Državni udar, drugi dio – Miodrag Vlahović

Uhićenje bivšeg Glavnog specijalnog tužitelja Crne Gore (GST) Milivoja Katnića događaj je koji ima višestruko značenje i političke i sigurnosne konotacije i posljedice.

Katnićevim uhićenjem zaokružen je popis osoba koje su sudjelovale u procesuiranju optuženih za sudjelovanje u pokušaju državnog udara 2016. godine. Prvostupanjska presuda, koja je jasno inkriminirala glavne sudionike te afere – Andriju Mandića, predsjednika Nove srpske demokracije (četničkog vojvodu i sadašnjeg predsjednika Skupštine Crne Gore) i Milana Kneževića, predsjednika Demokratske narodne stranke – kasnije je, zbog tehničkih grešaka (prema nekim svjedočanstvima-nimalo slučajnih) poništena na drugostupanjskom sudu.

Ovo je ujedno i finale dugogodišnje orkestrirane kampanje kojom su se stigmatizirale i dezavuirale državne institucije i osobe koje su sudjelovale u sudskim procesima, ali i šire – sve političke snage i pojedinci koji su se suprotstavljali velikosrpskoj politici i ruskom utjecaju u Crnoj Gori. Akteri tog događaja od prije osam godina, iza kojeg, prema svim informacijama iz američkih i britanskih obavještajnih krugova, stoji ruski GRU, danas su utjecajni dio vladajuće koalicije u Crnoj Gori. Njihov definitivan antizapadni i antinatovski, odnosno prosrpski i proruski stav okosnica je njihove ideologije i politike. Zato je njihov otpor crnogorskom priznanju Kosova logičan, a neslaganje s crnogorskom državnom suverenošću i samostalnošću implicitno. Bliskost, a u mnogim segmentima i ovisnost o Srpskoj crkvi također ne treba dodatno objašnjavati.

Posebno se pojavljuju tri razine problema kada je u pitanju lišavanje slobode bivšeg GST Katnića.

Formalna (pretpostavljena) optužnica, odnosno neposredan povod/izgovor za njegovo uhićenje je, prema svim informacijama, Katnićeva povezanost s navodno ilegalnim ulaskom u Crnu Goru, prije nekoliko godina, dvojice vodećih ljudi srbijanskog podzemlja. Koliko je ta sumnja utemeljena, odnosno može li postati optužnica, trebala bi pokazati stručna i nepristrana istraga. Komentatori su već istaknuli da se radi o poslovima i zadacima iz djelokruga rada i ovlasti policije, a ne tužiteljstva, te da je cijeli slučaj daleko od jasnog. Ali treba pričekati formalnu optužnicu – ako je uopće bude – i tek tada može biti jasno hoće li i za što Katnić biti formalno optužen.

Druga razina priče puno je važnija. U njemu se može kriti i pravi razlog cijele operacije. Na takav zaključak upućuju egzaltirane i revanšističke reakcije vladajućih političkih krugova te medija i njima bliskih “stručnjaka”, među kojima se ističu pojedini “novinari” čija se imena vrlo često spominju u presretnutim SKY komunikacijama pripadnika organiziranog kriminala grupa u Crnoj Gori, kao i pojedini predstavnici civilnog/”građanskog” sektora, koji već trijumfalno sude Milivoju Katniću, kao navodnom najvišem predstavniku kriminaliziranih državnih institucija.

U tom smislu, samim uhićenjem bivšeg GST-a i njegovim fotografijama s lisicama na rukama postiže se središnji cilj: propagandna kompromitacija svega što je ovaj po mnogočemu netipičan i nedvojbeno hrabar čovjek napravio u svojoj karijeri. Posebno, odnosno – suštinski – da je podigao optužnicu protiv Mandića i Kneževića. Tako je difamacija gospodina Katnića zapravo ključni element namjere/projekta da se iz slučaja Državni udar 2016. eliminira razum, izvrgne ruglu i konačno sruši, kako bi se njegovi protagonisti oslobodili neizvjesnosti i straha u iščekivanju ponovljenog suđenja.

Svojevrsno retuširanje (nedavne) povijesti – brisanje pokušaja državnog udara i oslobađanje inkriminiranih, s jasnim političkim i sigurnosnim posljedicama – srž je onoga što se događa. Zato se refren o “obračunavanju s kriminalom” tako snažno promovirao s istih adresa koje su bile ključne u onome što je okončano na parlamentarnim izborima u kolovozu 2020. Neuspjeh iz 2016. je 2020. godine drugačijim taktikama i drugačijim sredstvima pretočen u „narodnu pobjedu“, a ta pobjeda je četiri godine kasnije dobila finalizaciju u realizaciji onih interesa i ciljeva koji nisu ostvareni 2016. godine.

Treća, posljednja, dimenzija cijelog događaja je jasna: definitivno kompromitirati državni i politički vrh i njihova postignuća (prije svega povratak crnogorske državne nezavisnosti, ali i članstvo u NATO-u). Nazire se i krajnji cilj za koji srpsko-ruski propagandisti i specijalci već pripremaju teren: uhićenje Mila Đukanovića. Zato se provlači između redaka, u tekstovima s naslovima i porukama da se “krug sužava” i s ilustracijama na kojima je Đukanović u pozadini… To bi bio uvod u konačno obračunavanje s postulatima civilne, sekularne, suverene i neovisne Crne Gore. Pokazatelji opšteg urušavanja tih vrijednosti i dostignuća su sveprisutni i ne mogu se zanemariti, čak ni u svrhu superoptimističkih namjera da Crna Gora, uprkos svim regresijama i involucijama u posljednje četiri godine, napravi odlučne iskorake u kontekstu budućeg članstva u EU.

Ako oko toga – krajnjeg cilja revanšističke politike – ima ikakve sumnje ili dvojbe, onda je sasvim jasno da cjelokupna akcija hapšenja Milivoja Katnića u biti služi razuvjeravanju, zastrašivanju, marginaliziranju i ušutkavanju oporbenog i kritičkog mišljenja i djelovanja u Crnoj Gori. U tom pogledu uspjeh infiltratora i onih koji su naredili uhićenje bivšeg GST-a ne može se osporiti.

U međuvremenu, Crna Gora, u kontekstu europske agende, prema mnogim izvorima, očekuje da će na ljeto dobiti IBAR (Interim Benchmarks Assessment Report) koji se tiče same vladavine prava.

Gotovo je tragikomično da se pravna država, pa čak i u kontekstu ispunjavanja europskih kriterija i standarda, može promovirati njezinom najgrubljom antitezom. Uznemiravanje i linč prijete izbrisati i samu pretpostavku nevinosti iz javnog diskursa. To je europski standard, pa ne može i ne smije prestati biti crnogorski.

Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju lično mišljenje autora i možda se ne podudaraju sa stavom Centra