Hod po ivici (Balša Božović)

Izvještaj Europske komisije za 2025. godinu stigao je u trenutku kada se činilo da je Aleksandar Vučić privremeno učvrstio svoju autoritarnu vlast nakon godinu dana najtežih političkih kriza svog mandata. Nakon više od dvanaest mjeseci protesta i intenzivnih nemira širom zemlje, izazvanih urušavanjem željezničke stanice u Novom Sadu u kojoj je život izgubilo šesnaest građana, činilo se da je produžavanjem političke blokade, iscrpljivanjem studentskog pokreta i slabljenjem šire građanske pobune, uspio ponovo uspostaviti kontrolu.

Paralelno s tim, pokrenuo je duboke strukturne promjene unutar vojske, policije i sigurnosnih službi. Njegovi najodaniji kadrovi postavljeni su na ključne pozicije, efektivno formirajući dobro organizovanu i dobro finansiranu pretorijansku gardu. Oni unutar sigurnosnog aparata koji su pokazali i trenutak premišljanja tokom mjeseci nacionalnih nemira sistematski su uklonjeni.

Međutim, upravo u tom trenutku, Europska komisija je podnijela svoj godišnji izvještaj – onaj koji je prvi put udario u same temelje Vučićeve trinaestogodišnje vladavine: pažljivo izgrađenu sliku režima koji je navodno garantovao stabilnost u Srbiji i širom Zapadnog Balkana.

Čak i prije nego što je izvještaj objavljen, bio je široko najavljivan kao izuzetno negativan, uglavnom zato što je uslijedio nakon snažne i vrlo kritične rezolucije o Srbiji koju je usvojio Europski parlament. Vučićeva reakcija na tu rezoluciju bila je drska i otvoreno uvredljiva prema članovima Europskog parlamenta, uz poruku da ga se takvi stavovi ni najmanje ne tiču ​​i da je jedino što mu je važno ono što će doći od Europske komisije.

Ipak, kada je izvještaj Komisije konačno objavljen, on je za njega postao politička noćna mora – predstavljajući najjasniji i najteži udarac koji je Europska unija ikada uputila Vučiću. Bio je to nepogrešiv signal da se ovaj način upravljanja više ne može nastaviti.

Ovo nije samo najnegativniji izvještaj otkako je Srbija započela pregovore o pristupanju Europskoj uniji; to je dokument koji eksplicitno navodi nazadovanje Srbije u demokratiji, slobodi medija, vladavini prava, borbi protiv korupcije i osnovnim političkim pravima njenih građana. Izvještaj posmatra Srbiju u kontekstu Gruzije i identificira je kao „ruskog posrednika“ na Zapadnom Balkanu.

Vučić je brzo shvatio da je izvještaj uništio i njegov domaći i međunarodni ugled „stabilokrate“, status koji je godinama njegovao kako bi uvjerio europske zvaničnike da je Srbija barem nominalno na europskom putu, dok regionalna stabilnost navodno zavisi od njega lično. Postalo je očigledno da se više ne može oslanjati na europske fondove kao mehanizam za kupovinu društvenog mira.

To saznanje ga je poslalo na paničnu, loše koordiniranu turneju po europskim prijestolnicama – napor koji je, umjesto da popravi štetu, otkrio kritične tačke na kojima se njegov sistem upravljanja počinje raspadati.

Nakon što je švedska vlada odlučila da obustavi svoju finansijsku podršku državnim institucijama Srbije zbog zabrinutosti oko korupcije i da preusmjeri ta sredstva civilnom društvu, Vučić je pokrenuo hitnu misiju spašavanja s ciljem očuvanja pristupa europskim fondovima, još jednom uvjeravajući zvaničnike EU – još jednom – da je Srbija i dalje posvećena europskom putu.

U tom kontekstu, brzo je obećao europskim zvaničnicima izbor novih članova u REM (Regulatorno tijelo za elektronske medije), jedan od najmoćnijih instrumenata njegove autokratske vladavine i tijelo koje je bilo ključno za stvaranje sveprisutnog medijskog mraka u Srbiji. On je pokrenuo proces u Narodnoj skupštini nakon što je vladajuća većina postigla dogovor s dijelom civilnog sektora, predstavljajući ga kao simboličan gest koji ima za cilj „vraćanje povjerenja“ i stvaranje iluzije obnovljenog zamaha u procesu integracije Srbije u EU.

Međutim, u političkom smislu, izvještaj Europske komisije označava trenutak kada se režim Aleksandra Vučića sudara s ograničenjima vlastite unutrašnje logike opstanka na vlasti.

Srbija je dostigla tačku u kojoj europske integracije više ne mogu koegzistirati s modelom lične vladavine, zarobljenim institucijama i politički kontroliranim mehanizmima vlasti. To je postalo u potpunosti vidljivo tokom glasanja o novim članovima REM-a.

