvije stolice“ i tradicionalno manevrisanje Srbije između Zapadne Europe i Rusije. Politika „četiri stuba“ je posebno širom otvorila vrata ruskom utjecaju u Srbiji i na Zapadnom Balkanu, koji je posljednjih godina dostigao vrhunac od kraja Drugog svjetskog rata.
Zbog rata u Ukrajini, Putinov utjecaj u regionu je oslabljen, ali ruska agentura tiho i marljivo radi na svim stranama podijeljenog srbijanskog društva. Dok se patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije pred kamerama žali Putinu da studente navodno opsjeda zapadni đavo, na studentskim protestima protiv vlade uveliko se mašu popularne pravoslavne ruske crvene zastave s likom Isusa, koje ruski plaćenici koriste u svojoj ratnoj kampanji protiv Ukrajine.
Aleksandar Vučić je odrastao u politici ratnih godina 90-ih i naučio lekciju svojih prethodnika. Za razliku od srbijanskih lidera Slobodana Miloševića, Vojislava Koštunice i Borisa Tadića, Vučić zna da se ne smije direktno suprotstaviti Zapadu i da treba dati sve što lideri Zapada od njega traže u ekonomskom smislu.
U neoliberalnom globalizmu, „četiri stuba“ Vučićeve srpske ekonomije uvijek daju dobre rezultate, barem u korist njegovih ličnih političkih interesa. Od svakoga se nešto kupi i svima se da neki unosan posao. Francuzima – oružje, Nijemcima – litijum, Kinezima – građevinarstvo, Rusima – energija.
Na kraju – sigurnost. Nakon pada socijalizma, Srbija je ‘90-ih godina pokazivala kakve ratne probleme može stvoriti u regiji, ako dođe do većih globalnih promjena. Iako je Zapad pokušao demontirati Srbiju kao vojnu silu, političke težnje „Velike Srbije“ ostale su netaknute. Procesi Haškog tribunala za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji nisu doveli do trajnog pomirenja u regiji i suočavanja s prošlošću. U Srbiji se taj sud smatra antisrpskim, a izgubljeni ratovi u susjednim republikama mržnjom zajednice prema Srbima. Studenti koji protestuju u Srbiji zbog spomenutih pitanja ne izjašnjavaju se, ali snažan konzervativni duh ovih protesta – zastava „Nema predaje“ Kosova i četnička ikonografija – govore o tome da će, ako dođe do promjene vlasti, biti uklonjen samo jedan problem stagnacije Srbije – Aleksandar Vučić. Svi ostali ostaju.
Strah od vlastitog naroda
U ovim okolnostima, Brisel nema drugog izbora nego da jednostavno upozori Aleksandra Vučića, izrazi zabrinutost, izrazi žaljenje i zaprijeti suspenzijom europskih integracija. No, zbog Vučića, EU u praksi neće spustiti rampu ka europskim integracijama, koje ne može sama realizovati prema Srbiji. To je ples dvostrukog licemjerja, EU ne bi integrisala Srbiju čak ni da je savršeno demokratska zemlja i savjestan kandidat, jer za tako nešto trenutno u Uniji ne postoji politička volja. S druge strane, Vučić i naprednjaci vrlo dobro znaju da ih EU neće isključiti iz europskih integracija i svakodnevno pomjeraju crvene linije. Dakle, prešli smo put od oblika „stabilokracije“ Vučićevog režima, u kojem su mir i makroekonomska stabilnost najvažniji, do tačke u kojoj Brisel zatvara oči pred svim kršenjima ljudskih i demokratskih prava u Srbiji.
Nakon svih pritisaka koje režim Srpske napredne stranke vrši na disidente, od političkog progona i zatvaranja, do prebijanja i gaženja demonstranata na ulicama, pravo je čudo da za pola godine masovnih protesta niko u Srbiji nije direktno stradao od ruke režima. Zato je zbog korupcije i pada nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu poginulo 16 ljudi, što je izazvalo najveću političku krizu u Srbiji od 2000. godine.
Vrhunac cinizma je to što su birokrati EU mjesecima zatvarali oči i šutjeli na studentske proteste, iako su mladi tražili samo ono što je Srbiji obaveza da uradi iz procesa pregovora o članstvu u EU.
Kandidatura i obećanje članstva u EU i dalje ostaje jedna od najvažnijih poluga utjecaja Brisela na Srbiju.
Stoga, Vučić i dalje može slobodno putovati u Moskvu, sastajati se s Putinom i Si Đinpingom, bez straha da će, osim jakih riječi, neko izolovati Srbiju. Zapad se sjeća Slobodana Miloševića i kakve su bile posljedice kada su vrata potpuno zatvorili zbog diktatora, koji je držao cijelu naciju kao taoca, i tako kaznili cijeli jedan nacionalni kolektiv.
Vučićev najveći strah je od vlastitog naroda, koji je sada, više nego ikad u njegovoj 13-godišnjoj vladavini, spreman za revoluciju. Ako se to dogodi, Vučić i naprednjaci svakako mogu računati na to da će se sakriti iza svoja „dva stuba“, prijatelja diktatora, baš kao što su to mogli učiniti porodica srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića i bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča.
Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
