Naftna industrija Srbije našla se na ivici katastrofe zbog svoje zavisnosti od Rusije. Sankcijski udar, usmjeren na slabljenje ruskog energetskog sektora i potkopavanje finansiranja rata, istovremeno je ugrozio cijeli energetski sistem Srbije, koji se ispostavio kao dio ruske mreže. Beograd je dugo održavao prohodnost ruskih shema iz sjene, pokušavajući da demonstrira svoju posvećenost prijateljskim odnosima sa Vašingtonom i napretku u europskim integracijama. Međutim, era razmetljive „srpske neutralnosti“ je završila.
Energične sankcije u energetskom sektoru
Američke sankcije protiv kompanije Naftna Industrija Srbije (NIS), uvedene još 10. januara 2025. godine, stupile su na snagu 8. oktobra. Ovu kompaniju kontrolišu ruski subjekti, posebno državni Gazprom Neft, tako da udar nije bio usmjeren na Srbiju već na ruski energetski sektor. Ipak, problemi su se pojavili upravo za Srbe, zbog njihove energetske zavisnosti od ruskih isporuka.
NIS je kontrolirao između 80% i 90% domaćeg tržišta goriva u toj balkanskoj zemlji. Preostali udio gotovo u potpunosti je kontrolirala druga ruska kompanija, Lukoil, koja je 22. oktobra 2025. godine dospjela pod novi val američkih sankcija, kada je Ured za kontrolu strane imovine (OFAC) dodao kompaniju na listu SDN-a prema Izvršnoj naredbi 14024.
U strahu od sekundarnih sankcija, strane kompanije su prekinule poslovanje s NIS-om. Problemi su se pojavili s isporukama sirove nafte, budući da naftovod iz jadranskog terminala i sam terminal pripadaju hrvatskoj kompaniji JANAF, naftu su isporučivale međunarodne firme, a plaćanja su išla preko stranih banaka. Čak su se i plate za zaposlenike NIS-a obrađivale putem međunarodnih platnih sistema, jer je nacionalni platni sistem DinaCard vezan za američke partnere. Plaćanje benzina na ruskim benzinskim pumpama predstavljalo bi kršenje sankcija; stoga Srbi nisu mogli plaćati gorivo bankovnim karticama.
Štaviše, Amerikanci su upozorili da bi problemi povezani sa sankcijama mogli uticati i na Narodnu banku Srbije, budući da Rafinerija nafte Pančevo posluje preko platnog sistema IPS Srbija, kojim upravlja Narodna banka Srbije. Katastrofalan ekonomski scenario uzrokovan zavisnošću od ruskih energetskih kompanija postajao je sve realniji.
Kako se Srbija našla u ovoj poziciji?
Nakon jugoslovenskih ratova, koje je Srbija izgubila, zemlja se našla u teškoj ekonomskoj i političkoj situaciji. Usljed ekonomske blokade Miloševićevog režima i gubitka kontrole nad pokrajinom Kosovo, srpskoj državi su bili potrebni saveznici. Situaciju je dodatno zakomplikovala ekonomska kriza 2007–2008. Zapadni investitori su povukli svoj novac sa Balkana, a drugi izvori punjenja budžeta nisu bili na vidiku. „Braća“ iz Moskve su priskočila u pomoć. Rusija je ponudila epski „Ugovor o gasu“ i podršku po pitanju Kosova. Ipak, ne bez vlastitog interesa. Iskoristivši tešku poziciju svoje „braće“, Moskva je monopolizirala energetsko tržište Srbije, i preuzela jedinu veliku rafineriju nafte u Pančevu. Vlada Srbije prodala je udio u kompaniji ruskoj državnoj kompaniji Gazprom Neft za 500 miliona dolara, iako je Državna revizorska institucija Srbije procijenila njenu stvarnu vrijednost na 2 milijarde dolara. Sporazumom je predviđeno da Gazprom Neft stekne 51% dionica NIS-a, dok će država Srbija zadržati 49%. Zvanično objašnjenje iz Beograda bilo je da je riječ o „političkom partnerstvu s Moskvom“, koje je trebalo osigurati energetsku sigurnost i podršku Rusije po pitanju Kosova. „Potpisivanje energetskog sporazuma s Ruskom Federacijom je iznuđen i realan korak za Srbiju. Rusija je naš prijatelj i partner, i u vremenima kada se drugi okreću, prirodno je osloniti se na one koji pružaju ruku pomoći“, rekao je bivši premijer Srbije Vojislav Koštunica, koji je bio „otac“ velikog posla.
Naravno, Srbima generalno prodaja jedine rafinerije nafte ispod njene stvarne cijene nije se svidjela, te je vlada odlučila da podijeli dionice iz državnog udjela. Svaki građanin Srbije dobio je pet dionica ukupne vrijednosti oko 30 eura.
Naftni jaram
Međutim, kako se ispostavilo, za Rusiju ovaj ugovor nije bio toliko ekonomski koliko geopolitički instrument. Kroz NIS, Moskva je u Srbiji dobila ne samo izvor prihoda već i polugu političkog uticaja. Kontrola nad Rafinerijom Pančevo, mrežom benzinskih pumpi i strateškim rezervama goriva omogućila je Rusiji da diktira uslove energetske politike Beograda. U stvari, NIS je postao moskovska „energetska ambasada“ na Balkanu – kanal uticaja koji je djelovao paralelno s diplomatijom.
Tokom godina, uloga NIS-a je samo rasla: kompanija je investirala u projekte društvene odgovornosti, finansirala lokalne inicijative, naučne programe i kulturne događaje – formirajući imidž „dobroćudnog investitora“. Istovremeno, takvi programi stvorili su blagu zavisnost u oblastima gdje je NIS bio najveći poslodavac ili donator. Srpski stručnjaci su više puta upozoravali da je ovo oblik ekonomskog paternalizma koji prikriva političku lojalnost.
Stoga, trenutna srpska energetska kriza nije slučajnost, već direktna posljedica strateške greške napravljene prije petnaest godina – prodaje energetskog suvereniteta u zamjenu za političku podršku Moskve.
Također, vrijedi podsjetiti na zavisnost srpske ekonomije o „posebnim uslovima“ za snabdijevanje ruskim plinom, gdje cijenu energije ne određuje tržište, već Kremlj, zavisnoo „ponašanju“ Beograda. Slika tako postaje još sumornija.
Nakon što je počeo ruski rat protiv Ukrajine – dakle, još 2014. godine! – a posebno nakon potpune invazije 2022. godine, Srbija je, kao i sve druge europske zemlje, imala priliku da obnovi svoj energetski sektor i oslobodi se potpune zavisnosti od Rusije. Međutim, to se nije dogodilo.
Braća po nafti
Kada su SAD 2025. godine dodale NIS na listu sankcija OFAC-a, udarac Srbiji postao je neizbježan. Američki predstavnici su više puta naglašavali da je cilj pritiska sankcija bio potkopavanje finansiranja ruskog rata putem njene naftne industrije. Namjera je bila oslabiti rusku kontrolu, ali je u praksi pogođen cijeli energetski sistem Srbije. Kompanija koja je obezbjeđivala do 90% tržišta goriva bila je odsječena od međunarodnih finansija i isporuka. To je otkrilo stvarnu cijenu „bratske pomoći“: Srbija je dobila jeftinu naftu – i izgubila slobodu donošenja energetskih odluka. Ispostavilo se da je energetski sektor zemlje u potpunosti zavisan o Rusiji i da će Srbi morati platiti prema ruskim uslovima.
Beograd se našao između dvije vatre. S jedne strane – Vašington i Brisel, koji zahtijevaju smanjenje ruskog prisustva; s druge – Moskva, koja prijeti zaustavljanjem isporuka energije, uključujući i plin. Izlaz iz ove zamke još nije pronađen.
Nakon što su sankcije objavljene, NIS je pokušao spasiti sistem snabdijevanja pod kontrolom Rusije, izbjegavajući pritom potpunu blokadu SAD-a. Srpska vlada i ruski vlasnici pribjegli su nizu manevara s ciljem stvaranja privida „restrukturiranja“ bez ikakve stvarne promjene kontrole. Prvi korak bio je smanjenje udjela Gazprom Nefta: u septembru 2025. godine, oko 11,3% dionica prebačeno je malo poznatoj obavještajnoj kompaniji iz Sankt Peterburga, formalno nepovezanoj s energetskim sektorom. U stvarnosti, vlasnik Intelidžensa ostao je Gazprom, preko Gazprom Kapitala. Na papiru se ovo činilo kao smanjenje ruskog prisustva, ali u stvari, kontrola je ostala nepromijenjena – pravna fasada koja prikriva ekonomsku zavisnost. Pokušaj prikrivanja ruskih tragova bio je naivan. Kontrola je opstala, samo je dobila složeniji oblik. I Amerikanci u OFAC-u su to savršeno razumjeli.
Potraga za „petim ćoškom“
Istovremeno, NIS je počeo tražiti alternativne izvore sirove nafte kako bi diverzificirao uvoz. Međutim, ovi pokušaji su se brzo susreli s geografskim i logističkim realnostima. Nakon blokade terminala hrvatskog JANAF-a, kroz koji je prolazio glavni tok nafte, Beograd se oslonio na riječni transport – barže duž Dunava.
Isporuke baržama duž Dunava bile su kratkoročno tehničko rješenje, teoretski omogućavajući djelimično zaobilaženje kontrola. No, transport baržama pokazao se ne samo tehnički teškim, već i ekonomski neizvodljivim. Analitičari su brzo izračunali da bi za zadovoljavanje potreba NIS-a bilo potrebno najmanje 145 (!) barži mjesečno. Nizak vodostaj na Dunavu, nedostatak lučkih kapaciteta i visoki troškovi pretovara učinili su svako putovanje skupim i rizičnim.
Drugi projekat uključivao je izgradnju naftovoda od Mađarske do Pančeva koji bi mogao transportovati rusku naftu koja trenutno stiže u Mađarsku putem naftovoda Družba. Iako su Srbija i Mađarska, uz pomoć Moskve, već potpisale sporazum o izgradnji novog naftovoda – a Kina je izrazila interes za finansiranje ogranka – budući izgledi same Družbe su neizvjesni zbog stalnog širenja europskih i američkih sankcija protiv ruske naftne industrije. Ulaganje ogromnih sredstava u tako rizičan projekat je sumnjiv poduhvat.
Stoga, Srbije i dalje ostaje energetski ranjiva, čak i uz aktivno korištenje rizičnih riječnih ruta i fantomskih proširenja naftovoda.
Hibridna nafta
Komentatori primjećuju da ruska nespremnost da izgubi kontrolu nad NIS-om nije vođena isključivo finansijskim motivima. Iza očuvanja njenog udjela krije se očigledna nevoljnost da se dozvoli nezavisna revizija, koja bi mogla otkriti transakcije obavljene putem posredničkih kompanija i shema iz sjenke. Konkretno, mogle bi se otkriti stvarne veze s hibridnim projektima Rosotrudničestva, mrežama „entuzijasta ruske kulture“ ili sa finansiranjem antiukrajinske propagande u Srbiji i susjednim zemljama. Otvorena revizija bi značila otkrivanje stvarnih ruta snabdijevanja, stvarnih izvora profita i mogućih finansijskih transfera između NIS-a i ruskih sigurnosnih struktura. Stoga, Moskva preferira da ostane „nevidljivi suvlasnik“ – kontrolišući finansijske tokove, izbjegavajući javnu odgovornost.
Tako se Srbija našla u situaciji dvostruke zavisnosti: formalno pokušavajući da izbjegne sukob sa Zapadom, zapravo je prisiljena da održava prohodnost ruskih shema. I što Beograd dublje tone u ovu „sivu zonu“ između sankcija i preživljavanja, to će mu biti teže da povrati stvarni suverenitet u energetskoj sferi.
Pregovori oko NIS-a u novembru: Iluzija neutralnosti
Svijet u kojem Srbija egzistira više ne dozvoljava da se ostane „van borbe“. U globalnom ratu za resurse i uticaj, nema neutralnih strana – ima samo onih koje još nisu priznale na čijoj su strani. Sankcije protiv Naftne industrije Srbije samo su razotkrile ovu činjenicu. Kada su 8. oktobra 2025. godine stupile na snagu američke restrikcije, Beograd se još uvijek nadao kompromisu. No, mjesec dana kasnije postalo je jasno: energetika ne poznaje kompromis. U njoj, kao i u borbi između dobra i zla, mora se izabrati strana.
NIS — kompanija stvorena u savezu s Moskvom i zavisna od zapadnih finansijskih sistema — postala je oličenje dualnosti koje više ne funkcioniše. SAD su udarile na ruski kapital, ali prije svega na samu ideju srpske „neutralnosti“. Jer kada vaša nafta prolazi kroz hrvatski JANAF, vaša plaćanja kroz strane banke, a vaše vlasništvo kroz Gazprom, vi niste nezavisni — samo još niste prepoznati kao zavisni.
