Izbor nove Vlade Srbije mnogi su već ocjenili kao pokazatelj (lošeg) kontinuiteta politike zvaničnog Beograda.
Stvari su, naime, još gore: dva nova/stara ministra su na crnoj listi Stejt departmenta, a među njihovim kolegama su i sami partijski vojnici, sa rigidnim nacional-šovinističkim stavovima o problemima Srbije i njenom odnosu prema susjedima i svijetu. Predsjednik Vučić je time dodatno homogenizirao svoju ukupnu vlast.
“Novina” na poziciji premijera zapravo i nije to. Gospodin Vučević je samo Vučićev produžetak, portparol i izvršilac onoga što predsjednik Srbije smatra da treba da se kaže i uradi.
To se pokazalo i prilikom inauguracionog govora novog premijera u Skupštini Srbije, ali još eksplicitnije u Vučevićevoj raspravi sa poslanicima opozicije.
Crna Gora je kao tema uvijek bila nepogriješivi lakmus papir stvarne političke orijentacije i demokratskih kapaciteta srpskih političara – sa koje strane i kojoj god političkoj opciji pripadali.
Na tom frontu nema promjene: nova srpska vlast korača davno utabanim putem: Crna Gora je za tu političku ideologiju samo privremeno odvojena teritorija, izlaz na more koji je sticajem nesretnih historijskih okolnosti „izgubljen“ za srpske zemlje, uključujući i “nepostojeću državu” Kosovo.
Iz zvanične Podgorice nema ko da odgovori na ovakve izjave i stav zvaničnog Beograda. Mnogi bi rekli da ovakvo stanje traje još od crnogorskih izbora u avgustu 2020. godine, ali se elementi nespremnosti, inertnosti i strahopoštovanja prema agresivnoj nacionalšovinističkoj politici Srbije mogu uvidjeti i u periodu koji je prethodio tom političkom „puču“ .
Nema ko iz crnogorske vlade da otpiše Srbiju. Naprotiv – uslijedile su čestitke – na šta je iz Beograda stigao brz, upozoravajući i prijeteći odgovor: Crna Gora “treba na djelu da dokaže da je iskreni prijatelj Srbije”. Riječi naklonosti i izražena (čak i pokorna) bliskost nisu dovoljne!
U datom kontekstu, to prije svega znači potrebu promjene odnosa Crne Gore prema statusu Kosova, ali i suštinski drugačiji odnos prema pitanju genocida u Srebrenici, odnosno Rezoluciji UN o tome.
Za prvo, sadašnjoj većini će biti potrebno više vremena i truda, kao i značajno drugačija regionalna i globalna konstelacija. Pobjeda Trampa u SAD bi, između ostalog, otvorila vrata za taj manevar, koji bi mogao biti zasnovan na očekivanoj smjeni 44. Vlade Crne Gore – koja je najavljena za kraj ljeta. Ulazak rusko-srpskih političkih snaga u kabinet premijera Spajića planiran je odavno.
Za drugu – Rezoluciju UN-a o genocidu u Srebrenici – rezultati pritisaka iz Srbije već su jasno vidljivi.
Crna Gora neće biti kosponzor tog dokumenta, jedina među zemljama bivše Jugoslavije koje su sada članice UN. Osim toga, crnogorska vlada je naglim „manevrom“, čije je motive i principe relativno lako identificirati, pokazala da može biti djelotvoran „zastupnik“ srpskih interesa: napravila je dva „amandmana“ na konačni nacrt zakona Rezolucija UN.
Jedan štiti interese Srbije, drugi se odnosi na očuvanje položaja Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine. Milojko Spajić i njegov Pokret “Evropa sada” zainteresirani su da “kupe” naklonost Srbije. Ali ta politička taktika neće biti dovoljna. To je pokazao i novi ministar spoljnih poslova Srbije, Marko Đurić. On je samo brutalno odbacio politički značaj ta dva amandmana.
Priča o tome i dalje traje – Spajić je najavio da će Crna Gora ostati pri amandmanima – uprkos blamaži koja se u međuvremenu dogodila zbog lažnog saopštenja crnogorske Vlade da su SAD umješane u “posredovanje” po tom pitanju – i da će, konačno, na glasanju u Generalnoj skupštini UN Crna Gora glasati – “da”.
To je samo izazvalo nove gnijevne i burne reakcije prosrpskih i proruskih krugova u Crnoj Gori, koji su svi pod srpskom i/ili ruskom komandom: Srpska crkva treba da zahtjeva da svi koji podržavaju Rezoluciju budu ekskomunicirani iz crkve!
I dok Milojko Spajić na tragi-komičan način daje izjave da “srpski narod nije genocidan” (kao da je to iko ikada ustvrdio!), to pokazuje da u dogledno vrijeme ne treba očekivati promjene u odnosima Srbije i Crne Gore.
Prvo, dominacija Srbije je sveprisutna: politička, medijsko/propagandna, bezbjednosna. Crna Gora nema ni kapacitet, ni instrumente, ni volju za otpor. Povratak na početak devedesetih vidljiv je i golim okom: Crna Gora je (opet!) dobrovoljni talac Srbije.
Drugo, situacija teži daljoj degradaciji pozicije Crne Gore u tom dvojcu. Prodor srpskih interesa zahvatio je sve segmente društva, ali i državne strukture. Sljedeća žrtva je crnogorska diplomatija. I ranije je bila ukočena i inertna. Sada prilagođava svoje poteze – čak i na globalnoj sceni – zahtjevima i očekivanjima Beograda.
Treće, i konačno: teško je očekivati da će se stvari vratiti u normalu sa ovom generacijom vladajućih crnogorskih političara. Oni nemaju ni želju ni kapacitet za emancipaciju od Srbije. Upravo suprotno: oni su tu da nastave proces besmislenog i praznog crnogorskog suvereniteta i državne nezavisnosti. Ta čahura spolja može držati konture države. Ali, sadržaja nema.
Za tango treba dvoje, kaže stara izreka.
Srbija danas sa Crnom Gorom pleše tango kao plesač koji to radi sam sa sobom – partner joj je lutka čije pokrete ona sama određuje.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne smiju se podudarati sa stavom Centra
Miodrag Vlahović. Crnogorski političar i bivši diplomata. Prvi ministar inostranih poslova Crne Gore. Bivši ambasador Crne Gore u SAD, Kanadi, Islandu, Svetoj Stolici, Malteškom redu.
