U protekle četiri godine, Srbija je učinkovito vodila dvije paralelne kampanje u Washingtonu. Jedna je bila usmjerena na Bidenovu administraciju, a druga na Trumpovu administraciju. Razlikovali su se retorika, prioriteti i politička simbolika, ali strateški cilj ostao je izrazito dosljedan: ojačati položaj Srbije u Washingtonu bez temeljne promjene njezine šire vanjskopolitičke orijentacije.
Tijekom mandata predsjednika Joe Bidena, Beograd je nastojao da uvjeri američke donosioce odluka da Srbija nije bespovratno ušla u rusku sferu uticaja. Tijekom mandata predsjednika Donalda Trumpa, naglasak se pomaknuo na osobne odnose, transakcijsku politiku i simbolične iskaze političke bliskosti. Ono što je ostalo konstantno tijekom oba razdoblja bilo je zalaganje Srbije da očuva stratešku fleksibilnost – produbljivanje suradnje sa Sjedinjenim Državama gdje je to bilo korisno, uz održavanje bliskih političkih veza s Moskvom. Umjesto da riješe tu ambivalentnost, srpske vlade, jedna za drugom, koristile su je kao sredstvo za ostvarivanje diplomatske prednosti.
Veleposlanik Christopher Hill, koji je u Beogradu obnašao dužnost od 2022. do početka 2025., Srbiji je donio desetljeća radnog iskustva u regiji i značajan ugled u Washingtonu. Njegov pristup bio je pragmatičan: umjesto da zahtijeva javno geopolitičko preusmjeravanje, usredotočio se na proširenje praktične suradnje u područjima gdje su se srpski i američki interesi preklapali.
Ovaj pristup dao je opipljive rezultate. Srpski proizvođači oružja, nasljednici nekada značajne jugoslavenske obrambene industrije, tiho su postali važni dobavljači streljiva Ukrajini putem posrednika u Češkoj, Poljskoj i drugim europskim državama. Od 2022. godine vrijednost tih transfera procjenjuje se na otprilike 800-900 milijuna dolara. Predsjednik Aleksandar Vučić dosljedno je opisivao ovaj izvoz kao obične komercijalne transakcije provedene s trećim zemljama, dok ih je ruska Vanjska obavještajna služba javno osuđivala kao „nož u leđa“. Sposobnost Srbije da održi vojno-industrijsku suradnju u korist Ukrajine, a istovremeno očuva bliske političke odnose s Moskvom, ilustrira strategiju balansiranja koja je karakterizirala njezinu vanjsku politiku tijekom tog razdoblja.
Ključni predstavnik sugovornik Srbije u Washingtonu tijekom tih godina bio je Marko Đurić, prvo kao veleposlanik u Sjedinjenim Državama između 2020. i 2024., a potom kao ministar vanjskih poslova. Njegova politička putanja ilustrira prilagodljivost srpske diplomacije. Đurić je veteran srpskog nacionalističkog pokreta i pamti se kao jedan od organizatora prosvjeda 2008. nakon proglašenja neovisnosti Kosova, demonstracija koje su kulminirale paljenjem američkog veleposlanstva u Beogradu. Manje od dva desetljeća kasnije, pojavio se kao jedan od glavnih zagovornika bližih veza s Washingtonom i Izraelom, javno ističući i instrumentalizirajući svoje židovsko podrijetlo te koristeći svoje znanje hebrejskog u tom diplomatskom djelovanju.
Njegov mandat poklopio se sa značajnim jačanjem odnosa Srbije i Izraela. Srbija je nastavila vojnu suradnju s Izraelom nakon listopada 2023., dok je Elbit Systems najavio ulaganje od približno 2 milijarde dolara u pogone za proizvodnju dronova u Srbiji, što je jedan od rijetkih proizvodnih pogona ove tvrtke izvan Izraela. U srpnju 2026., Đurić i državni tajnik Marco Rubio formalno su pokrenuli američko-srpski strateški dijalog, što predstavlja najznačajnije institucionalno postignuće u bilateralnim odnosima tijekom ovog razdoblja.
Predsjednik Vučić često je sugerirao da Donald Trump uživa široke simpatije među srpskim građanima. Iako je Donald Trump privukao podršku među dijelovima srpsko-američke dijaspore, posebno među organizacijama povezanim s republikanskim i MAGA političkim mrežama, javno mnijenje unutar same Srbije općenito je bilo pomiješanije.
Jedan od najjasnijih nedavnih primjera bio je događaj UFC Fight Night održan u Beogradu 1. kolovoza 2026. Događaj, podržan s otprilike 260 milijuna dinara (oko 2,2 milijuna eura) vladinih sredstava, sadržavao je veliki transparent „Predsjedniče Trump – Srbija Vam želi dobrodošlicu“ prikazan u prisutnosti Trumpovog saveznika Richarda Grenella i srpskog ministra financija Siniše Malog. Uslijedio je nakon posjeta Dane Whitea Beogradu i dva intervjua s Vučićem promovirana na Truth Socialu, tvoreći niz vrlo vidljivih političkih poruka usmjerenih publici bliskoj Trumpovoj administraciji.
Nije se svaki pokušaj pokazao uspješnim. Vučićev planirani posjet Mar-a-Lagu u svibnju 2025. završio je usred oprečnih navoda o zdravstvenim problemima i izvješća – koje je Bijela kuća osporila – da mu je uskraćen sastanak s američkim predsjednikom.
Značajniji neuspjeh predstavljao je predloženi 500 milijuna dolara vrijedan pothvat obnove kompleksa bivšeg sjedišta Jugoslavenske narodne armije, uništenog tijekom NATO-ove zračne kampanje 1999. godine, iza kojeg je stajao Kushner. Projekat je propao nakon što su srpski dužnosnici optuženi zbog navoda da je dokumentacija kojom je odobreno rušenje zaštićenog kompleksa bila krivotvorena. Kushnerova tvrtka krajem 2025. povukla se iz pothvata.
Iza dnevno-političkih zbivanja krije se relativno konzistentan skup američkih strateških interesa.
Energetska diversifikacija ostaje jedan od središnjih strateških prioriteta. Washington podupire nastojanja da se smanji ovisnost Srbije o Gazpromu, uključujući pritisak na Naftnu industriju Srbije (NIS), dok je mađarski MOL istraživao mogućnost preuzimanja kontrolnog udjela u vlasništvu.
Kritične sirovine predstavljaju još jedan važan strateški interes. Srpsko ležište litija Jadar smatra se jednim od najznačajnijih potencijalnih izvora litija u Europi, s kapacitetom da zadovolji značajan dio buduće europske potražnje za proizvodnjom baterija.
Srbija istodobno nastoji održati ravnotežu u odnosima s Europom. Nastavila je diverzificirati izvore vojne nabave, kupujući francuske borbene zrakoplove, španjolske transportne zrakoplove i njemačke helikoptere, čime postupno jača interoperabilnost sa zapadnim partnerima
Naposljetku, relativno stabilna suradnja Srbije s Izraelom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima izdvaja je u odnosu na nekoliko drugih država jugoistočne Europe te pridonosi načinu na koji se u Washingtonu percipira njezina strateška vrijednost.
Promatrani zajedno, ovi interesi predstavljaju pragmatičnije, interesom vođeno obrazloženje za angažman nego širi program demokracije i dobrog upravljanja koji je često dominirao javnim raspravama tijekom administracije Joea Bidena.
Podnesci Zakona o registraciji stranih agenata (FARA) pokazuju da Srbija trenutačno godišnje otprilike troši između 3,2 i 5 milijuna dolara na lobističke aktivnosti u Washingtonu, angažirajući kombinaciju državnih institucija i privatnih subjekata. Vladini ugovori uključuju tvrtke poput KARV-a, BGR Government Affairs, Valcoura, CRB Globala i Yorktown Solutionsa, dok privatne tvrtke poput Millennium Teama i Maneksa financiraju dodatno lobiranje povezano s projektima poput Belgrade Waterfronta i Expa 2027.
Ove lobističke aktivnosti usmjerene su ka različitim ciljevima, uključujući Kosovo, američke sankcije koje utječu na NIS, protivljenje rezoluciji o Srebrenici i promociju Expa 2027. Međutim, obim tih ciljeva pridonio je stvaranju relativno raspršene lobističke agende koja se, prema ocjeni nekoliko analitičara, teško uspijeva suprotstaviti dugotrajnom skepticizmu prema Srbiji koji postoji u dijelovima američkog vanjskopolitičkog establišmenta.
Za usporedbu, Republika Srpska slijedila je užu i fokusiraniju strategiju lobiranja. Kroz ugovore s McGinnisom Lochridgeom i Lucasom Comptonom, zajedno s većinom registracija FARA-e povezanih s Bosnom, Banja Luka se koncentrirala na jedan cilj: osporavanje sankcija nametnutih njezinom vodstvu. Ta je kampanja kulminirala u listopadu 2025. uklanjanjem Milorada Dodika i brojnih suradnika s popisa sankcija američkog Ministarstva financija. Znatno veći lobistički napori Srbije generirali su širi pristup u Washingtonu, ali manje usporedivih političkih ishoda. Američke tarife i sankcije koje utječu na NIS uglavnom su ostale na snazi unatoč povećanim troškovima lobiranja.
Srpski politički akteri u Crnoj Gori predstavljaju znatno manji segment ove regionalne dinamike, ali također nastoje iskoristiti jačanje srpskog prisustva u Washingtonu. Prvi posjet Washingtonu Milana Kneževića, najizraženije proruski orijentiranog crnogorskog političara, prošlog mjeseca uključivao je sastanak s kongresnicom Annom Paulinom Lunom, dok su ostali kontakti uglavnom bili ograničeni na susrete s mlađim osobljem Kongresa i istraživačkih instituta. Njegov glavni politički konkurent među srpskim akterima u Crnoj Gori, predsjednik Skupštine Andrija Mandić, znatno učinkovitije gradi veze u Washingtonu. Njegova savjetnica, Nadja Ofner Bokan, slično Marku Đuriću, instrumentalizira veze sa židovsko-američkom dijasporom kako bi promovirala srpske nacionalističke interese koji nisu izravno pod kontrolom Beograda i nisu uvijek usklađeni s interesima Beograda.
Sam Kongres ostaje podijeljen u svom pristupu Srbiji. Zastupnik Joe Wilson zalagao se za to da se Beogradu oduzme uloga domaćina Parlamentarne skupštine OESS-a 2027. godine, pozivajući se na zabrinutost zbog ruskog, kineskog i iranskog utjecaja, dok je Srpski klub zastupnice Claudije Tenney u travnju 2026. bio domaćin prvog kongresnog brifinga Pupinove inicijative.
Suradnja Srbije s Washingtonom sve se više odvija na dva paralelna kolosijeka.
Jedan se u velikoj mjeri oslanja na političku simboliku, javne događaje i političke poruke usmjerene prema konzervativnoj publici povezanoj s Trumpovim pokretom. Drugi se sastoji od konvencionalnijeg diplomatskog angažmana koji se odvija putem veleposlanstva Srbije, Ministarstva vanjskih poslova i organizacija poput Pupinove inicijative, koje nastoje izgraditi dugoročnije institucionalne odnose s nositeljima političkih odluka preko stranačkih linija.
Srpsko-američka dijaspora odražava mnoge od tih istih podjela. Dok su se neke organizacije usko povezale s aktualnom srpskom vladom i republikanskim političkim mrežama, druge ostaju kritične prema predsjedniku Vučiću i održavaju kontakte sa srpskim prosvjednim pokretima nastalima nakon urušavanja nadstrešnice na željezničkoj postaji u Novom Sadu 2024. godine.
Još jedan aspekt odnosa Srbije i Washingtona odnosi se na obavještajnu i sigurnosnu suradnju.
Dokumentacija Amnesty Internationala objavljena tijekom 2024. i 2025. navodi da je srpska Bezbjednosno-informativna agencija (BIA) koristila tehnologije nadzora – uključujući NoviSpy, Pegasus i Cellebrite – protiv novinara, aktivista i, u nekim slučajevima, pojedinaca povezanih s europskim institucijama. Izvješća su također ukazivala na pritisak usmjeren na pripadnike srpske dijaspore u inozemstvu. Iako se ovi navodi odnose na domaće i transnacionalne sigurnosne prakse, a ne na samu bilateralnu diplomaciju, oni neizbježno utječu na percepciju zapadnih obavještajnih i agencija za provođenje zakona kada je riječ o širem strateškom usmjerenju Srbije.
Uloga Rusije u politici Srbije proteže se dalje od same diplomacije. Ugrađena je u dugogodišnje odnose na polju energetike, u obavještajnu suradnju, političke mreže i domaće narative koji su oblikovali srpsku politiku desetljećima, ako ne i stoljećima. Ovi strukturni čimbenici ograničavaju opseg u kojem Srbija može – ili je spremna – odlučno krenuti prema jednom geopolitičkom bloku.
Tijekom proteklog desetljeća, administracije Trumpa I, Bidena i Trumpa II težile su angažmanu s Beogradom koristeći različite metode. Dok je jedna akcenat stavljala na institucionalnu suradnju i postupno usklađivanje, druga je preferirala osobnu diplomaciju i transakcijsku politiku. Oba pristupa otvorila su prostor za praktičnu suradnju, osobito u područjima obrane, energetike i regionalne sigurnosti. Međutim, nijedan od tih pristupa nije temeljno promijenio strateško balansiranje Srbije između Istoka i Zapada. Washington je osigurao veći pristup i postigao suradnju o specifičnim političkim pitanjima, ali Srbija nastavlja provoditi vanjsku politiku koja maksimizira njezin manevarski prostor, umjesto da je svrsta isključivo uz jedan geopolitički tabor.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politolog
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