Vašington je dao Beogradu pola godine da bira. Nakon niza odlaganja, posebne licence, „prelazne dozvole“ — sada je vrijeme za donošenje odluke, a ne za izbavljenje. U februaru — odlaganje od 90 dana; u martu — još jedno; u julu — posebna licenca; u oktobru — posljednje odlaganje. Konačno, 8. novembar — kraj. Sada je to ili izlazak iz ruske orbite ili poraz zajedno s njom.
Orbanova aktivnost: Pobjeda koje nikada nije bilo
Početkom novembra, Viktor Orban je ponovo odigrao ulogu „posrednika između svjetova“. Nakon sastanka s Donaldom Trampom na Floridi, svečano je izjavio da je postigao „potpuno izuzeće mađarskih sankcija“ na ruske energetske resurse. Mađarski državni mediji predstavili su to kao geopolitički trijumf: sankcije su ukinute, energetska sigurnost očuvana, a Orban je dokazao da je sposoban održavati dijalog i s Moskvom i s Vašingtonom.
Međutim, Vašingtonje brzo pojasnio da nije došlo do ukidanja sankcija – to je bilo samo jednogodišnje odgađanje. Predviđeno je privremeno neprimjenjivanje ograničenja sankcija na isporuke putem plinovoda Družba i Turski tok u zamjenu za sporazume o kupovini američkog ukapljenog plina i Vestinghausovog goriva za mađarsku nuklearnu elektranu Paks.
Dakle, iza glasnih riječi o „diplomatskoj pobjedi“ stajala je obična trampa – politička lojalnost za godinu dana energetske stabilnosti. Orban je dobio kratkoročni predah, a Tramp novo tržište za američko gorivo.
Ovaj korak izazvao je val reakcija na Balkanu. Ohrabren Orbanovim prividnim „uspjehom“, Aleksandar Vučić je počeo pripremati vlastiti pristup Vašingtonu, nadajući se da će dobiti sličnu indulgenciju – ovaj put za NIS. Međutim, za razliku od mađarskog premijera, Vučić se odlučio distancirati od direktnih pregovora: delegirao je sve razgovore Rusima, koji, kako je tvrdio, trebaju direktno pregovarati sa Amerikancima.
Ko će dobiti NIS?
U tom kontekstu, Moskva je ublažila svoj stav i počela govoriti o mogućnosti prodaje svog udjela u NIS-u trećim stranama. To je bio prvi službeni signal da je Kremlj spreman za taktičko povlačenje – barem na papiru.
Međutim, pitanje ko će tačno kupiti ovaj udio ostaje bez odgovora. Ranije su stručnjaci bili uvjereni da će kupci biti iz SAD-a. Sada se govori o interesovanju za NIS od strane arapskog šeika ili grčke kompanije povezane s britanskim naftnim biznisom. Nije isključeno da mađarska kompanija MOL želi postati kupac. Ruski menadžment održava intrigu, pokazujući da kontrola nad NIS-om nije samo ekonomska već i politička prednost. I iako se službeno kaže da je „neutralni investitor“, sumnje ostaju – hoće li se kupac pokazati kao struktura lojalna Kremlju?
U međuvremenu, Vučić pažljivo prati igru između dvije sile. Njegova strategija je jednostavna – neka Rusija pregovara s Amerikom, a on će iskoristiti svaki ishod. Ako dogovor uspije – reći će da je „spasio Srbiju“. Ako ne uspije – podsjetit će da je „to bila odgovornost Rusije“. Pa ipak, nijedna donesena odluka neće donijeti Beogradu slobodu od geopolitičke zavisnosti o nafti. Iluzija da se može ostati „van borbe“, održavajući neutralnost, završila je zajedno s posljednjim barelom koji je JANAF poslao u Pančevo.
Uvođenje sankcija protiv NIS-a postalo je trenutak istine, jasno pokazujući da u vremenima globalnih geopolitičkih previranja nijedna zemlja ne može ostati po strani. Ili ste dio energetskog sistema SAD-a i Europe ili ste karika u ruskoj mreži. A NIS je samo još jedan oblik ovog izbora.
Analitička grupa CWBS-a
