Ruski adut na Zapadnom Balkanu. Balša Božović

Svake godine 9. maja, ruski režim obilježava Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu. Vojna parada koja se tradicionalno održava ovom prilikom dugo je služila ne samo za umanjivanje uloge Zapada i Europe u pobjedi nad nacističkom Njemačkom, već i kao demonstracija sile i simbolična prijetnja Europi, projektujući vojnu i nuklearnu moć. Od aneksije Krima 2014. godine, Rusija je postala sve ozbiljnija prijetnja Europskoj sigurnosti, dok je broj njenih međunarodnih saveznika stalno opadao. Danas su njene lojalne pristalice uglavnom ograničene na političke lidere koji su ili ucijenjeni ili duboko korumpirani. Unutar Europske unije, to su premijeri Mađarske i Slovačke, Viktor Orban i Robert Fico, dok su na Zapadnom Balkanu ključne figure predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik.

Historijska pozadina

Ruski utjecaj u Srbiji prisutan je stoljećima, ali nikada nije imao tako snažan utjecaj na političko i društveno tkivo zemlje kao otkako je Aleksandar Vučić došao na vlast 2012. godine. Bivši član krajnje desničarske i proruske Srpske radikalne stranke, koju još uvijek predvodi njegov politički i ideološki mentor Vojislav Šešelj, Vučić se politički istaknuo tokom ratova koji su razorili bivšu Jugoslaviju. Bio je među najmlađim političkim ličnostima koje su otvoreno podsticale ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Međutim, za razliku od Šešelja, Vučić nikada nije odgovarao pred Haškim tribunalom za ove postupke.

Od preuzimanja vlasti, Vučić je implementirao sistematsku strategiju demontiranja post 5. oktobarske Srbije – demokratskog poretka uspostavljenog nakon mirne revolucije kojom je okončana Miloševićeva diktatura 2000. godine. Proces reformi pokrenuo je Zoran Đinđić, prvi demokratski premijer Srbije koji je ubijen 2003. godine. Od pada Miloševićevog kriminalnog režima – čije su ključne ličnosti uglavnom osuđene u Hagu za najteže ratne zločine – do 2012. godine, Srbija je postepeno gradila mlade demokratske institucije kroz blisku suradnju sa Europskom unijom i širim Zapadom. Vučić je prepoznao da bi mu demontiranje demokratije i nezavisnih institucija iznutra omogućilo da konsoliduje apsolutnu vlast, a istovremeno zadrži fasadu proeuropske orijentacije. Najveću podršku ovoj političkoj strategiji pružila je tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel, čiji je položaj i poseban odnos sa Vladimirom Putinom Vučić vješto iskoristio za očuvanje bliskih veza sa Rusijom. Time je osigurao gotovo potpunu dominaciju nad domaćim biračima.

Neuspjeh američkih administracija na Zapadnom Balkanu

Aleksandar Vučić ostao je na vlasti neobično dugo, nadživjevši brojne američke administracije koje su od tada otišle u političku penziju, dok je njegova vlastita pozicija stalno jačala – kao i utjecaj Rusije na Zapadnom Balkanu. Administracija predsjednika Baraka Obame, svojom kratkovidom i naivnom vanjskom politikom, stvorila je prostor za ponovno afirmiranje Rusije u regiji i šire. Fokusirajući se gotovo isključivo na rješavanje spora oko Kosova između Srbije i Kosova, Sjedinjene Američke Države su 2012. godine odlučile angažirati nove političke aktere – bivše radikale i proruske političare poput Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. Ovaj potez odražavao je želju Vašingtona da osigura brzo rješenje za pitanje Kosova kao dio šireg zalaganja da se ispuni jedan od mnogih prioriteta vanjske politike.

Od tada, odnosi između SAD-a i Srbije razvijali su se u okviru sve proaktivnije srpske politike koja redovno testira granice svojih ekspanzionističkih ambicija. Ove ambicije su od tada postale službena državna politika, utjelovljena u ideološkom projektu „Srpski svijet“, po uzoru na ruski „Ruski Mir“.

Pristup svih američkih administracija prema Vučićevoj Srbiji bio je uglavnom pasivan, usmjeren na ustupke date u zamjenu za uočeni napredak u ostvarivanju ciljeva vanjske politike, poput pitanja Kosova. U toj dinamici, američka politika je zakazala – ne samo u upravljanju odnosima s Vučićem ili osiguravanju održivog rješenja o Kosovu, već i u obuzdavanju rastućeg utjecaja Rusije na Zapadnom Balkanu. Još više zabrinjava činjenica da je američka vanjska politika često djelovala nesvjesno razmjera ovog neuspjeha – ili je jednostavno odbijala da ga tretira kao ozbiljan problem.

