Tužilaštvo Poljske vodi istragu o akcijama sabotaže koje uključuju kurirske pošiljke sa skrivenim zapaljivim uređajima koje su се zapalile tokom transporta, izazvavši požar na aerodromima u Lajpcigu i Birmingemu. Istraga obuhvata i planove za slanje sličnih paketa u Sjedinjene Američke Države i Kanadu.
Prateći trag Rusa optuženog za terorizam, propuste institucija BiH i istragu koja (ni)je vođena, Detektor donosi dosad nepoznate detalje o Aleksandru Bezrukaviju (Aleksandr B.), kojeg je BiH izručila Poljskoj zbog planiranja diverzantskih radnji.
Skoro godinu dana pokušavali smo shvatiti kako je Aleksandr Bezrukavij, ruski državljanin kojeg Poljska optužuje za sabotažu, špijunažu i organiziranje slanja paketa s eksplozivnim napravama u SAD i Kanadu, završio u Bosni i Hercegovini.
Napravili smo detaljnu rekonstrukciju, ali nismo mogli a da se ne zapitamo – da li je ovo priča o njemu ili o neuspjehu države koja je kompromitovala svoj sigurnosni sistem?
Vlasnik smještaja u Bosanskoj Krupi rekao je novinarima da je rezervacija stigla uredno, putem aplikacije, s plaćanjem na licu mjesta. „Ponašao se potpuno normalno… cijelo vrijeme je bio u stanu, mislim da nije nigdje izlazio.“
To „nije nigdje izlazio“ danas zvuči gotovo proročanski. Dok je Bezrukavij navodno šetao šumom i pripremao se za prelazak granice, za njim je već bila raspisana Interpolova potjernica. Poljske vlasti sumnjičile su ga da je dio grupe koja je planirala i izvršavala sabotažu „po nalogu ruske obavještajne službe“.
Na prvi pogled, priča zvuči kao scenarij za Netflixov triler. Razlika je u tome što ovdje nema fikcije. Sve se dogodilo upravo ovdje – u malom gradu na rijeci Uni, nekoliko sati vožnje od Sarajeva.
Prilikom hapšenja, policija je pronašla „špansku dozvolu boravka, dva iPhonea, četiri kabla, 1.300 eura i zapakiranu Vodafone SIM karticu“. Materijalno nepretenciozno, ali simbolički moćno: dovoljno arsenala za održavanje kontakta, kretanja i anonimnosti.
Prema dokumentima koje je Detektor dobio, Bezrukavij je dva puta boravio u BiH. Prvi put, početkom 2024. godine, „obišao je grad kao turista“ i planirao ilegalni prelazak granice u Hrvatsku. Drugi put – u novembru iste godine – vratio se pješice, bez važeće vize ili dozvole boravka.
Služba za poslove sa strancima kasnije je utvrdila da je „ostao na prebivalištu nakon isteka prava na boravak bez vize“.
Ono što je posebno upečatljivo nije njegov povratak, već činjenica da nijedna služba u BiH nije imala informaciju da se neko sa Interpolove potjernice ponovo nalazi u zemlji.
Ovo je više od neuspjeha – to je ogledalo sistema koji funkcioniše samo kada neko drugi pokuca na njegova vrata.
Specifičan detalj koji je Detektor primijetio je da je broj telefona koji je koristio Bezrukavij bio povezan sa Telegram računom pod nazivom „FromSibirwithlove“, kasnije preimenovanim u „Alexey_exchange“. Ovaj račun je bio aktivan od 2022. godine.
Ako to nije digitalni potpis, ne znam šta je.
U svijetu gdje svaka aplikacija bilježi tragove, gdje su serveri i metapodaci postali bojno polje, BiH još nije razvila mehanizme za digitalno prepoznavanje onih koji prelaze granicu kao „turisti“, a izlaze kao „incidenti“.
Bezrukavjev slučaj također ima politički ton. Detektor je zabilježio da je Oleg Kudrjavcev, drugi sekretar ruske ambasade u Sarajevu, posjetio osumnjičenog u pritvoru i bio prisutan na saslušanjima. Na jednom od njih, Bezrukavij je pročitao pismo na ruskom jeziku, tvrdeći da je „slučaj političke prirode“.
Ovo je uobičajena linija odbrane u sličnim slučajevima – tvrdeći da je žrtva međunarodnog progona, a ne akter u nekoj operaciji. No, ponašanje institucija u BIH je zanimljivije.
Dok su Poljska i Rusija slale zahtjeve za ekstradiciju, ministar pravde BIH Davor Bunoza je samo rekao da ih je „Sud BIH odobrio i Rusiji i Poljski, i rekao: postupajte po zakonu.“
Rečenica toliko birokratski savršena da ne sadrži ništa u sebi. Nema stava, nema odgovornosti, nema interesa.
Ono što cijelu priču čini frustrirajućom je to što su institucije BIH provele istragu protiv Bezrukavija samo zbog krivotvorenja dokumenata. Ne zbog terorizma, ne zbog špijunaže, ne zbog sabotaže – ništa od toga.
Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona izdalo je 22. septembra 2025. godine naredbu da se „neće provoditi istraga jer je očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo“.
Kada sam to pročitao, pomislio sam: u zemlji u kojoj je „očigledno“ postalo sinonim za površnost, niko se više ni ne trudi da pogleda ispod površine.
Državni tužilac Dubravko Čampara rekao je da nije bio svjestan „svega što je Bezrukavij radio u BiH“, jer mu je prioritet bila ekstradicija Poljskoj. Dodao je da je „možda nadzor proveden u saradnji sa zapadnim agencijama“.
Možda.
Ta riječ „možda“ u domaćem pravosuđu često znači „nismo htjeli reći“, a ponekad – jednostavno – „nismo to uradili“.
Profesor Adnan Huskić u istom tekstu podsjeća da su institucije morale pratiti osobu „za koju postoje jasne indicije da je sigurnosno interesantna“.
Dodaje da su istrage mogle biti pokrenute zbog ilegalnog prelaska granice i krivotvorenih dokumenata, a potencijalno i špijunaže.
I tu leži suština: ne morate dokazati sabotažu da biste djelovali proaktivno. Dovoljno je pokazati da vam je stalo.
Bezrukavij je izručen iz BiH u Poljsku vojnim avionom. Poljaci su se pobrinuli da njihov dio posla bude završen. Mi smo, s druge strane, zatvorili slučaj.
Upravo taj osjećaj formalne ravnodušnosti me najviše muči.
Ovo nije prvi put da je BiH tranzitni koridor za sumnjive aktere. Dešavalo se to i prije – od krijumčara oružja do osumnjičenih za terorizam.
Ipak, rijetko imamo slučaj tako dokumentovan, gdje je svaki korak, svaka granica i svaka prilika za reakciju jasno vidljiva.
Bezrukavij je imao adresu, rezervaciju, novac, uređaje i kontakt s ambasadom u našoj zemlji – sve. I imali smo sistem koji je bio zadovoljan činjenicom da „nije bilo incidenata“.
Poenta nije u tome što BiH nije uspjela otkriti rusku mrežu. Poenta je u tome što nije ni pokušala.
Zamislite da su institucije BiH odlučile da ne izruče Bezrukavija odmah, već da provedu potpunu istragu.
Da su analizirali telefone, mreže kontakata, finansijske transakcije i komunikacijske kanale. Da su ispitali sve koji su mu pomagali – svjesno ili ne.
To bi značilo da BiH ima ambiciju da bude ozbiljna država. Da namjerava zaštititi vlastite granice, a ne tretirati ih kao formalnost.
Umjesto toga, cijeli slučaj završava u Varšavi, a nama ostaje izvještaj i nekoliko neugodnih pitanja.
Pitanja, prije svega, o rupama – u sistemu, u komunikaciji i u svijesti. Ta pitanja pokazuju koliko je BiH nesigurna u vlastiti suverenitet. Koliko se boji dubokih istraga, posebno kada se dotiču stranih interesa. Također, pokazuje koliko malo vjerujemo vlastitim institucijama – jer je refleks uvijek: „neka drugi preuzmu“.
U jednom dijelu članka, Bilajac citira izvor iz pravosuđa koji kaže da je sve urađeno „u vrlo uskom krugu ljudi“. I upravo tu, u toj uskoj tišini, nastaju najveće opasnosti.
Kada danas pogledam slučaj Aleksandra Bezrukavija, vidim mnogo više od jedne špijunske priče. Vidim ogledalo našeg sistema – administrativnog, političkog i moralnog.
Jer ovaj slučaj nije završen onog dana kada je avion sletio u Varšavu. Ponavljat će se svaki put kada neka institucija odluči da je lakše zatvoriti dosije nego ga razumjeti. Svaki put kada se „možda“ ne zamijeni sa „uradi“.
Na kraju, Bezrukavij je otišao – ali pitanje ostaje: ko je još prošao kroz naš sistem, a da mi to nismo ni primijetili?
Ako bi nešto trebalo proizaći iz ove priče, to je svijest da bez transparentnosti i profesionalnosti nema sigurnosti. A bez sigurnosti – svaka država, ma koliko formalno nezavisna bila, postaje samo tranzitna stanica za tuđe planove.
Uredan, pristojan, tih gost preko Bookinga. Osim što je ovaj gost, kako se ispostavilo, radio za ruske službe. I iz Bosne i Hercegovine ga je ispratio vojni avion – dok su naše vlasti odahnule što on više nije njihov problem.
Međutim, on jeste naš problem – jer pokazuje sve što još uvijek nismo spremni priznati o sebi. I sve dok se pretvaramo da su granice stvar geografije, a ne politike i odgovornosti – uvijek će biti neki novi „gost“ koji zna kako da ih pređe.
Nino Bilajac. Journalist, Balkan Investigative Reporting Network (BIRN) BiH
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
