Odnosi između Srbije i Ukrajine od 24. februara 2022. do danas ostali su složeni i dvosmisleni, što se obično objašnjava balansiranjem Srbije između tradicionalnih veza s Rusijom i težnji za članstvom u Europskoj uniji.
Međutim, iza kontradiktornog stava Beograda stoji mnogo više faktora.
Geopolitička isprepletenost
Kosovsko pitanje je ključni faktor koji određuje politiku Srbije prema Ukrajini i Rusiji.
Obično, kada objašnjava stav Srbije o Ukrajini, predsjednik Aleksandar Vučić naglašava poštovanje međunarodnog prava i teritorijalnog integriteta svih država. Ovi argumenti se ne predstavljaju kao imperativi, već isključivo kao komponenta unutar pitanja Kosova. Upravo odbacivanje nezavisnosti Kosova i potreba očuvanja integriteta Srbije, prema Vučiću, zahtijeva od njega lično i od srpskih vlasti općenito da podrže teritorijalni integritet drugih država članica UN-a, uključujući Ukrajinu.
Istovremeno, pitanje priznavanja ili nepriznavanja Kosova direktno zavisi od Vijeća sigurnosti UN-a, a samim tim i od Rusije, kao jedne od članica tog tijela. To prisiljava Beograd da održava posebne, prijateljske odnose s Moskvom.
Ova geopolitička isprepletanost vodi do paradoksalne linije vanjske politike: dok Srbija izjavljuje podršku teritorijalnom integritetu Ukrajine, odbija uvesti bilo kakve restriktivne mjere (sankcije) protiv Rusije, koja je okupirala dio ukrajinske teritorije i zahtijeva da međunarodna zajednica prizna njeno pravo na aneksiju nekoliko ukrajinskih regija.
Geopolitički manevar
Najbolja ilustracija stava Beograda bilo je učešće srpskog predsjednika na samitu „Ukrajina – Jugoistočna Europa“ u Odesi (Ukrajina).
Iako se posjeta mogla smatrati antiruskim korakom i gestom podrške Ukrajini, odnosno zemlji u ratu s Rusijom, Vučić je uspio predstaviti svoje učešće na događaju iz drugačije perspektive.
Prvo je naglasio humanitarnu podršku Ukrajini, napominjući da je Beograd spreman pomoći Kijevu isključivo na humanitarnom planu – pružanjem pomoći školama i učešćem u obnovi „jednog ili dva grada ili regije“.
Srpski lider, naravno, nije ništa rekao o vojnoj podršci. Kako bi naglasio svoju neutralnost, Vučić nije ni učestvovao u komemoraciji poginulim braniteljima – nije posjetio Aleju heroja u Odesi, za razliku od drugih učesnika samita, kako bi položili cvijeće na tom mjestu.
Drugo, srpski predsjednik je jasno i nedvosmisleno povezao svoje učešće i stav na samitu sa stavom Ukrajine o Kosovu. Izrazio je zahvalnost Ukrajini što nije priznala nezavisnost Kosova i što je odbila pozvati predstavnike Prištine u Odesu, više puta naglašavajući ovu tezu.
Srpski provladini mediji predstavili su odsustvo kosovske delegacije na samitu kao „diplomatsku pobjedu Srbije“, fokusirajući se na ovaj aspekt predsjednikove posjete.
Treće, dok je bio u Odesi, srpski predsjednik je uspio poslati „prijateljski signal“ Moskvi time što nije podržao završnu deklaraciju samita, koja je osudila rusku agresiju i pozvala na veće sankcije protiv Ruske Federacije.
Komentarišući svoju odluku, Vučić je naglasio da „nije izdao Rusiju“.
Sudeći po reakciji i Kijeva i Moskve, još jednom je uspio izvesti složeni geopolitički manevar.
Prijateljstvo zbog plina
Još jedan faktor koji se ne može zanemariti prilikom analize pristupa Beograda izgradnji odnosa s Moskvom i Kijevom jest ekonomija. Preciznije, pokušaji Srbije da svoj viševektorski geopolitički položaj pretvori u profitabilne ugovore.
Dakle, s jedne strane, Srbija – kao zemlja koja se ne pridružuje sankcijama Rusiji – nastoji da kupuje plin od ruskog Gazproma po ekskluzivnoj, povlaštenoj cijeni.
Jasno je da jeftinija energija, u poređenju s drugim europskim zemljama, smanjuje troškove proizvodnje za industrijska preduzeća u Srbiji, stvara uslove za profitabilno poslovanje energetski intenzivnih industrija, donosi povoljnosti investitorima koji bi da ulažu novac u srpsku industriju, omogućava održavanje relativno niskih cijena komunalnih usluga za stanovništvo i generalno doprinosi povećanju budžetskih prihoda i ekonomskom razvoju. Istovremeno, većina navedenih tačaka ima uticaj ne samo na ekonomiju, već i na politiku, jer osiguravaju izbornu podršku za Vučića i novac za projekte koji doprinose rastu javnog rejtinga za njega samog i njegovu vladu.
U uslovima kada Srbija nije podvrgnuta nikakvim sankcijama EU zbog odbijanja uvođenja restriktivnih mjera protiv Rusije i odbacivanja ideje o diverzifikaciji snabdijevanja energijom, i kada Beograd ne vidi nikakve kontradikcije između izjava o podršci teritorijalnom integritetu Ukrajine i želji da ostane prijatelj sa agresorskom državom, srpsko-rusko „prijateljstvo zbog gasa“ može ostati na snazi.
Jedino pitanje ostaje hoće li se cijena „jeftinog plina“ za Srbiju povećati. A tu se ne radi o novcu.
Nacionalni interesi
Kao što je ranije navedeno, Moskva sada od Beograda zahtijeva strožu kontrolu nad izvozom srpskog oružja kako bi se zaustavile sve moguće „šeme“ dospjevanja srpskih obrambenih proizvoda u ruke Ukrajine. Ruske obavještajne službe nedavno su optužile Srbe da pokušavaju „pucati bratskom ruskom narodu u leđa“. Izjava je uslijedila usljed navoda o isporukama srpskog oružja Kijevu.
Treba napomenuti da je obrambena industrija još jedno područje pragmatične ekonomske aktivnosti Beograda. Vučić je više puta potvrdio pravo srpskih poduzeća da proizvode i prodaju oružje, vojnu opremu i municiju na svjetskom tržištu, naglašavajući da se radi o osiguravanju rada tvornica i postrojenja, te očuvanju radnih mjesta. Beograd prikazuje navodne isporuke oružja/municije Ukrajini od strane Srbije (navodno izvršene preko trećih zemalja) ne u kontekstu podrške Kijevu, već kao brigu za vlastitu industriju i želju za rješavanjem socijalnih pitanja.
Nedavno su berlinske novine Tagespiegel napisale: „Vlada u Beogradu stalno naglašava da gleda samo svoje interese. Sankcije protiv Rusije, tvrdi, ne odgovaraju nacionalnim interesima. Međutim, profitabilna prodaja oružja odgovara.“
Srbija će, očigledno, opovrgnuti najnovije optužbe ruskih specijalnih službi, braneći svoje pravo da učestvuje na svjetskom tržištu oružja. Ipak, Kijev ne bi trebao da se raduje jer se radi o želji Beograda da nastavi zarađivati, a ne o volji da pomogne Ukrajini u borbi protiv agresora.
Igra se nastavlja
Kao što vidimo, politiku Srbije prema Ukrajini određuju dva ključna faktora:
1. Kosovo.
2. Vlastiti ekonomski interesi Srbije.
Prvi faktor određuje podršku teritorijalnom integritetu Ukrajine, iako ograničenu i donekle deklarativnu.
Drugi se koristi da se objasni izostanak sankcija protiv Rusije, ali istovremeno i da se opravda potreba za izvozom oružja, čak i nakon navoda da oružje ili municija stižu u Ukrajinu.
Beogradu će biti sve teže da provodi svoju politiku ograničene podrške Ukrajini, na osnovu ovih faktora. Razlog je stav Rusije.
Kao što je prethodno navedeno, Moskva želi zatvoriti sve praznine kroz koje srpsko oružje i municija navodno dospijevaju do ukrajinske vojske. U situaciji u kojoj budućnost plinskog ugovora ovisi o rješavanju ovog pitanja, Beograd bi se mogao okrenuti prema Moskvi.
Faktor Kosova je još složeniji.
Putinov pokušaj spekulacije i manipulacije pitanjem Kosova, kako bi opravdao aneksiju ukrajinskih teritorija, mogao bi preokrenuti sve tradicionalne Vučićeve argumente o potrebi zaštite teritorijalnog integriteta država i pretvoriti pitanje Kosova u toksično pitanje za Ukrajinu. Očigledno je da će srpskom lideru biti potrebna izvanredna vještina i kreativnost da nastavi svoju zamršenu igru, predstavljajući se kao prijatelj i Moskve i Kijeva.
