Tri važne stvari mogu pomoći da se bolje razumije današnji politički mozaik u Crnoj Gori nakon izbora Andrija Mandića, proruskog političara iz Nove srpske demokratije, za predsjednika Skupštine Crne Gore i formiranja novog kabineta premijera Milojka Mikija Spajića liderа Europа sad!
Prvi se odnosi na unutarpolitičke igre unutar spektra stranaka koje su sve – doduše u različitoj mjeri – ovisne i/ili povezane s predsjednikom Srbije Vučićem, njegovim službama i medijima, kao i sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koji je i dalje glavni čimbenik u složenoj mreži utjecaja i podrške “prosrpskim” političkim strukturama u Crnoj Gori.
Naravno, većina tih veza vodi dalje na istok, do samog Kremlja, preko mreža ruskih specijalnih službi i masovnih medija.
Formiranje 44. Vlade Crne Gore kasnilo je i pod snažnim utjecajem Srbije. Politički potresi bili su najvidljiviji unutar političke snage “Europa sad!”. Uloga Jakova Milatovića, predsjednika Crne Gore (a ujedno i potpredsjednika Europа sad!), jasno je povezana s predsjednikom Srbije Vučićem, koji je izvršio neviđeni pritisak. Narativ je bio jednostavan: u vladi bi trebali biti “Srbi”, odnosno prosrpski/ruski političari i stranke koje izravno ovise o financijskoj, logističkoj i propagandnoj potpori Vučića/Putina.
I oni su bili uključeni. Dakle, Vlada Crne Gore, praktički treća po redu od 2020. godine, u svom sastavu nema nijednog Crnogorca. Ovog puta isključena je čak i stranka bosanske manjine, hrvatska politička snaga, kao i neke od albanskih stranaka. To je također rezultat masovnog “napada” Srbije/Rusije na Crnu Goru, koji utječe na medije, kulturu, sigurnosne agencije i političku agendu.
Druga stvar je nesretna uloga euroatlantske zajednice u Crnoj Gori. I Washington i Bruxelles nisu uspjeli u tome.
To se posebno odnosi na Washington čija desetogodišnja politika blaćenja Vučića nije donijela značajnije rezultate ni za Srbiju ni za susjedne zemlje u regiji.
Gabriel Escobar, zamjenik pomoćnika državnog tajnika SAD-a, i njegov najvažniji diplomat u regiji, veleposlanik Christopher Hill u Beogradu, uložili su mnogo energije, prvo, u obranu propalog projekta Open Balkans, a drugo, u pokušaju promoviranja svojih vlastitih interesa, pacificirati i braniti Vučića u svim svojim konfliktnim situacijama i sukobima – od Bosne i Hercegovine i Kosova do Crne Gore.
Zato g. Escobar, a time ni američka vanjska politika na Balkanu, a posebno u Crnoj Gori, nisu uspjeli uvjeriti predsjednika Milatovića, stranku Europa sad i premijera Spajića da u novu vladu otvoreno ne uključuju prosrpsko/ruske snage. Lakoća s kojom su Milatović i na kraju Spajić odbili poslušati dobre savjete Zapada simbol je dubine i težine političke krize u Crnoj Gori.
EU je sve te procese promatrala iz “drugog reda”, kao bitno manje uključen igrač. “Slabost” EU ne može se sakriti od većine europskih diplomata, čije inzistiranje na nastavku “Berlinskog procesa” ostaje pozitivan, ali očito ne i presudan element u cijeloj slici. Vidjelo se to i na nedavnom summitu Berlinskog procesa u Tirani, gdje o situaciji i događajima u Crnoj Gori gotovo da i nije bilo riječi.
Mađarski europski povjerenik Oliver Vargei ostaje “iznimka”, što potvrđuje neučinkovitost europskog pristupa Zapadnom Balkanu/Crnoj Gori. Postao je prvi službeni predstavnik EU koji je s pomalo pretjeranim optimizmom čestitao premijeru Spajiću na izboru. Dakle, ne plješću samo Beograd i Moskva – odjekuje i iz Budimpešte.
Posljednja, treća točka odnosi se na djelovanje i pokušaje crnogorske parlamentarne oporbe i civilnog društva da izravno utječu na tok događaja.
Opozicija, koju sada čine bosanskohercegovačke stranke (uz Demokratsku partiju socijalista, dvije socijaldemokratske stranke, dvije albanske snage i Hrvatska građanska inicijativa), nalazi se pred vrlo teškim zadatkom.
Čini se da još nisu spremni značajnije utjecati na politička, gospodarska i sigurnosna zbivanja. Nova šansa za njih bit će im (vrlo kontroverzni) popis stanovništva koji je trebao početi 1. studenog, ali je odgođen za vrijeme koje će se utvrditi u izravnim pregovorima vlade i parlamentarne oporbe.
Ovo je nova prilika za oporbene snage da preformuliraju svoju politiku i opći odnos prema problemu. To je posebno došlo do izražaja na oporbenom skupu ispred Sabora, gdje su se čuli pozivi na odlučnu akciju oporbenih snaga.
Situacija u Crnoj Gori se i dalje pogoršava. Da li će se ovaj proces političke erozije i nazadovanja moći usporiti i zaustaviti, kada će se to dogoditi i kako – najviše zavisi direktno od građana Crne Gore.
U svakom slučaju, ovaj proces će biti dug.
Miodrag Vlahović. Crnogorski političar i bivši diplomat. Prvi ministar vanjskih poslova Crne Gore. Bivši ambasador Crne Gore u SAD, Kanadi, Islandu, Svetoj Stolici, Malteškom redu.
