Septembar je 2025. godine i Selver Hrustić, Zeničanin, Bosanac i musliman, kako sam sebe opisuje, putuje u Moskvu. Odlučio se boriti u ruskoj vojsci – ideološki motivirano, barem prema vlastitom svjedočenju pred kamerama Detektora, koje su ga intervjuirale tokom tromjesečnog zarobljeništva u Ukrajini. Zarobljen na frontu, ovaj 35-godišnjak prepričava svoju priču i razloge pridruživanja ruskoj vojsci i odlaska na prve linije.
Hrustić objašnjava da je u Moskvu stigao 4. septembra, sletjevši na aerodrom Šeremetjevo kasno noću.
„Tamo sam rekao policiji – već sam znao kako proces ide – policiji na aerodromu kažete da želite da se pridružite vojsci“, tvrdi. Prema njegovim riječima, procedura je bila jednostavna: prijavite svoju namjeru, prođete provjere i potpišete ugovor.
Hrustić nije jedini dobrovoljac ili plaćenik iz Bosne i Hercegovine, što pokreće šira pitanja o građanima BiH koji putuju da se bore u stranim sukobima. Njegova priča, podijeljena u intervjuu za Detektor, prati put od Njemačke, preko Moskve, do ukrajinskog fronta – i na kraju do zatvorske ćelije.
„Prišla nam je žena – bila je kapetanica, psihologinja – i mirno rekla: ‘Vi ste ljudi koji su došli ovdje da ubijaju druge za novac. Kao i mi, plaćene ubice'“, počinje Hrustić, prepričavajući svoje svjedočenje iz ukrajinskog zatvora.
Ta jedna izjava sažima centralnu dilemu: da li su strani borci ideološki motivisani dobrovoljci ili plaćenici koji učestvuju u tuđem ratu?
Kaže da nije završio formalnu obuku i da se sve odvijalo u dječjoj vojnoj školi u blizini Moskve.
Prema Hrustiću, prelazak iz civilnog u vojni status dogodio se brzo i bez kompliciranih procedura. Po dolasku, boravio je u objektu gdje su službenici FSB-a (Federalna službe bezbjednosti Rusije) provjeravali dokumentaciju. U međuvremenu, mogao je biti završen kratki kurs obuke, nakon čega su regruti poslani na lokaciju u ulici Jabločkova kako bi potpisali zvanični ugovor sa ruskim Ministarstvom odbrane.
„Otišao sam tamo 19. septembra da potpišem zvanični ugovor. Od tog trenutka, vi ste vojnik“, prisjeća se, naglašavajući da je administrativni proces bio relativno jednostavan.
Njegovo interesovanje za odlazak u Rusiju, kaže, potaknuo je promotivni video organizacije „Kosovski front“, koju vodi Aleksandar Kravčenko, volonter povezan sa vojnim strukturama u Republici Srpskoj i Rusiji. U početku, tvrdi, bio je odbijen zbog svoje etničke i vjerske pripadnosti, ali je kasnije uspostavio kontakt sa Dejanom Berićem, poznatim volonterom na ruskoj strani.
Prema Hrustiću, Berić je naglasio da se sve odvijalo po zakonu i propisima Ministarstva odbrane, bez posebnih obećanja ili garancija. „Rekao je da rat nije igra“, prisjeća se Hrustić, dodajući da je upozoren na izuzetno opasne uslove na frontu posljednjih mjeseci.
Sa ukrajinske strane, Tamara Kuruškina iz Odjela za tretman zatvorenika primjećuje da se strani državljani često nalaze među pritvorenicima, dok neki tvrde da nisu bili svjesni da će se boriti. „I oni strani državljani koji su potpisali ugovore pod prisilom ili obmanom uglavnom žele da se vrate u svoje zemlje“, kaže Kuruškina.
Sudbina državljanina BiH Hrustića, trenutno ratnog zarobljenika u Ukrajini, postavlja niz pravnih i političkih pitanja. Ovo je prvi poznati slučaj bosanskog državljanina u takvom statusu u Ukrajini, što komplikuje pitanja nadležnosti i potencijalne ekstradicije.
Slučaj podsjeća na raniji primjer Darija Ristića, koji je ranjen boreći se u ruskoj vojsci i suočio se s optužbama po povratku u Bosnu i Hercegovinu. Za razliku od Ristića, Hrustić ostaje van dohvata bosanskih vlasti.
Prema riječima Mirze Buljubašića, docenta na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i studije bezbjednosti, ključno pitanje u takvim slučajevima je dokaz.
„Suočavamo se s velikim poteškoćama u prikupljanju dokaza u ovim slučajevima. Ako ukrajinske vlasti ne žele izručiti i žele ga krivično goniti – to je u redu. Ako žele izručiti i imaju dokaze za krivično gonjenje, ali odluče da to ne učine i umjesto toga nam ih pošalju putem međunarodne pravne pomoći, onda imamo konkretne dokaze“, objašnjava Buljubašić.
Njegove riječi ukazuju na složen mehanizam međunarodne pravne pomoći, koji zahtijeva saradnju između institucija dvije zemlje, razmjenu dokaza i jasno definiranu nadležnost. U suprotnom, proces bi mogao ostati blokiran između političkih i pravnih procedura.
Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine nije dalo konkretne informacije o daljim koracima. Ministar Elmedin Konaković izjavio je da vlasti u BiH trenutno nemaju pristup Hrustiću.
„Situacija je, kao što možete zamisliti, vrlo složena (…) i za sada nemamo pristup. Dobro je što je živ i zdrav“, rekao je Konaković na konferenciji za novinare.
Dok porodica i javnost čekaju jasnije odgovore, ostaje pitanje hoće li Hrustić biti procesuiran u Ukrajini ili izručen Bosni i Hercegovini. U međuvremenu, njegov slučaj postavlja presedan koji će vjerovatno oblikovati buduće odgovore pravosuđa u BiH na slične situacije.
Pravni aspekt slučaja ističe sarajevski advokat Senad Bilić, koji napominje da je pridruživanje stranim oružanim snagama krivično djelo prema zakonima BiH. „To je suprotno Zakonu o odbrani i Zakonu o službi u Oružanim snagama BiH. Bilo da se radi o ruskoj, ukrajinskoj, turskoj, hrvatskoj, slovenačkoj vojsci, bilo kojoj – građani BiH ne smiju služiti u stranim oružanim snagama“, naglašava Bilić. Minimalna kazna za takav prekršaj je tri godine zatvora.
U intervjuu iz zarobljeništva, Hrustić govori ne samo o svojoj sudbini, već i o iskustvima koja su, kako tvrdi, duboko promijenila njegov pogled na rat. Otvoreno kritikuje rusku vojsku u kojoj se borio.
„Pitala sam ga kako to objašnjava, s obzirom da je musliman. Pitala sam ga o religiji, da li vjeruje u Boga. Rekao je da. Pitala sam ga, kako ste otišli da se borite na strani agresora? Odgovorio je da je za njega ovaj rat bio vrlo dalek“, prisjeća se Barkuš.
Dok Hrustić govori o promijenjenim perspektivama i novim prilikama, javno mnijenje ostaje podijeljeno između razumijevanja, sumnje i moralne osude. Njegova priča, ispričana iz zatvorske ćelije, postaje više od ličnog iskaza – ona odražava složenost rata, identiteta i odgovornosti.
Tvrdi da je organizacija bila ispod očekivanih standarda i da se prema vojnicima po ugovoru nije postupalo kao prema „svojim ljudima“. Na frontu, kaže, nedostajali su im čak i osnovni resursi. „Nije bilo dovoljno vode – ni za piće ni za osnovnu higijenu“, naglašava, opisujući svakodnevni život daleko od onoga što je očekivao.
Posebno upečatljiv dio njegovog svjedočenja tiče se interakcija s ukrajinskim vojnicima. U tim susretima, kaže, podsjetio se na bolnu prošlost Bosne i Hercegovine.
„Ukrajinska vojska mi je rekla da su, na primjer, u gradu Žepi pomagali našim ljudima koji su bili zarobljeni i mogli su se suočiti s istom sudbinom kao u Srebrenici. I pitali su: zašto ste stali na stranu Rusa? Objasnio sam im, i oni su razumjeli“, kaže Hrustić.
Dao je i izjavu koja je izazvala najviše reakcija – sada vjeruje da bi bilo „realnije boriti se na ukrajinskoj strani“. Tvrdi da ga je ukrajinska vojska već kontaktirala u vezi s mogućim angažmanom.
Takav razvoj događaja pokreće brojna etička pitanja. Može li promjena strane u ratu biti čin iskupljenja ili je to pragmatičan pokušaj preživljavanja zarobljeništva?
Ukrajinski novinari sa platforme United24, koji su ga također intervjuisali, izrazili su skepticizam. Amira Barkuš napominje da u njegovim odgovorima nije uočila dublju moralnu refleksiju.
Prema riječima Jevgenije Melnik, među zatvorenicima je veliki broj stranih boraca. Napominje da je tokom rata zarobljeno oko 10.000 ruskih vojnika, od kojih je sedam posto stranci. Pritvorenici u ukrajinskim zatvorima dolaze iz oko 40 zemalja, uglavnom postsovjetskih država, ali i Afrike i Bliskog istoka.
Kuruškina dodaje da se, prema njenoj organizaciji, u ukrajinskim zatvorima nalaze volonteri iz preko 42 zemlje, dok procjene o stranim borcima na ruskoj strani dosežu i do 21.000, iako je stvarni broj vjerovatno veći.
Porodica Selvera Hrustića suočava se s emocionalnom dilemom. Njegov otac, Fahrudin, otvoreno ne odobrava odlazak svog sina u rat, ali priznaje: „Ponosan sam na svog sina.“ Ova unutrašnja napetost odražava širu društvenu konfuziju – između zakonske zabrane, moralne osude i lične vezanosti.
Slučaj Selvera Hrustića nije samo njegova lična priča. On predstavlja pitanje stranih boraca i naglašava izazove s kojima se suočava Bosna i Hercegovina, zemlja upoznata s povratkom svojih građana iz ratnih zona. Njegova budućnost sada ovisi o odlukama ukrajinskih vlasti, mogućem izručenju i sposobnosti domaćeg pravosuđa da procijeni njegove postupke, dok njegova porodica i zajednica čekaju u neizvjesnosti.
Nino Bilajac. Journalist, Detektor.ba
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