Prelomna tačka europskog puta Srbije

Dok je Brisel frenetično pokušavao da „oživi“ europsku putanju Srbije, Vučić je pokrenuo vlastitu ofanzivu, obećavajući brze reforme i predstavljajući rješavanje REM-a kao ključni simbol navodnog strateškog zaokreta. REM – institucija koja je godinama funkcionirala kao centralni stub političke kontrole nad medijskim pejzažom – odabrana je kao potez koji bi, barem površno, signalizirao spremnost da se odgovori na poruku sadržanu u izvještaju Europske komisije.

U Briselu je ovaj signal u početku dočekan kao izraz dobre volje i kao pokazatelj da je, nakon oštrog izvještaja, režim shvatio ozbiljnost trenutka u kojem Europska unija, prvi put od 2013. godine, istinski ponovo otvara vrata proširenju, dok se Srbija sve više udaljava od članstva. Vučićev pokušaj da izborom novih članova REM-a pokaže da Beograd želi izbjeći još jedan „švedski scenario“ – povlačenje državnog finansiranja zbog korupcije i kolapsa vladavine prava – shvaćen je kao posljednji mogući gest za očuvanje minimalnog kredibiliteta u procesu pristupanja.

Međutim, kada je došao trenutak da se ispuni obećanje, jedva četrdeset osam sati nakon što je dato, sve se srušilo.

Ishod glasanja bio je fundamentalno otkrivajući: Vučić nije mogao provesti ni najmanju reformu, niti je mogao ispuniti lično datu obavezu. Vladajuća većina glasala je protiv onoga što je sama dogovorila s Europskom unijom.

Zašto?

Zato što to nije bio samo taktički manevar, već dokaz da je cijeli model vlasti dostigao svoju krajnju granicu.

Svaka istinska reforma, svako minimalno povećanje slobode medija, svako jačanje institucija, svaki najmanji pokazatelj nezavisnog nadzora nad REM-om ili pravosuđem predstavlja direktnu prijetnju opstanku sistema koji funkcioniše samo zato što institucije nisu nezavisne.

Dozvoljavanjem novog sastava REM-a, Vučić bi otvorio strukturne pukotine u vlastitom sistemu vladavine u trenutku kada zahtjevi za izborima postaju sve glasniji, slabeći ono što predstavlja centralni stub njegove političke kontrole – apsolutnu dominaciju nad informacionim prostorom. Zato je vladajuća većina, u posljednjem trenutku, poništila vlastitu odluku, otvoreno se odričući obećanja koje je dala Europskoj uniji.

Time je režim pokazao da više nije sposoban – čak ni teoretski – da ostane na europskom putu, jer bi svaka stvarna reforma narušila njegove mehanizme unutrašnje kontrole.

Ovo je trenutak u kojem svaki autoritarni sistem nailazi na granicu vlastite logike, jer europske integracije zahtijevaju demokratiju – a demokratija demontira mehanizme autokratske vladavine.

Vučićeva doktrina „neutralnosti“, koja otvoreno protivrječi vanjskoj i sigurnosnoj politici Europske unije i koju je trijumfalno najavio prvog dana ruske invazije na Ukrajinu, više nije politika niti strategija. Postala je prokletstvo njegove vlastite pogrešne procjene.

Sada je zarobljen unutar sistema koji je izgradio. Čak i da to želi, više ne može ostvariti ono što Europska unija godinama ljubazno opisuje kao „male, ali značajne korake“.

Regija ide naprijed — Srbija postaje izvor destabilizacije

Dok Crna Gora i Albanija hitro otvaraju i zatvaraju poglavlja i klastere, a Moldavija i Ukrajina ulaze u novu fazu historijskog približavanja Europskoj uniji, u regiji se oblikuje nova europska dinamika — ona u kojoj Vučićev režim sprječava Srbiju da učestvuje.

Štaviše, pod ovim režimom, Srbija više nije spora lokomotiva Balkana; postala je glavni generator nestabilnosti.

Crna Gora ostaje predvodnik, najavljujući zatvaranje ključnih poglavlja do kraja godine i ulazeći u fazu pregovora koja ohrabruje europske vlade. Albanija otvara svoje posljednje preostale klastere i pojavljuje se kao model dosljednosti u reformama. Europska perspektiva regije nikada nije bila izvjesnija — osim za Srbiju.

U ovom novom pejzažu, Srbija pod Vučićevom vlašću sve manje liči na zemlju koja teži integraciji, a sve više na regresivni centar.

Najjasniji primjer ove dinamike je Crna Gora.

