Uvod
Dana 4. augusta 2025. godine, hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova uputilo je protestnu notu Crnoj Gori. Povod je bilo izdavanje nove serije znački za posadu školskog broda Jadran. Ministarstvo odbrane Crne Gore izjavilo je da su značke proizvedene „kao znak poštovanja prema dugogodišnjoj pomorskoj tradiciji i značaju koji ovaj brod ima za našu zemlju (Crnu Goru)“. U hrvatskoj protestnoj noti također je objavljeno da, kao rezultat „detaljne analize ukupne vojne sukcesije“, Crna Gora duguje Hrvatskoj 2 milijarde američkih dolara. Ovo se efektivno odnosi na ponovno ispitivanje uslova za podjelu pomorske vojne imovine bivše SFRJ među državama koje su nastale nakon raspada bivše Jugoslavije.
Sukob oko školskog broda Jadran daleko je od jedinog faktora koji komplikuje bilateralne odnose između Zagreba i Podgorice i potencijalno ometa proces pristupanja Crne Gore EU (treba napomenuti da je Hrvatska trenutno jedini kopneni susjed Crne Gore koji je članica EU). Među njima su razgraničenje pomorske granice oko poluotoka Prevlaka, odšteta žrtvama logora Morinj (gdje su, tokom agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku, bili zatočeni hrvatski zarobljenici), naziv bazena u gradu Kotoru (nazvan po crnogorskom sportisti Zoranu Gopčeviću, koji je bio čuvar spomenutog logora) i rezolucija o „genocidu“ u logoru Jasenovac, koja je usvojena prošle godine na insistiranje prosrpskih snaga u crnogorskom parlamentu u ljeto 2024. godine.
Neuspjeh u zatvaranju pregovaračkog poglavlja 31 (Vanjska politika, sigurnost i odbrana) u decembru 2024. godine jasno je podcrtao važnost ovih pitanja za Hrvatsku.
Historija sukoba oko „Jadrana“
Školski jedrenjak Jadran izgrađen je u Hamburgu 1931–1933. godine po narudžbi Kraljevske jugoslovenske mornarice. Tokom Drugog svjetskog rata dva puta je mijenjao vlasnika – prvo ga je zaplijenila fašistička Italija, a nakon kapitulacije Italije, nacistička Njemačka. Nakon završetka Drugog svjetskog rata brod je ponovo postao vlasništvo Jugoslavije, iako socijalističke. Neposredno prije početka raspada Jugoslavije, Jadran je poslan iz svoje „matične“ hrvatske luke Split na popravku u Tivat u Crnoj Gori. Nakon hrvatskog rata za nezavisnost, Zagreb je zahtijevao povratak broda u njegovu „matčnu“ luku Split, ali je Državna zajednica Srbija i Crna Gora to odbila, pozivajući se na pravne argumente koje je definirala takozvana Badinterova komisija (u vezi s raspodjelom imovine bivše Jugoslavije – op. ur.).
Kao što je poznato, Arbitražnu komisiju Mirovne konferencije o Jugoslaviji, kojom je predsjedavao Robert Badinter, sazvalo je Vijeće ministara Europske ekonomske zajednice (EEZ) 27. augusta 1991. godine. Komisija se sastojala od pet ustavnih sudija EEZ-a i imala je zadatak da pruži odgovore na „značajna pravna pitanja“ koja su proizašla iz krvavog raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).
Jedno od tih pitanja odnosilo se na sukcesiju državne imovine bivše SFRJ.
Budući da je Komisija presudila da nijedna od novih država ne može tvrditi da ima status jedine države SFRJ koja nastavlja postojati, sva pitanja koja se tiču sukcesije imovine trebala su se rješavati u bilateralnom formatu. Badinterova arbitražna komisija iznijela je principe rješavanja, ali razlike u tumačenju pitanja sukcesije između novoosnovanih republika i Državne zajednice Srbija i Crna Gora (koja se, sa svoje strane, smatrala jedinim nasljednikom SFRJ) spriječile su njihovu primjenu u to vrijeme.
Kraj ere diktatora Slobodana Miloševića u oktobru 2000. godine omogućio je povratak rješavanju problema sukcesije. Tako su Sporazum o pitanjima sukcesije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije potpisale sve nezavisne države nasljednice SFRJ – Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Sjeverna Makedonija, Slovenija i Državna zajednica Srbija i Crna Gora – 29. juna 2001. godine u Beču (Austrija).
Taj Sporazum sadrži nekoliko članova koji se odnose na pokretnu i nepokretnu imovinu, uključujući vojnu imovinu. Na primjer, član 3. Aneksa A predviđa da „materijalna pokretna državna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriji SFRJ prelazi na državu nasljednicu na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila na dan kada je proglasila nezavisnost“. Crna Gora se i dalje oslanja na taj član kao pravni argument za vlasništvo nad brodom Jadran.
Međutim, s obzirom na to da je plovilo vojno vlasništvo, primjenjuje se i drugi princip (Član 4. Aneksa A) utvrđen Bečkim sporazumom: „materijalna pokretna državna imovina SFRJ koja je činila dio vojne imovine te države bitće predmet posebnih aranžmana koje će dogovoriti dotične države nasljednice“.
Nedavna historija sukoba
Nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, bilo je nekoliko pokušaja rješavanja spora oko Jadrana na institucionalnom nivou. Tako su se 2021. godine Zagreb i Podgorica dogovorili o formiranju relevantne međuvladine komisije, ali do danas se ništa ne zna o bilo kakvim formatima njenog rada, ni iz službenih izvora ni iz medija.
Međuvladina saradnja značajno se intenzivirala odmah nakon što je Hrvatska blokirala Poglavlje 31 (u okviru pregovaračkog procesa Crne Gore s EU) u decembru 2024. godine, budući da pristupanje EU ostaje nedvosmislen prioritet vanjske politike aktuelne Vlade Crne Gore na čelu s Milojkom Spajićem. U 2025. godini hrvatska i crnogorska strana sastale su se dva puta – 27. januara i 14. maja (u formatu konsultacija između vanjskopolitičkih resora). Oba sastanka su održana s ciljem „postizanja konkretnih rezultata“ u vezi s rješavanjem „otvorenih pitanja“, kako je naglasilo hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova.
Istovremeno, uprkos deklariranoj posvećenosti crnogorske strane rješavanju hitnih bilateralnih problema, neki prosrpski političari i zvaničnici (koji su trenutno dio vladajuće većine u zemlji) izrazili su sumnju u izvodljivost postizanja takvog sporazuma.
Karakterističan primjer u ovom kontekstu je, posebno, ministar odbrane Crne Gore, Dragan Krapović. Ministar Krapović je član umjereno prosrpske i deklarativno centrističke i proeuropske stranke Demokratska Crna Gora, a prethodno je obavljao funkciju gradonačelnika Budve, gdje je 2018. godine učestvovao u proslavama obilježavanja stogodišnjice „ponovnog ujedinjenja“ Crne Gore sa Srbijom.
Ovo se odnosi na historijski događaj – nakon završetka Prvog svjetskog rata u novembru 1918. godine, Narodna skupština u Podgorici smijenila je crnogorskog kralja Nikolu I Petrovića i proglasila ujedinjenje srpske i crnogorske države (što je na kraju kulminiralo 1. decembra 1918. stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – „prve“ Jugoslavije).
Treba napomenuti da se u Crnoj Gori ovaj događaj tumači drugačije: prosrpske snage smatraju odluku Podgoričke skupštine „ponovnim ujedinjenjem“. Međutim, 2019. godine tadašnji premijer – Duško Marković iz Demokratske partije socijalista – nazvao je odluku Podgoričke skupštine „nelegitimnom“ i odlukom koja je dovela do gubitka nezavisnosti Crne Gore.
Dragan Krapović preuzeo je dužnost ministra odbrane Crne Gore 2023. godine. Njegov dosadašnji mandat obilježen je nizom skandala, prvenstveno u kontekstu bilateralnih odnosa Crne Gore s Hrvatskom.
Prvo je u januaru 2024. godine, hrvatski ministar odbrane Ivan Anušić otkazao planirani sastanak sa Draganom Krapovićem zbog njegovih izjava u vezi sa spomen-pločom u logoru Morinj i u vezi sa pravima vlasništva nad brodom Jadran. Krapović je tada izrazio stav da Crna Gora nije spremna da razgovara o statusu broda i da Hrvatska „nema pravo da ga polaže“.
Drugo, Dragan Krapović je odbio poziv hrvatske strane da prisustvuje obilježavanju tridesete godišnjice Operacije Oluja – odlučujuće bitke u hrvatskom ratu za nezavisnost. U komentaru za jedan od vodećih crnogorskih medija, Vijesti, predstavnici crnogorskog Ministarstva odbrane izjavili su da je Krapović donio tu odluku „uzimajući u obzir cjelokupni historijski i regionalni kontekst“, kao i „posebnu osjetljivost koju ova tema ima za crnogorsko društvo“.
Konačno, odluka Ministarstva odbrane Crne Gore da izda novu seriju znački za posadu školskog broda Jadran postala je dodatni bolan udarac već zategnutim bilateralnim odnosima između Podgorice i Zagreba. Kao što je gore navedeno, Hrvatska je poslala protestnu notu i optužila crnogorsku stranu da joj navodno duguje bivšu jugoslovensku vojnu imovinu u iznosu od 2 milijarde američkih dolara.
Krapović je na ovo odgovorio u komentaru za Vijesti da „u ovom konkretnom slučaju nije bilo potrebe za bilo kakvim oblikom protesta ili reakcije“. Dodao je i da ne postoji zvanična potvrda tvrdnji o bilo kakvom dugu Crne Gore prema Hrvatskoj „u novčanim iznosima koji se spominju u medijima“.
Komentarišući Krapovićevu retoriku, Vanda Babić-Galić, savjetnica hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova, izjavila je: „Ministar Krapović namjerno obmanjuje crnogorsko javno mnjenje takvim porukama ili je jednostavno talac neke druge politike koja ne doprinosi napretku Crne Gore (na putu ka EU)“. Pored toga, Babić-Galić je izvijestila da Hrvatska posjeduje potrebne stručne analize i tačne proračune u vezi sa svim objektima „oduzete vojne baštine“, njenom finansijskom vrijednošću, koju će u nekom trenutku predstaviti i crnogorskoj i međunarodnoj političkoj zajednici.
Dakle, može se zaključiti da ministar odbrane Crne Gore, Dragan Krapović, ima destruktivan utjecaj na rješavanje postojećih bilateralnih pitanja između Zagreba i Podgorice, prvenstveno u kontekstu vlasničkih prava nad školskim brodom Jadran. Međutim, on nije jedini vladin zvaničnik u Podgorici koji time ometa napredak zemlje ka punopravnom članstvu u EU.
Prosrpska koalicija u Skupštini Crne Gore
De facto prosrpske političke snage u Skupštini Crne Gore predstavljaju skup stranaka i ličnosti, uglavnom članova bivšeg Demokratskog fronta (raspuštenog 2023. godine): Nova srpska demokratija (NSD), na čelu s Andrijom Mandićem (trenutnim predsjednikom Skupštine Crne Gore); Demokratska narodna stranka (DNP), na čelu s Milanom Kneževićem; i širi blok Za budućnost Crne Gore (ZBCG), koji, pored dvije gore spomenute stranke, uključuje i Radničku partiju na čelu s Maksimom Vučinićem.
Andrija Mandić i Milan Knežević su nadaleko poznati po svojim vezama s Beogradom i Moskvom. Tokom posjete Vladimira Putina Beogradu 2019. godine, prenijeli su Putinu „pozdrave od Srba iz Crne Gore“ i izjavili da ga većina zemlje smatra „svojim predsjednikom“. Šef Ruske Federacije tada je Mandića i Kneževića nazvao „herojima“.
Andrija Mandić i Milan Knežević bili su među glavnim optuženima u slučaju navodnog planiranja državnog udara iz 2016. godine, u koji su bili uključeni i ruski državljani. Viši sud Crne Gore je 2019. godine donio presudu kojom je Mandića, Kneževića i 11 drugih osumnjičenih osudio na zatvorske kazne zbog planiranja „terorističkih djela“.
Međutim, u narednim godinama Mandić i Knežević su oslobođeni: 2021. godine Apelacioni sud Crne Gore poništio je prvostepenu odluku, a 2024. godine Viši sud Crne Gore ih je u potpunosti oslobodio „zbog nedostatka dokaza o njihovoj umiješanosti u slučaj“.
Nakon prijevremenih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori 2023. godine, stranka aktuelnog premijera Milojka Spajića – Pokret „Europa sad!“ – nije imala dovoljan broj mjesta da formira stabilnu vladajuću većinu. Kao rezultat višemjesečnih pregovora, „Europa sad!“ formirala je parlamentarnu koaliciju u oktobru 2023. godine sa prosrpskom koalicijom „Za budućnost Crne Gore“, umjereno prosrpskom Demokratskom Crnom Gorom i političkim snagama bošnjačke i albanske manjine.
Prosrpskim političarima su tako zagarantovane izvršne pozicije: Mandić je postao predsjednik Skupštine Crne Gore, a predstavnici Demokratske Crne Gore, među kojima i već spomenuti Dragan Krapović, dobili su dvije potpredsjedničke pozicije i vodili četiri ministarstva (uključujući i sigurnosni blok zemlje).
Knežević je predvodio koaliciju „Za budućnost Crne Gore“ i zadržao svoju ulogu predsjedavajućeg parlamentarnog Odbora za odbranu i sigurnost.
U zamjenu za dobijanje utjecajnih mjesta u obnovljenoj vladi, predstavnici prosrpske koalicije potpisali su sporazum sa Pokretom „Europa sad!“ kojim su se obavezali da poštuju punu usklađenost Crne Gore sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU.
Međutim, vladajuća koalicija tada nije uspjela osigurati parlamentarnu većinu.
Posljedično, utjecaj prosrpskih stranaka je dodatno proširen u julu 2024. godine, kada je premijer Spajić rekonstruisao vladajući kabinet.
Kao rezultat te odluke, vlada je proširena na 32 člana, a predstavnici prosrpskih političkih snaga (Demokratske narodne stranke i Nove srpske demokratije) dobili su dvije pozicije potpredsjednika vlade i tri ministarske pozicije.
Komentarišući ovo u Skupštini, premijer Spajić je novu vladu nazvao „historijskom“ i „garantom stabilnosti i zrelosti“.
Međunarodni partneri Podgorice nisu dijelili tu ocjenu. Konkretno, Ambasada SAD-a u Crnoj Gori je za Radio Slobodna Europa prokomentarisala:
„Zabrinuti smo zbog uključivanja u Vladu stranaka i lidera koji ne osuđuju rusku agresiju na Ukrajinu, protive se sankcijama Europske unije protiv Rusije i čiji su postupci u direktnoj suprotnosti s principom dobrosusjedskih odnosa“.
Dobrosusjedski odnosi između Crne Gore i Hrvatske zaista su se našli pod pritiskom – neposredno prije nego što su predstavnici NSD-a i DNP-a dobili izvršne funkcije u proširenoj vladi.
Rezolucija o genocidu u logorima Jasenovac, Dahau i Mauthausen
Početkom 2024. godine, Njemačka i Ruanda predložile su nacrt rezolucije o određivanju 11. jula kao Međunarodnog dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.
Glasanje o rezoluciji je dva puta odgađano. Zatim su se prosrpske političke snage u Crnoj Gori ujedinile u kampanji za negiranje spomenutog genocida. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa oko 100 političara iz cijelog svijeta kako bi ih odvratio od glasanja za rezoluciju, a šef entiteta Republika Srpska (BIH) Milorad Dodik pojačao je separatističku retoriku u svojoj zemlji. Zauzvrat, predsjednik crnogorskog parlamenta Mandić predložio je, kao reakciju, usvajanje rezolucije o genocidu u logoru Jasenovac (današnja Hrvatska), a prosrpska koalicija u crnogorskoj Skupštini podnijela je svoj nacrt na odobrenje.
Kao što je poznato, Jasenovac je mreža logora smrti iz Drugog svjetskog rata na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske (satelita Trećeg rajha), gdje su sistematski ubijani Jevreji, Romi, Srbi i antirežimski Hrvati.
Gotovo odmah nakon podnošenja nacrta rezolucije o genocidu u Jasenovcu, hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova uputilo je Crnoj Gori prilično oštru protestnu notu pozivajući je da ne „politizuje žrtve“ ni Jasenovca ni Srebrenice.
Dana 23. maja 2024. godine, na sjednici Generalne skupštine UN-a, konačno je bilo moguće usvojiti rezoluciju o sjećanju na žrtve genocida u Srebrenici. Crna Gora je bila jedna od 84 zemlje koje su podržale taj dokument.
Međutim, „kod kuće“ (tj. u Crnoj Gori) prosrpske snage su organizovale glasanje za vlastitu inicijativu. Već 28. juna 2024. godine, nakon što je, gotovo u posljednjem trenutku, u naslov rezolucije dodana referenca na logore u Dahauu i Mauthausenu, ona je usvojena sa 41 glasom za u Parlamentu. Dio parlamentarne većine i opozicija napustili su salu u znak protesta.
Međunarodna zajednica, uključujući Hrvatsku, reagovala je prilično kritično: tadašnji predsjednik Europskog vijeća Šarl Mišel čak je otkazao svoju posjetu Crnoj Gori planiranu za 30. juni. Mišel je pozvao crnogorskog predsjednika Jakova Milatovića u Brisel, naglašavajući da je „važno da Crna Gora ostane fokusirana na put ka EU“.
Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova izjavilo je da „žali što je Crna Gora odlučila ignorirati pozive Republike Hrvatske da izbjegava politiziranje žrtava Jasenovca i da ne poduzima radnje koje bi mogle negativno utjecati na bilateralne odnose i europski put Crne Gore“, te da je „rezolucija o Jasenovcu usvojena s ciljem potkopavanja i relativiziranja rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici“.
Osim toga, 25. jula 2024. godine Hrvatska je proglasila predsjednika crnogorskog parlamenta Andriju Mandića, potpredsjednika Vlade Aleksu Bečića (lidera stranke Demokratska Crna Gora) i zastupnika Demokratske narodne stranke Milana Kneževića nepoželjnim osobama zbog „njihovih sistematskih postupaka usmjerenih na potkopavanje dobrosusjedskih odnosa i kontinuiranog korištenja Hrvatske u domaće političke svrhe“.
Time je inicijativa prosrpskog bloka postala dodatni teret na već postojećoj listi problema u odnosima između Crne Gore i Hrvatske. Među njima su i dugogodišnja pitanja čije rješavanje Hrvatska izričito zahtijeva za daljnji napredak Crne Gore ka EU.
Drugi tereti u bilateralnim odnosima
Logor Morinj
Logor Morinj u blizini Kotora je vojni objekat koji je tokom Hrvatskog rata za nezavisnost korišten kao „sabirni centar“ gdje su bili zatočeni zarobljenici iz Hrvatske tokom agresije JNA i srpskih dobrovoljaca (u kojoj su učestvovali prvenstveno rezervisti sa crnogorske teritorije) na Dubrovnik i Konavle (najjužniju općinu Hrvatske). U tom logoru su se dogodili ratni zločini – okrutno postupanje sa zarobljenicima, i civilima i vojnicima.
Godinama Hrvatska traži odštetu od Crne Gore za svoje građane koji su bili zatočeni u logoru Morinj. U periodu 2013–2025. Crna Gora je žrtvama isplatila više od 1,5 miliona eura, ali je Europski sud za ljudska prava u Strazburu ukazao je na „nedosljednu praksu crnogorskih sudova“. Zbog nepostojanja utvrđenog praga za novčanu odštetu, neki slučajevi su odobreni, a neki slični su odbijeni. Dakle, pitanje odštete ostaje neriješeno.
Također, vrijedi napomenuti da je na putu Crne Gore ka EU, pored pregovaračkog poglavlja 31, pitanje pravične naknade za žrtve važno i za poglavlje 23 – „Pravosuđe i temeljna prava“.
Priča o logoru Morinj ima i drugu stranu – obilježavanje ratnih zločina počinjenih tamo.
Dana 10. oktobra 2022. godine, uz učešće ministara vanjskih poslova Hrvatske i Crne Gore, na mjestu bivšeg logora Morinj postavljena je spomen-ploča u znak sjećanja na hrvatske žrtve.
Ministar vanjskih i europskih poslova Hrvatske Gordan Grlić-Radman tada je izjavio da je priznanje zločina važan korak za dobrosusjedske odnose dvije zemlje i za integraciju Crne Gore u europsku zajednicu.
Dan nakon postavljanja ploče, gradonačelnik Kotora Vladimir Jokić (Demokratska Crna Gora) izjavio je da je ploča postavljena bez dozvole lokalnih vlasti. Dana 18. oktobra, Uprava za inspekcijske poslove Crne Gore saopćila je da spomen-ploča treba biti demontirana.
Pored formalnog nedostatka dozvole za postavljanje, prosrpske političke snage unutar zemlje bile su ogorčene spominjanjem „velikosrpske agresije“ i tekstom općenito: „Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su preživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi“.
Aktuelni ministar odbrane Crne Gore, Dragan Krapović, u to vrijeme je izjavio da je spomen-ploča u logoru Morinj postavljena „greškom“, da natpis „ne sadrži činjenice“ i da bi je trebalo zamijeniti pločom „s adekvatnim tekstom“. Kao rezultat ovih izjava i njegovih primjedbi u vezi s vlasništvom nad školskim brodom Jadran, hrvatski ministar odbrane Ivan Anušić je čak otkazao sastanak sa svojim crnogorskim kolegom u januaru 2024. godine.
Uprkos odluci o demontaži spomen-ploče, premijer Crne Gore Milojko Spajić naredio je da se ona zaštiti, tako da do danas ostaje nepromijenjena.
Naziv bazena u gradu Kotoru
Dana 18. augusta 2021. godine, općinsko vijeće Kotora odlučilo je preimenovati gradski bazen, koji je prethodno nosio ime „Nikša Bućin“ (u čast partizanskog antifašiste koji je poginuo boreći se protiv četnika 1944. godine). Bazen je dobio novo ime – u čast Zorana „Džimija“ Gopčevića, kojeg su gradske vlasti proglasile jednim od najboljih vaterpolista kotorske regije.
Međutim, sportista je učestvovao u agresiji JNA na Hrvatsku i bio je komandant straže spomenutog logora Morinj. Glasanje općinskogvijeća uključivalo je odbornike Demokratske Crne Gore, kao i prosrpske Demokratske narodne stranke i Nove srpske demokratije.
Hrvatska strana je vrlo kritično reagovala na ovaj potez: „Apsolutno je neprihvatljivo da se javni objekat nazove po čuvaru zloglasnog logora Morinj iz 1991. godine. Takva odluka ne odgovara duhu dobrosusjedskih odnosa koje gradimo s Crnom Gorom i nesumnjivo će imati posljedice po naše buduće odnose“, naglašava se u saopćenju hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova.
Osuda Hrvatske materijalizovala se u julu 2024. godine kada su hrvatske vlasti preporučile svojim vaterpolo klubovima da ne igraju utakmice na gradskom bazenu u Kotoru. Kasnije 2025. godine, tokom Svjetskog prvenstva u vaterpolu, hrvatski sportisti su uspjeli da svoju utakmicu premjeste iz Kotora u Podgoricu.
Poluostrvo Prevlaka
Spor oko poluostrva Prevlaka, koje se nalazi na samom ulazu u Bokokotorski zaljev, jedna je od ključnih tačaka neslaganja između Crne Gore i Hrvatske. Poluostrvo Prevlaka je relativno mala teritorija, dugačka oko 2,6 kilometara i široka 500 metara.
Gotovo dvije decenije od proglašenja nezavisnosti Crne Gore (uprkos brojnim promjenama crnogorskih vlada) nije postignut konkretan napredak u rješavanju ovog spora. Državna granica oko poluostrva i dalje je regulisana sporazumom iz 2002. godine — zaključenim prije nego što je Crna Gora stekla nezavisnost.
Nesporazumi oko Prevlake prvenstveno se zasnivaju na različitim tumačenjima teme: Hrvatska smatra da je pitanje kopnene granice zatvoreno, dok je pitanje pomorske granice predmet diskusije. S druge strane, u Crnoj Gori nema jednoglasne odluke o rješavanju ovog sukoba, a izjave nekih prosrpskih političara otvoreno osporavaju sporazum o privremenom režimu duž granice između dvije zemlje. To jest, određeni crnogorski prosrpski političari efektivno dovode u pitanje trenutno dogovorenu kopnenu granicu između Crne Gore i Hrvatske.
U tom kontekstu vrijedi se prisjetiti veterana politike Miodraga Lekića, crnogorskog diplomate koji je do 2023. bio zastupnik u Parlamentu, a u prošlosti je učestvovao u pregovorima o Prevlaci. Lekić je nekada bio jedan od osnivača i lidera Demokratskog fronta — koalicije prosrpskih stranaka kojoj su pripadale i današnja Demokratska narodna stranka i Nova srpska demokratija. On je glasao protiv ulaska Crne Gore u NATO i protiv usvajanja sankcija protiv Ruske Federacije nakon njene invazije na Ukrajinu 2022. godine.
Dana 31. decembra 2024. godine, u članku za Vijesti, Lekić je napisao: „Vjerujemo da Boka Kotorska pripada jednom vlasniku. U suštini, kao što je oduvijek bilo u historiji Jadranskog mora i historiji samog Bokokotorskog zaljeva. …U vrijeme Venecije i Austrije, koje su najduže dominirale jadranskom obalom, …situacija oko Prevlake je bila jasna. Ko god je posjedovao Boku Kotorsku, posjedovao je i Prevlaku kao sastavni dio Boke Kotorske“.
Hrvatska strana, kako smo naglasili, izražava dijametralno suprotan stav.
Vanda Babić-Galić, savjetnica ministra vanjskih i europskih poslova Hrvatske, izjavila je za Centar za građansko obrazovanje (Crna Gora): „Nikada to nismo krili, uvijek smo jasno i transparentno govorili – za Hrvatsku je kopnena granica nesporna, Prevlaka je dio Hrvatske i spada u njene međunarodno priznate granice i o tome ne može biti pregovora“.
Ovogodišnje konsultacije između crnogorske i hrvatske strane, 27. januara i 14. maja, dale su nadu u obnovljena zalaganja za rješavanje spora oko Prevlake, ali do sada se ništa ne zna o osnivanju međuvladinih komisija o ovom pitanju niti o drugim konkretnim koracima na tom putu.
Utjecaj prosrpske koalicije na rješavanje otvorenih pitanja u odnosima sa Hrvatskom — procjene stručnjaka
Veliko pogoršanje odnosa između Crne Gore i Hrvatske posljednjih godina nastalo je kada je Zagreb blokirao mogućnost da Podgorica zatvori pregovaračko poglavlje 31 u decembru 2024. godine.
Komentirajući razloge blokade, predsjednik crnogorskog parlamenta i lider Nove srpske demokratije Mandić rekao je da je Hrvatska blokirala zatvaranje samo zbog statusa otvorenih pitanja poput Jadrana, Morinja, Prevlake i drugih. Mandić smatra da rezolucija o Jasenovcu ni na koji način nije utjecala na to.
Član Europskog parlamenta iz Hrvatske Tomislav Sokol odbacio je taj stav: „Prevlaka i Jadran su otvorene teme, ali nisu razlog blokade. Razlog je antieuropska i velikosrpska politika koju Andrija Mandić promovira kako bi stvorio regionalnu nestabilnost. Zadatak ostalih lidera je da dokažu da su zaista lojalni partneri na europskom putu, a ne smokvin list za gospodina Mandića.“
Sve dok prosrpske i proruske snage održavaju svoje prisustvo u parlamentarnoj većini Crne Gore i u izvršnim tijelima Crne Gore, pravi dobrosusjedski odnosi s Hrvatskom bitćenemogući, jer „rast antidemokratske i antieuropske politike u zemljama kandidatima koje napreduju u procesu europskih integracija neće biti tolerisan (od strane Hrvatske)“ — rekla je docentica Nikoleta Đukanović sa Univerziteta Donja Gorica za Vijesti.
Hrvatska i EU zajednički se protive jačanju prosrpskih i antieuropskih snaga unutar vladajućih struktura zemalja kandidata. Ovaj zaključak se može izvući iz ranijeg otkazivanja posjete bivšeg predsjednika Europskog vijeća Šarla Mišela Crnoj Gori nakon što je crnogorska Skupština usvojila kontroverznu (i za Hrvatsku uvredljivu) rezoluciju o Jasenovcu.
Direktorica Centra za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) Nevenka Vuksanović izrazila je sličan stav: „Naravno, EU neće tolerisati jačanje neevropskih ideja i vjerujem da ćemo u bliskoj budućnosti svjedočiti određenim opstrukcijama iz Hrvatske, posebno ako se retorika Andrije Mandića ne promijeni“.
Hrvatski politički komentator Davor Gjenero smatra da je, između ostalih mjera protivljenja antievropskim odlukama u Crnoj Gori, i proglašenje trojice prosrpskih crnogorskih političara za personae non gratae:
„Obilježavanjem trojice političara iz Crne Gore (namjerno ih ne nazivam crnogorski političari, jer su više ruski i srpski nego crnogorski) – Mandića, Kneževića i Bečića – kao neželjene, Hrvatska je jasno definisala svoj stav: s jedne strane, prema suverenoj, proeuropskoj Crnoj Gori koja je dobila prijateljsku podršku zvaničnog Zagreba od sticanja nezavisnosti, a s druge strane, prema akterima koji nastoje proširiti ruski i srpski svijet na crnogorski teritorij, s kojima Zagreb nema namjeru voditi političke pregovore“.
Međutim, promjena konkretnih pojedinaca koji vode destruktivnu politiku prema bilateralnim odnosima – na primjer ministra odbrane Dragana Krapovića – neće pomoći, smatra Vatroslav Belan (lider prozapadne opozicione Liberalne partije Crne Gore):
„Bilo bi ugodno i iznenađujuće za Crnu Goru da preduzme tako odgovoran korak. S druge strane, zamjena jednog ministra iz Demokratske stranke bila bi još jedan prazan trik bez suštinske promjene politike. Najbolje rješenje bi bio dogovor o ostavci cijele vlade, jer s ovom (vladom) nećemo u EU“.
Prisustvo i utjecaj prosrpskih snaga stvorili su i političku prepreku i potrebu za sistemskim, institucionalnim rješenjima za obnavljanje dijaloga s Hrvatskom i za unapređenje evropskih integracija. Rješavanje bilateralnih problema moglo bi se intenzivirati u trenutku kada se pridruživanje EU bude činilo blizu, smatra novinar Željko Pantelić iz Vijesti: „ovaj spor će se pojaviti u završnoj fazi pregovora, kada će Podgorica biti motivisana da pravi ustupke jer će članstvo u EU biti nadohvat ruke“.
Dakle, izgledi za normalizaciju odnosa i unapređenje europskih integracija ostaju realni pod uslovom da postoji dosljedan institucionalni rad i politička ravnoteža u Podgorici; Bez ovoga, rizici od odlaganja pristupanja EU značajno se povećavaju.