Tokom prvog mandata Donalda Trampa, Zapadni Balkan je postao pozornica za agresivne i destabilizirajuće ruske operacije usmjerene na potkopavanje NATO-a. Pokušaj puča u Crnoj Gori 2016. godine, koji je orkestrirala ruska GRU uz podršku srbijanskih obavještajnih službi, imao je dugoročne posljedice po stabilnost Crne Gore i njen Europski put. Sličan incident dogodio se 2017. godine, tokom upada u sjevernomakedonski parlament. U oba slučaja, odsustvo snažne institucionalne i političke podrške Sjedinjenih Država značilo je da odgovorni nikada nisu procesuirani za svoje zločine. Ruska podrška u oba slučaja kanalizirana je putem srbijanskih mreža, dok je Vučić uspio izbjeći bilo kakve posljedice, velikim dijelom zahvaljujući kontinuiranoj popustljivosti američkih administracija.

Ruska propaganda u Ukrajini i uspon „srpskog svijeta“

Paralelno s rastućim utjecajem Rusije na Zapadnom Balkanu, Moskva je intenzivirala svoje propagandne napore u Ukrajini nakon aneksije Krima, sistematski negirajući postojanje ukrajinskog identiteta, jezika i nacionalnosti dok se pripremala za potpunu invaziju 2022. godine. Na Zapadnom Balkanu, njen ključni saveznik i opunomoćenik, Aleksandar Vučić, pomno je pratio poteze ruskog režima i počeo razvijati vlastite planove za implementaciju koncepta „srpskog svijeta“. Ovaj projekat ima za cilj potkopavanje suvereniteta susjednih zemalja instrumentalizacijom etničkih srpskih manjina i miješanjem u njihove unutrašnje stvari – prvenstveno u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu, s dugogodišnjim utjecajem i u Sjevernoj Makedoniji.

Godine 2019, Vučić je predstavio plan „Non pejper“ za „mirno prekrajanje granica“ i stvaranje Velike Srbije, Velike Albanije i Velike Hrvatske – prijedlog koji bi direktno ugrozio teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova. Plan je predstavljen u vrijeme Vašingtonskog sporazuma između Srbije i Kosova, koji je nadgledao tadašnji predsjednik Donald Tramp. Međutim, prijedlog nikada nije dobio ozbiljnu podršku, prvenstveno zato što je Europska unija kategorički odbacila bilo kakvu promjenu granica na Zapadnom Balkanu. Nepokolebljiv, Vučić je nastavio slijediti svoje nacionalističke ambicije, prilagođavajući ih promjenjivim geopolitičkim uslovima.

Dolaskom Džoa Bajdena u Bijelu kuću 2020. godine, Vučić se repozicionirao kao bliski partner Vašingtona. Kroz uključivanje ambasadora Kristofera Hila – pouzdane osobe u Bajdenovoj administraciji – Srbija je priznata kao regionalna vojna sila, dok je inicijativa „Otvoreni Balkan“ zamijenila prethodne pozive za promjene granica projektom koji je u konačnici služio sličnim proruskim ciljevima. U suštini, „Otvoreni Balkan“ postao je novo sredstvo za unapređenje ciljeva „Srpskog svijeta“. Time su ambasador Hil i Bajdenova administracija – svjesno ili ne – na kraju ojačali rusku poziciju u regiji jačajući njenog najefikasnijeg zastupnika.

Vučićev uspjeh je bio izvanredan: uspio je preoblikovati ambicije „Srpskog svijeta“ kroz inicijativu „Otvoreni Balkan“, dajući joj regionalni okvir i osjećaj međunarodnog legitimiteta. Inicijativa je efektivno poslužila za jačanje političke i ekonomske dominacije Srbije nad Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i sjevernim Kosovom, sve pod krinkom regionalne suradnje i integracije. Albanija, slijedeći vlastite regionalne interese, podržala je inicijativu, dok je Sjeverna Makedonija bila prisiljena da se pridruži – razvoj događaja koji je doprinio povratku na vlast proruskih političkih snaga uključenih u pokušaj puča 2017. godine u sjevernomakedonskom parlamentu.