Dok vlada u Podgorici ubrzava svoju agendu europskih integracija, iz Beograda dolaze sve agresivnije antieuropske poruke, politički pritisci i koordinirane propagandne operacije unutar zemlje. Ovaj obrazac odražava ono u Srbiji: pokušaj slabljenja proeuropske orijentacije Crne Gore, narušavanja povjerenja u njene institucije i generiranja unutrašnjih sukoba koji bi mogli odvratiti zemlju od njene europske putanje. Vučićev najjači saveznik u ovom nastojanju je proruska Srpska pravoslavna crkva.

Destabilizacija regije postala je centralni instrument vanjske politike srbijanskog režima jer se autokratski sistem ne može reformirati iznutra; jedini održiv put do njegovog opstanka je stvaranje šire zone nestabilnosti u kojoj europska integracija regije izgleda neizvjesno, a Srbija se predstavlja kao „nezaobilazni akter“ bez kojeg se ništa ne može riješiti. Ova strategija je primjenjivana ne samo tokom trinaest godina Vučićeve vlasti, nego i ‘90-ih pod Slobodanom Miloševićem, balkanskim kasapinom. Logika je jednostavna: što je veća kriza u susjedstvu, to je režim u Beogradu neophodnji Zapadu.

No, danas je ta politika uglavnom iscrpljena. Izvještaj Europske komisije prvi put eksplicitno identificira Vučićev režim kao izvor regionalnog rizika, a destabilizirajuće aktivnosti u Crnoj Gori to potvrđuju preciznije nego što bi to ikada mogla bilo koja diplomatska fusnota.

Ovo je trenutak kada režim prestaje biti samo unutrašnji problem Srbije i postaje regionalna sigurnosna prijetnja za Europsku uniju.

Analiza Vetona Suroija

Analitički uvid koji pruža novinar i politički analitičar Veton Suroi predstavlja jednu od najtačnijih analiza trenutne političke situacije u Srbiji i evoluirajućeg stava Europske unije prema režimu Aleksandra Vučića. Njegova procjena počiva na tri fundamentalna paradoksa politike EU prema Beogradu, paradoksa koje je danas nemoguće ignorisati.

Prvi paradoks, kako Suroi primjećuje, jeste da je Srbija sada politički i strateški bliža Rusiji nego što je bila u trenutku kada je formalno postala kandidat za članstvo u Europskoj uniji. Drugi paradoks je alarmantniji: Srbija više ne ispunjava osnovne kopenhagenske kriterije izborne demokratije i vladavine prava, i ako bi se danas ocjenjivala, teško da bi se kvalifikovala čak i za status kandidata za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju – a kamoli za pregovore o članstvu. Treći paradoks je najopasniji: dugogodišnja politika Europske unije da ulaže političko povjerenje u Vučića u ime „stabilnosti“ proizvela je suprotan ishod. Beograd je postao primarni generator regionalne nestabilnosti – prijetnja Kosovu, Bosni i Hercegovini, a posebno Crnoj Gori.

Suroijeva centralna formulacija s najvećom preciznošću obuhvata unutrašnju logiku sadašnjeg režima: „Logika straha u Srbiji dostigla je svoj vlastiti paradoks – što vlada čvršće steže, to manje drži.“

U tom paradoksu leži objašnjenje i za Vučićevu nemogućnost da provede čak i najminimalnije europske reforme, i za politički preokret koji se sada odvija u Crnoj Gori. Destabilizacija Podgorice, porast anti-EU narativa koji dolaze iz Beograda, i sistematski pokušaji da se Crna Gora vuče unazad, direktne su posljedice režima čiji politički opstanak zavisi od sprečavanja Srbije da krene naprijed – i stoga nastoji da povuče cijelu regiju unazad sa sobom.

Međunarodni mediji o Vučiću u kontekstu ratnih zločina – „Sarajevo Safari“

„Sarajevo Safari“ je naziv dat jednoj od najstrašnijih, najgrotesknijih i najnehumanijih praksi počinjenih tokom opsade Sarajeva (1992–1996). U ovim zločinima učestvovali su pojedinci – prvenstveno strani državljani sa značajnim finansijskim sredstvima – koji su plaćali pripadnicima Vojske Republike Srpske, koja je držala grad pod opsadom, da ih vode do snajperskih položaja iznad Sarajeva kako bi mogli pucati na civile. To je bilo ubijanje iz čiste zabave, oblik „lova na ljude“ u kojem je ljudski život sveden na metu, a ubistvo je postalo „atrakcija“ dostupna svakome ko je spreman da plati dovoljno. Ovi ljudi su bili psihopati, turisti smrti, koji su došli isključivo zbog uzbuđenja ubijanja žena, djece i starijih osoba zarobljenih u opkoljenom gradu.

