Istraživanje o ruskim kampovima na Balkanu, koje su zajednički objavili BIRN i moldavski istraživački centar CU SENS, otvara prostor za mnogo šire promišljanje o ulozi naše regije u savremenim oblicima političkog utjecaja, sabotaže i hibridnog ratovanja.
Kad god priča počne rečenicom „kampovi za obuku na teritoriji Bosne i Hercegovine‟, nemoguće je ostati ravnodušan. Međutim, ovaj put se ne radi o lokalnim paravojnim formacijama ili pripremama za sukobe na Balkanu – već o izvozu destabilizacije iz srca Europe u istočnoeuropsko susjedstvo. I sve to – tiho, pažljivo, ciljano, pod okriljem sportskih događaja i bez ikakvog formalnog traga u službenim dokumentima domaćih institucija.
Prema dokumentaciji objavljenoj sredinom jula, u kampovima koji su djelovali u Republici Srpskoj i Srbiji, moldavski građani su prolazili fizičku i psihološku obuku, s ciljem učešća u neredima i pokušajima destabilizacije uoči tamošnjih predsjedničkih izbora 2024. godine. Pojedinci, identifikovani kao instruktori ovih aktivnosti, imaju veze sa Wagner grupom, ruskim nacionalističkim i sigurnosnim strukturama, uključujući imena poput Mihaila Potepkina i Konstantina Goloskokova. U nekim slučajevima, kao što je bugarski neonacista Mirčo Angelov, vidimo i međunarodnu saradnju radikalno desničarskih elemenata.
Posebno je uznemirujući način na koji su ovi kampovi regrutovali učesnike. Mladi ljudi, često ekonomski ugroženi, privlače se pod izgovorima da će učestvovati u aktivnostima kao što su paintball turniri, seminari samoodbrane i fitnes kampovi. Učesnicima je navodno nuđeno od 300 do 500 dolara, plaćeno u gotovini ili čak kriptovalutama, a neki su svjedočili da su im lični dokumenti oduzeti. Ovo su metode koje nisu samo manipulativne – one pokazuju sistematski, metodičan pristup psihološkom inženjeringu.
U ovom kontekstu, teško je govoriti o ovim događajima bez ozbiljne zabrinutosti zbog uloge koju naša regija ima u širim geopolitičkim igrama. Ako su, kako je navedeno, kampovi djelovali izvan znanja domaćih institucija, to je znak ozbiljnog institucionalnog neuspjeha. S druge strane, ako su djelovali uz znanje institucija o sprovođenju spornih aktivnosti – pa čak i s prećutnim odobrenjem – onda se suočavamo s mnogo dubljim problemom: zloupotrebom državne teritorije za izvođenje operacija koje imaju direktne posljedice po demokratske procese u drugim zemljama.
Zanimljivo je, i nimalo slučajno, da su lokacije kampova odabrane upravo u dijelovima Bosne i Hercegovine i Srbije, u zemljama gdje službeni narativ i politička praksa pokazuju otvoreniji stav prema Rusiji. Iako je negiranje postojanja kampova od strane vlasti iz Republike Srpske bilo očekivano, to ga ne čini manje zabrinjavajućim. Jer istraživači nisu samo mapirali tačne lokacije, već su i identificirali konkretne ljude, pratili tok novca, dokumentovali regrutaciju i povezali je sa specifičnim destabilizacijama u Moldaviji.
Sve ove informacije bi trebale biti dovoljne za pokretanje ozbiljnih istraga. Međutim, ono što trenutno više brine od samih kampova jest tišina. Institucije šute. Tužilaštvo se ne oglašava. Političke stranke, uz rijetke izuzetke, ponašaju se kao da je to problem koji ih se ne tiče. Javna diskusija o ovoj temi gotovo da i ne postoji. U zemljama koje su preživjele ratove, strane intervencije i uništavanje institucija, takva pasivnost je više od neodgovornosti – to je odricanje od suvereniteta.
S druge strane, u Moldaviji je ova priča dobila potpuni institucionalni odgovor. Lokalne vlasti su već početkom 2024. godine identificirale pokušaje destabilizacije, povezale ih s kampovima na Balkanu i uspostavile kontakte s pravosuđem BiH. Otvorena je formalna istraga koja je trajala do aprila 2025. To je ono što bi trebao biti standard – brza reakcija, spremnost na saradnju, transparentnost prema javnosti. Sve što nedostaje u Bosni i Hercegovini.
Svakako, ova priča je mnogo više od pukog izvještavanja o obuci paravojnih grupa. Tjera nas da se zapitamo gdje se danas zapravo odvija borba za demokratiju, suverenitet i stabilnost. Istraživanje nas podsjeća da granice ne pomjeraju tenkovi, već kampanje dezinformacija, obuke za masovne proteste, infiltracije u političke procese i manipulacije ranjivih dijelova društva.
Ako sada ne prepoznamo ovu prijetnju – dok se kampovi još mogu locirati, dok svjedoci još mogu govoriti, dok se dokazi još mogu prikupljati – neće nas iznenaditi dan kada se slični obrasci ponašanja primijene na nas. Jer hibridni rat ne poznaje geografske granice – poznaje samo slabosti. Slabe institucije. Izostanak odgovornosti. Nemanje volje za reakcijom.
Zato je izuzetno važno da se ova priča ne završi samo jednom najavom i s nekoliko medijskih naslova. Neophodno je provesti parlamentarnu debatu. Pokrenuti odgovornost u entitetskim i državnim institucijama. Da sigurnosne službe – ako već ništa nisu znale – objasne zašto nisu znale. Da tužilaštvo počne pozivati svjedoke. I da javnost konačno dobije odgovore.
Međutim, odgovornost ne leži samo na institucijama. Leži i na nama, kao društvu. Novinari su uradili svoj dio posla. Prikupljeni su podaci, analizirani su tokovi novca, identificirane su osobe i metode djelovanja. Zajedno s kolegama iz inozemstva, pokazalo se kako izgleda pravo međunarodno zalaganje za potkopavanje demokratskog poretka. A sada je red na druge – one koji imaju instrumente moći i dužnost djelovanja. Istovremeno, ova priča poziva na širu debatu o ulozi Balkana u globalnim procesima. Više se ne možemo zavaravati da smo izolovani, da svijet zaobilazi naše prostore. Naprotiv – Balkan postaje operativna zona za projekte koji se tiču Europe, demokratskog poretka i sigurnosti. Naša ranjivost, naše podjele i naša institucionalna slabost čine nas idealnim tlom za sve one koji žele djelovati iz sjene.
I tu dolazimo do ključnog pitanja: hoćemo li to dozvoliti? Ili ćemo konačno prepoznati ozbiljnost situacije i reagovati na vrijeme?
Jer ako danas zatvorimo oči pred činjenicom da se destabilizacija izvozi iz BiH, sutra se možemo probuditi u zemlji u kojoj se stabilnost urušava iznutra, na isti način – tiho, sistematski i bez otpora. I onda nam ni međunarodna zajednica, ni EU, ni NATO neće pomoći – jer prvo što moramo učiniti jeste da se zauzmemo za vlastite institucije.
Priča o kampovima za destabilizaciju Moldavije, organiziranim na teritoriji BiH, nije priča drugih naroda. To je priča o nama. O tome koliko smo spremni zaštititi vlastiti suverenitet. O tome koliko nas zanima šta se dešava iza zatvorenih vrata sportskih centara, odmarališta i izoliranih poljana. I, što je najvažnije, o tome jesmo li spremni djelovati dok još možemo – ili ćemo ponovo čekati da nas prošlost sustigne.
Jer ako ovu priču ne prepoznamo kao ozbiljno upozorenje – možda sljedeća destabilizacija neće biti usmjerena iz BiH, već će biti usmjerena na nju.
Nino Bilajac. Journalist, Balkan Investigative Reporting Network (BIRN) BiH
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