I u Crnoj Gori, političke frakcije povezane s pokušajem puča 2016. godine vratile su se na vlast, signalizirajući vrhunac ruskog utjecaja u cijeloj regiji. Dok je ruska invazija na Ukrajinu 2022. godine oslabila ugled Moskve u Europi u širem smislu, paradoksalno je ojačala njeno uporište na Zapadnom Balkanu – uglavnom zahvaljujući indirektnoj podršci, namjernoj ili ne, koju su uzastopne američke administracije pružile proruskim akterima poput Aleksandra Vučića.

Zašto je Vučić odlučio prisustvovati vojnoj paradi u Moskvi?

Veza Srbije s Rusijom funkcioniše na dva nivoa koje se međusobno osnažuju. Prvi je dugoročni duhovni i kulturni utjecaj Srpske pravoslavne crkve, koja je historijski pozicionirala Srbiju i širi region unutar ruske orbite i nastavlja da služi kao ključni kanal za rusku meku moć na Zapadnom Balkanu. Drugi nivo uključuje političke elite koje, na srednjoročnom horizontu, dodatno produbljuju ove veze – često djelujući kao „korisni idioti“ u službi širih strateških ciljeva i Srpske crkve i ruske države. Oslanjajući se na duboko ukorijenjeni kulturni i historijski afinitet srpske javnosti prema Rusiji, ove elite iskorištavaju odnos za domaće političke dobitke, podstičući nacionalističke i antizapadne osjećaje i učvršćujući podršku birača. Time se kratkoročni politički oportunizam pretvara u dugoročnu geopolitičku ranjivost, ugrađujući ruski utjecaj sve dublje u politički i društveni pejzaž Srbije.

Nakon 13 godina Vučićeve vladavine, simbolična kulminacija ruskog utjecaja u Beogradu ogledala se u dva ključna sastanka održana u Moskvi – jednom između predsjednika Vladimira Putina i patrijarha Srpske pravoslavne crkve, a drugom između Putina i Aleksandra Vučića, koji je također prisustvovao ruskoj vojnoj paradi 9. maja. Tokom ovih sastanaka, navodno su razmatrani strateški interesi Rusije na Zapadnom Balkanu, uz jasne izraze lojalnosti sa strane Srbije. Poruke patrijarha Porfirija u Moskvi potvrdile su percepciju da Srpska crkva Putinovu Rusiju smatra fundamentalnim duhovnim i političkim saveznikom. Njegove izjave ne samo da legitimišu autoritarni pokret Srbije, već i podstiču antizapadnu mobilizaciju unutar srpskog društva.

Kroz ove izjave, patrijarh Porfirije je učvrstio ulogu Crkve kao dugoročnog promotera ruskog utjecaja na Balkanu. Istovremeno, Vučić je nadogradio ovo duhovno jedinstvo između Srpske i Ruske pravoslavne crkve stvaranjem političkog saveza s Kremljom – potez koji nosi duboke i dalekosežne posljedice za Europsku budućnost Srbije.

Uprkos tome što je znao da će i on i njegova vlada platiti političku i ličnu cijenu za prisustvovanje paradi 9. maja u Moskvi, Vučić je ipak otišao u posjetu. Zašto? Odgovor je jednostavan – Vučić je izračunao da je Europska unija slaba na Zapadnom Balkanu, dok Vašington, kao što je prethodno pokazano, pokazuje malo istinskog interesa za suprotstavljanje rastućem prisustvu Rusije u regiji. Kao rezultat toga, zvanična srpska vanjska politika zasnovana na „četiri stuba“ – balansirajući između Brisela, Vašingtona, Moskve i Pekinga – efektivno je postala strategija zasnovana na tri stuba, pri čemu Brisel ispada iz jednačine.

Vučić je itekako svjestan da više nema kredibilitet u Briselu koji je uživao prije samo nekoliko mjeseci i prepoznaje da će EU sve više zauzimati tvrđi stav prema njegovoj vladi. Ipak, zaključio je da održavanje vlasti za još jedan mandat, ili možda dva, više zavisi od podrške Vladimira Putina i Viktora Orbana nego od podrške EU. Posljedično, on sve dublje vuče Srbiju u zagrljaj Moskve, više se ne bojeći reakcija EU. Time Srbija ulazi u političku putanju koja podsjeća na Gruziju – duboko podijeljenu zemlju koja, kroz unutrašnju represiju, korupciju i vanjsku podršku Moskve, uspijeva održati tanku vladajuću većinu.

U ekonomskom smislu, Vučić će vjerovatno preusmjeriti oslanjanje Srbije s europskih investitora sve više prema kineskom kapitalu, usklađujući zemlju sa strateškim otiskom Pekinga u regiji, dok će istovremeno nastaviti da igra na stratešku kartu rijetkih prirodnih resursa koji se nalaze u Srbiji i Republici Srpskoj – poput litijuma – ohrabreni demonstriranim interesom Trampove administracije za ključne minerale u Ukrajini.