Sarajevski safari predstavlja jedan od najodvratnijih oblika ratnih zločina protiv civila u modernoj europskoj historiji. Prvi put je sistematski razotkriven kroz dokumentarni film „Sarajevski safari“ Mirana Zupaniča iz 2022. godine, u kojem bivši pripadnici sigurnosnih struktura i pojedinci uključeni u ove operacije svjedoče o tome kako su bogati stranci bili praćeni do snajperskih linija, kako su plaćali desetine hiljada njemačkih maraka za to iskustvo i kako bi se nakon toga vraćali na Jahorinu, Pale ili u Beograd. Prema tim svjedočenjima, postojali su čak i „cjenovnici“ za određene vrste meta – pri čemu su djeca bila najskuplja. Tokom četverogodišnje opsade Sarajeva, ubijeno je tačno 1.601 dijete.

Nakon objavljivanja dokumentarca, javno tužilaštvo u Milanu otvorilo je istragu o učešću italijanskih građana u ovom „snajperskom turizmu“. Riječ je o službenoj krivičnoj istrazi koja se odnosi na djela koja ne zastarjevaju: ubistvo civila, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti. Italijanski novinar Ecio Gavaceni dostavio je svjedočenja i dokumentaciju milanskom tužilaštvu, otvarajući pravni put koji nikada prije nije postojao. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine također vodi postupak u vezi s ovim zločinima.

U tom kontekstu, ime Aleksandra Vučića pojavilo se jer je hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić podnio izvještaj milanskom tužilaštvu tražeći istragu o tome da li je Vučić bio prisutan na položajima s kojih je organiziran ovaj „turizam smrti“ tokom opsade. Na jednom video snimku pojavljuje se na jednoj od tih lokacija. Sam taj izvještaj bio je dovoljan da globalni mediji počnu ispitivati ​​šta je Vučić radio nadomak Sarajeva tokom rata.

Ovu priču su izvještavali najutjecajniji europski mediji, uključujući Gardian, Telegraf, italijansku državnu novinsku agenciju ANSA, Le Mond, Bild i mnoge druge.

Vučićeva reakcija bila je prijetnja tužbama protiv svih ovih međunarodnih medija – što odražava način na koji se ponaša prema nezavisnim medijima u Srbiji. Ovo samo pokazuje da je izgubio sposobnost razlikovanja domaćeg medijskog okruženja, koje kontrolira, i globalnog medijskog pejzaža, gdje prijetnje lidera male balkanske države nemaju nikakav utjecaj i često izazivaju ismijavanje.

Vučićev međunarodni ugled je sada na najnižoj tački njegove političke karijere, i sve je neizvjesnije hoće li ga bilo koji europski lider primiti u službenu posjetu sve dok je na vlasti.

Zaključak

Zaključak je, neizbježno, sumoran. Države članice Europske unije uvijek imaju mogućnost da zatraže suspenziju pristupnih pregovora sa Srbijom – potez koji bi zemlju gurnuo u političku i ekonomsku izolaciju, praćen ličnim sankcijama protiv pojedinaca na vlasti, mjera koja se već ozbiljno razmatra unutar europskih institucija. Srbija se nalazi u geostrateškom okruženju u kojem ni Rusija ni Kina ne mogu zamijeniti trgovinske tokove, investicije ili finansijske instrumente koje pruža Europska unija, niti mogu ponuditi čak ni minimalni nivo ekonomske održivosti državi čija je cijela ekonomska struktura vezana za europsko tržište i europski kapital. To znači da ako Srbija želi opstati kao politički i ekonomski funkcionalna zajednica, postoji samo jedno realno rješenje: uklanjanje autokratskog poretka koji brzo klizi u otvorenu diktaturu – i to demokratskim sredstvima sve dok su ta sredstva još uvijek dostupna.

Historičar Milivoj Bešlin s pravom upozorava da „nema civilizovanog izlaza iz diktature“, a Srbija je sada ušla u fazu u kojoj je jedino preostalo pitanje kako će režim pasti i koliko će tranzicija biti skupa ili (ne)civilizovana. U tom smislu, Vučićev hod po ivici više nije metafora za političko balansiranje; postao je svakodnevni rizik od tragedije, trenutak u kojem svaki novi korak može biti onaj koji zemlju gura u haos, represiju ili otvoreni politički raskol. Srbija je dovedena do ivice gdje njena europska budućnost više ne zavisi od pregovora sa Briselom, već od toga kada i kako će sistem koji je blokira doći do kraja. I u tome leži suština cijele priče: zemlja je sada izložena opasnosti da bilo koji dan može proizvesti posljedice koje će osjećati generacije dugo nakon što Aleksandar Vučić napusti vlast.

Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra