Profesorica sociologije Marija Vasić iz Novog Sada prva je politička zatvorenica u Srbiji od demokratskih promjena 2000. godine. Uhapšena je sa aktivistima i članovima Pokreta slobodnih građana nakon ilegalnog prisluškivanja, a protiv nje i njenih saboraca u toku je montirani proces planiranja državnog udara.
Četvorica aktivista Srpske napredne stranke napali su, početkom godine, grupu studenata bejzbol palicama u Novom Sadu i slomili vilicu studentici Akademije umjetnosti. Predsjednik Aleksandar Vučić pomilovao je nasilnike i nazvao ih „junacima“.
Tokom komemorativne šutnje u Beogradu, Sonju Ponjavić, studenticu Pravnog fakulteta, koja je stajala na pločniku, pregazio je bijesni vozač. On se zaletio, udario djevojku i nosio je na haubi nekoliko metara, nakon čega je pala i zadobila teške povrede glave.
U Novom Sadu, nakon komemorativne tišine, još jedan bijesni vozač izvezao je automobil iz svoje trake i na pješačkom prijelazu ciljao novinarku i građansku aktivisticu Mariju Srdić.
Prema novinarki N1 Lei Apro i profesorici Odsjeka za medijske studije Smiljani Milinkov, policija je upotrijebila prekomjernu silu. Postoje bezbrojni primjeri nasilja nad djevojkama i ženama koje se javno protive teroru i diktaturi duže od godinu dana na studentskim i građanskim protestima.
Ono po čemu se nasilje nad neistomišljenicima u Srbiji na ovim protestima razlikuje od prethodnih u 90-im i početkom 2000-ih jeste to što vlada, represivni aparat i lojalisti režima ciljaju djevojke i žene.
Ne samo da bi uništili pobunjene žene, već da to učine javno i kao primjer svima. Da bi situacija bila još paničnija za režim, djevojke i žene su prisutnije na studentskim i građanskim protestima 2024/25. nego na svim prethodnim u Srbiji. Ponekad se stiče utisak da su aktivnije u prvim redovima od mladića i muškaraca.
Spomenuta žrtva napada, Marija Srdić, članica Građanskog pokreta Bravo u Skupštini grada Novog Sada, smatra da su žene prvi put, u dramatičnom periodu u kojem živimo, potpuno ravnopravne u borbi ili da čak predvode proteste. Napominje da je 90-ih godina u Srbiji počela repatrijarhalizacija društva, retrogradni procesi, povlačenje žena iz javne sfere i njihovo potpuno odsustvo iz političkog života, gdje ih je u to vrijeme u parlamentu bilo samo nekoliko posto.
Patrijarhalni režim nema plan, već sve radi instinktivno i organski, jer ništa ne simbolizira slobodu kao buntovna žena. Sve žene za koje zna da su pretrpjele nasilje od režima, vratile su se u borbu, dodaje Srdić.
Cilj je ne samo da se zaplaši dio demonstranata, već da se očuva patrijarhalni poredak u društvu. Glavna linija društvene hijerarhije u kojoj „on brani, a ona rađa“. Dozvoliti „blokaderkama“ da stanu ispred kordona ili kritikuju režim znači pokazati slabost pred onima koje smatraju inferiornima.
Svaka emancipacija žena je korak ka slobodnijem društvu. Ili govoreći u kategorijama Umberta Eca o vječnom ur-fašizmu, vječni rat i herojstvo su teške igre i nisu za žene. Mačoizam je dio svakog autoritarnog kulta, a prenošenje volje za moć na seksualna pitanja spontano izgovara i komandant Jedinice za zaštitu osoba i objekata Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, koji javno prijeti studentici Nikolini Sinđelić da će je silovati.
Prijetnje i nasilje razotkrivaju režim 90-ih i šegrte četničke Srpske radikalne stranke i Socijalističke partije Srbije. Nakon tri decenije sjetve u regionu bivše Jugoslavije, rat se vraća u Srbiju. U logorima regije, žene su tretirane kao objekti seksualnog plijena, a Međunarodni tribunal u Hagu je prvi put u svjetskoj sudskoj praksi sistematizovao kategoriju silovanja kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti.
Sistemsko omalovažavanje žena je osnova patrijarhalnog društva, a Srbija je među zemljama Zapadnog Balkana s većom stopom femicida.
Iako pobuna mladih možda neće ispuniti politička očekivanja, nekoliko legata društvenih promjena u Srbiji će ostati. Prije svega, novi patriotizam, nad kojim radikali i „ćaci nacionalisti“ više neće imati monopol. Zatim novi multikulturalizam, ili bolje rečeno multitradicionalizam, u kojem je suživot različitih naroda i religija više nego moguć, što su pokazali mladi iz Novog Pazara koji su prepješačili Srbiju i kojima su ljudi na tom putu ljubili marame.
Legat ravnopravnosti je nova emancipacija djevojaka i žena u politici, kroz borbu protiv diktature. A to je, nakon retradicionalizacije cijelog regiona, vjerovatno najveći građanski uspjeh na nivou narodno-oslobodilačke borbe.
Niko ne spori da postoji podjednaka prisustnost u parlamentu i određenim institucijama zahvaljujući kvotama za manje zastupljeni spol, prvenstveno u izbornom zakonodavstvu. Formalno je postignuta, ali je još uvijek prilično daleko od suštinske ravnopravnosti utkane u svakodnevni život žena i muškaraca. U praksi su to često statistkinje, postavljene žene na pozicijama zastupnica, ministarki i predsjednica parlamenta ili vlade. Nema ravnopravnih u mačo nacionalizmu i autoritarizmu.
Ne bismo trebali ići u drugu krajnost i idealizirati vrijeme kada će pojedine buduće liderke u Srbiji imati konzervativne i nacionalističke ideologije, u duhu Marine Le Pen i Alis Vajdel.
U jednom selu u Vojvodini, dvije sestre – jedna srednjoškolka, druga studentica – uzele su ključeve traktora nakon doručka i rekle ocu da će blokirati glavnu seosku raskrsnicu, bez obzira na to šta on o tome misli.
Pobuna građanki je kompleksna pojava koja je ušla u svaku poru društva u Srbiji. One su obrazovane, vrijedne i oslobođene straha.
Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