Ovo zbližavanje s Putinom ne signalizira Vučićev pad – naprotiv, predstavlja novi početak. Njegova vlada će sada zauzeti otvoreniji konfrontacijski stav prema Europskoj uniji, dok će održavati formalne odnose s mogućom budućom Trampovom administracijom, Putinovim režimom i Kinom. Iako oslabljen protestima i tekućim političkim krizama, Vučić restrukturira svoj režim kako bi preživio po svaku cijenu. Dugoročno gledano, ovo će Srbiju još više udaljiti od procesa integracije u EU i oslabiti utjecaj EU na Zapadnom Balkanu. Takva Srbija će ponovo predstavljati prijetnju miru i stabilnosti u regiji, igrajući ulogu „balkanske Bjelorusije“ – ili, kako su mnogi analitičari primijetili, Srbija je svjesno odabrala da postane „ruski i kineski nosač aviona“ na Zapadnom Balkanu.

Europska unija i antirežimski protesti u Srbiji

Kada se prašina slegne, postaje očigledno da je Zapad pretrpio poraz u Srbiji – i donekle, na širem Zapadnom Balkanu. Ova promjena dodatno je oslabila položaj Europske unije u strateški vitalnom dijelu kontinenta. Povratak Donalda Trampa na političku scenu SAD-a dodaje još jedan sloj zabrinutosti, izazivajući strahove da Zapad gubi utjecaj čak i u vlastitom geopolitičkom dvorištu. Ako ovaj pad posluži kao poziv na buđenje Europskoj uniji i Ujedinjenom Kraljevstvu da se ponovo smisleno angažuju na Balkanu, to bi se moglo pokazati kao skupa, ali u konačnici vrijedna lekcija. Mnogo toga sada zavisi od odgovora Europske „trojke“: Kira Starmera, Emanuela Makrona i novoizabranog njemačkog kancelara Merca.

Politička putanja Srbije će uveliko zavisiti od podrške i pritiska koji će vršiti Europska unija. Svaki pokušaj kanaliziranja zamaha masovnih građanskih i studentskih protesta – već najvećih demonstracija u novijoj historiji Srbije – zahtijevat će održivu političku i institucionalnu podršku EU. Studentski protesti sami po sebi ne mogu proizvesti sistemske promjene, ali otvaraju prozor za unutrašnje buđenje i potencijalno slabljenje ruskih posrednika u regiji, posebno Aleksandra Vučića i Milorada Dodika.

Njemačka će igrati posebno odlučujuću ulogu u narednom periodu. Stav novog kancelara o Srbiji i Vučićevom sve više proruskom režimu mogao bi se pokazati ključnim – ne samo u zaštiti Europe od daljnjeg ruskog širenja kroz Zapadni Balkan, već i u oblikovanju budućnosti politike proširenja EU. Ishod ovog obnovljenog Europskog angažmana imat će posljedice daleko izvan Balkana – odjeknut će u Ukrajini, Moldaviji i Gruziji, tri dodatne linije fronta gdje se testiraju Europska stabilnost i kredibilitet.

Upozorenje Altiera Spinelija čini se relevantnijim nego ikad: „Europa će biti spašena samo ako djeluje kao jedno.“ Srbija pod Aleksandrom Vučićem više se ne može smatrati stubom stabilnosti na Zapadnom Balkanu, a Europska unija sada mora odlučiti kako će odgovoriti na Putinovog najpouzdanijeg posrednika u regiji. Bez obzira na unutrašnji ishod demokratske borbe Srbije, strateški fokus EU mora se usmjeriti na preostalih pet država Zapadnog Balkana koje su izrazile jasnu posvećenost nastavku puta ka Europskim integracijama. Okruživanje Srbije uspješnim demokratskim tranzicijama i podrška težnjama ostatka regije ka EU mogli bi biti najefikasniji tok djelovanja. Takva strategija bi služila dvostrukoj svrsi: s jedne strane, jačanju prodemokratskih snaga unutar Srbije i obuzdavanju ruskog utjecaja; s druge strane, ograničavanju i ruskih i kineskih kapaciteta da dalje destabilizuju regiju.

Bilo koji alternativni scenario bi značio kontinuirano strateško povlačenje Europe sa vlastitog kontinenta – i dugoročno bi mogao dovesti u pitanje sam opstanak Europskog projekta.

Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra