Izbori kao mehanizam deblokade ili reprodukcija političke krize na Kosovu? – Orhan M. Čeku

1. Uvod

Središnje izborno povjerenstvo Republike Kosovo suočava se s kratkim rokom za organizaciju novih prijevremenih parlamentarnih izbora, koji označavaju treći izborni ciklus unutar razdoblja od približno godinu i pol dana. Prijevremeni izbori, koji će biti organizirani 7. travnja, rezultat su političke krize oko izbora predsjednika Republike. Političke stranke u Skupštini Kosova nisu uspjele postići politički konsenzus o odgovarajućem imenu koje bi bilo izabrano za predsjednika države. U nedostatku dovoljnog kvoruma od 2/3 (80) zastupnika, Skupština se sama raspustila.

Izbor predsjednika na Kosovu više je puta služio kao katalizator institucionalnih i političkih kriza, odražavajući ne samo napetosti između političkih aktera, već i strukturna ograničenja samog ustavnog sustava. Umjesto da funkcionira kao formalni proces institucionalne stabilizacije, ovaj je postupak često postajao slijepa ulica, proizvodeći institucionalne vakuume, osporavana ustavna tumačenja i, u određenim slučajevima, čak i raspuštanje Skupštine i pozive na nove izbore, kao u slučaju od 28. travnja 2026. godine. U tom kontekstu, prijevremeni parlamentarni izbori percipirani su kao legitiman mehanizam za deblokadu političkih kriza, nudeći priliku za rekonfiguraciju ravnoteže moći i stvaranje funkcionalne većine. Međutim, političko iskustvo na Kosovu sugerira da izbori ne proizvode uvijek trajnu institucionalnu stabilnost. Naprotiv, u uvjetima visoke stranačke fragmentacije i odsutnosti kulture konsenzusa, oni mogu doprinijeti reprodukciji istih političkih konfiguracija koje su generirale početnu krizu.

Ovaj članak ima za cilj kritički analizirati ulogu izbora kao potencijalnog instrumenta za deblokadu političkih kriza na Kosovu, istovremeno ispitujući njihova strukturna ograničenja i potencijalne učinke na reprodukciju institucionalne blokade. Oslanjajući se na interdisciplinarni pristup koji kombinira ustavnu analizu s perspektivom političke znanosti, članak se bavi pitanjem predstavljaju li izbori stvarno rješenje za krizu izbora predsjednika ili funkcioniraju više kao ciklički mehanizam koji potiče i reproducira krizu u novim oblicima.

U tom kontekstu, najprije se predstavlja teorijski okvir o institucionalnim krizama uz analizu ustavnih odredbi i institucionalne prakse na Kosovu, zatim analitički pogled na političke blokade; nastavljajući s analizom fragmentacije političke scene i logike stranačkog natjecanja; mogućih političkih scenarija i njihovih implikacija za institucionalnu stabilnost i demokratsko funkcioniranje države; kao i mogućih ustavnih promjena za izbor predsjednika na Kosovu.

Glavno pitanje koje se postavlja jest: Jesu li izbori sredstvo deblokade ili mehanizam koji reproducira krizu?

Glavna hipoteza koja se pojavljuje jest: Teže li izbori, u odsutnosti strukturnih reformi i kulture kompromisa, reprodukciji krize?

2. Ponavljajuće krize povezane s izborom predsjednika na Kosovu

Ponavljajuće krize povezane s izborom predsjednika na Kosovu predstavljaju jedan od najvidljivijih simptoma institucionalne nestabilnosti i fragmentacije političke scene. U parlamentarnom sustavu u kojem predsjednika bira Skupština, ovaj proces zahtijeva ne samo ispunjavanje formalnih ustavnih kriterija, već prije svega određenu razinu političkog konsenzusa između parlamentarnih snaga. Upravo je nedostatak tog konsenzusa pretvorio izbor predsjednika u kritičan trenutak, često blokirajući normalno funkcioniranje institucija.

Izbor predsjednika Republike Kosovo predstavlja jedan od najkonsenzualnijih postupaka predviđenih Ustavom, zahtijevajući ne samo kvalificiranu većinu glasova, već i visok parlamentarni kvorum. Sudska praksa Ustavnog suda naglasila je da ti zahtjevi nisu formalni, već suštinski, kako bi se zajamčila demokratska legitimnost i ujedinjujuća uloga predsjednika. Odluka Ustavnog suda iz 2011. godine o dovoljnom kvorumu za postupak izbora predsjednika stvorila je političke krize u nekoliko slučajeva.

Prva kriza s kojom se Kosovo suočilo bio je izbor poslovnog čovjeka Behgjeta Pacollija za predsjednika 2011. godine.

Ustav Kosova propisuje da se izbor predsjednika provodi dvotrećinskom većinom (2/3 što je jednako 80 zastupnika od 120 u Skupštini) glasova svih zastupnika Skupštine. Ako nijedan kandidat ne dobije dvotrećinsku (2/3) većinu u prva dva kruga glasovanja, organizira se treći krug između dva kandidata (ako je nominirano više od 2 kandidata) koji su dobili najveći broj glasova u drugom krugu, a kandidat koji dobije većinu glasova svih zastupnika (61 glas) bira se za predsjednika Republike Kosovo. Ako u trećem krugu nijedan kandidat ne bude izabran za predsjednika Republike Kosovo, Skupština se raspušta i raspisuju se novi izbori, koji se moraju održati u roku od četrdeset pet (45) dana (članak 86. Ustava). Postupak izbora jednostavnom većinom od 61 glasa čini se jednostavnim, ali u stvarnosti predstavlja praktične poteškoće za postizanje kvoruma potrebnog za pokretanje postupka izbora predsjednika. Ustavni sud je svojom presudom br. ref.: AGJ 107/1, 30.03.2011., proglasio izbor Behgjeta Pacollija za predsjednika države neustavnim. Prema toj presudi, prisutnost 2/3 zastupnika Skupštine Kosova prilikom izbora predsjednika Republike nužan je uvjet u svim krugovima. Nedostatak kvoruma čini proces neustavnim, bez obzira na rezultat glasovanja. U političkoj dimenziji, krize povezane s izborom predsjednika usko su povezane s fragmentiranom strukturom stranačkog sustava. Nedostatak stabilne parlamentarne većine i polarizacija između glavnih aktera stvaraju uvjete u kojima svaki proces koji zahtijeva međustranačku suradnju postaje potencijalno konfliktan. Uzimajući u obzir odredbe Ustava i sudsku praksu Ustavnog suda, za izbor predsjednika potreban je široki politički konsenzus u zemlji.

Nakon odluke Ustavnog suda iz 2011. godine, parlamentarne političke stranke, pod pritiskom Veleposlanstva SAD-a, posebno Njegove Ekselencije veleposlanika Christophera Della, postigle su konsenzus o izboru Atifete Jahjaga za predsjednicu Kosova. Jahjaga uspješno je završila svoj puni mandat (2011.-2016.). Godine 2016., nakon koalicije između Demokratske stranke Kosova (PDK) i Demokratskog saveza Kosova (LDK) (dviju najvećih stranaka u to vrijeme), nakon procesa kojem se protivila tadašnja oporba predvođena Pokretom Vetëvendosje (LVV), Savezom za budućnost Kosova (AAK) i Socijaldemokratskom inicijativom, Hashim Thaçi, čelnik PDK-a, izabran je za predsjednika Republike Kosovo. Nakon Thaçijeve ostavke na mjesto predsjednika (nakon optužnice Specijaliziranih vijeća u Haagu), 2020. godine, isprva kao vršiteljica dužnosti predsjednice na temelju ustavnih odredbi – ex officio, dužnost je preuzela Vjosa Osmani, koja je obnašala funkciju predsjednice Skupštine Kosova. Nakon izbora 2021. godine, uz politički konsenzus parlamentarnih stranaka u Skupštini Kosova, Vjosa Osmani izabrana je za predsjednicu države. Osmani završila je svoj ustavni mandat 4. travnja 2026. godine. Političke stranke u zemlji nisu uspjele postići politički konsenzus o imenu kandidata za kojeg bi se glasovalo za predsjednika i prijevremeni parlamentarni izbori bit će organizirani 7. lipnja. Politička kriza koja je dovela do prijevremenih izbora proizvedena je kao rezultat inzistiranja pobjedničke stranke, Pokreta Vetëvendosje (LVV). LVV i njegov čelnik Albin Kurti inzistirali su na legitimnom pravu da predsjednik bude izabran prema njihovom prijedlogu. Albin Kurti ponudio je zajedničku vlast oporbenim strankama LDK i PDK. LDK-u je ponuđena pozicija potpredsjednika vlade i četiri ministarstva. Kasnije je LDK-u ponuđena i pozicija predsjednika Skupštine, ali je obje ponude odbio Ljumir Abdidžiki, predsjednik LDK-a. LDK je odbio ponude tvrdeći da LVV nastoji zadržati kontrolu nad sve tri institucije (Vladom, Parlamentom i Predsjedništvom) te da su ponude bile neozbiljne. Sukobi su se nastavili do isteka ustavnog roka (28. travnja 2026.), gurnuvši zemlju u krizu i prema izborima. Premijer i čelnik LVV-a Albin Kurti također je predstavio ponudu o zajedničkoj vlasti PDK-u. Kurti ponudio je poziciju predsjednika Skupštine, predlažući „prozivku“ prema kojoj bi vršiteljica dužnosti predsjednice Albulena Hadžiju ustupila mjesto (poziciju predsjednice Skupštine) predstavniku PDK-a, poput Bedrija Hamze ili Vljore Čitaku. Bedri Hamza i PDK zahtijevali su da ponuda bude pisana i službena, dok su je kasnije odbili, opisujući je kao politički manevar.

Pozivi oporbenim strankama od strane Kurtija pokazali su se političkim manevrima koji nisu bili iskreni u namjeri da se izabere predsjednik države i izbjegnu prijevremeni izbori. To je dodatno potvrđeno kada je premijer Kurti, dan prije isteka ustavnog roka, predložio još dva imena za predsjednika: Feride Rushiti i Hatidže Hodža. Obje osobe koje je Kurti predložio pokazale su se bliskima LVV-u. Predlažući kandidate koji su članovi LVV-a ili bliski premijeru Kurtiju, LVV je jasno dao do znanja da ne želi konsenzualnog i politički nepristranog predsjednika. Prijedlozi koje je dao oporbenim političkim strankama za sporazum pokazali su se kao sporazumi za druge pozicije, a ne za mjesto predsjednika. Dakle, premijer Kurti jasno je dao do znanja da predsjednik treba biti osoba iz LVV-a i pod njegovom kontrolom. To je postalo još jasnije kada je premijer Kurti odbio predložiti Vjosu Osmani za predsjednicu. Nakon neslaganja s tadašnjim vodstvom LDK-a, Osmani osnovala je inicijativu “Guxo” i natjecala se na zajedničkoj listi s Pokretom Vetëvendosje na izborima u veljači 2021. godine. Zajednička lista LVV+Guxo pobijedila je na izborima s više od 50% glasova i te su dvije političke snage stvorile nove institucije. Osmani izabrana je za predsjednicu, dok je Kurti izabran za premijera Kosova. Binom Kurti – Osmani općenito je funkcionirao dobro uz manje razlike, ali međunarodni autoritet predsjednice Osmani očito je smetao premijeru Kurtiju. Situacija nezadovoljstva kulminirala je pozivom predsjednika Trumpa Osmani da se pridruži Odboru za mir u Gazi.

Veliki raskol ili konačni prekid odnosa između predsjednice Vjose Osmani i premijera Albina Kurtija nastao je kao rezultat neslaganja oko vlasti i podrške za drugi predsjednički mandat, uz podijeljene glasove koji su se znatno intenzivirali tijekom 2026. godine. Taj je raskol stvorio predsjedničku krizu i zemlja će 7. lipnja izaći na birališta.

Ponavljajuće krize oko izbora predsjednika na Kosovu ne mogu se razumjeti jednostavno kao neuspjesi političkog trenutka, već kao odraz dubljeg strukturnog problema — kombinacije ustavne arhitekture koja zahtijeva konsenzus s političkom stvarnošću obilježenom polarizacijom političke elite i nedostatkom kompromisa. Bez rješavanja tog jaza između norme i prakse, očekuje se da će takve krize ostati stalan dio institucionalnog života zemlje.

3. Teorijski okvir – institucionalna kriza i politička blokada

U parlamentarnim sustavima učinkovito funkcioniranje institucija ovisi o sposobnosti političkih aktera da izgrade funkcionalne većine i postignu institucionalni kompromis. U situacijama kada političke stranke ne uspiju postići minimalne dogovore o ključnim državnim pitanjima, nastaje ono što je u političkoj teoriji poznato kao “institucionalni zastoj”. Taj fenomen podrazumijeva nesposobnost institucija da izvršavaju svoje ustavne funkcije zbog političkog sukoba, parlamentarne fragmentacije ili nedostatka konsenzusa među relevantnim akterima.

U kontekstu Kosova, proces izbora predsjednika više je puta proizveo takve situacije zastoja. Budući da predsjednika bira Skupština i da su za to potrebne određene parlamentarne većine, svaka koalicijska kriza ili politička polarizacija izravno se odražava na institucionalnu funkcionalnost. Na taj se način izbor predsjednika transformira iz ustavnog postupka u instrument političkog pregovaranja i međustranačkog pritiska.

Parlamentarni sustavi obilježeni visokom stranačkom fragmentacijom posebno su ranjivi na institucionalne krize. U tim sustavima nijedan politički subjekt ne uspijeva osigurati jasnu parlamentarnu dominaciju, zbog čega je nužno stvaranje često krhkih i heterogenih koalicija. Što je politička fragmentacija veća, to je teže postići konsenzus o pitanjima koja zahtijevaju kvalificiranu većinu ili međustranačku suradnju.

Prema Arendu Lijphartu, pluralistička i fragmentirana društva zahtijevaju konsenzualne modele demokracije, utemeljene na kompromisu, podjeli vlasti i širokoj političkoj uključenosti. U odsutnosti takve konsenzualne kulture, parlamentarni sustavi riskiraju proizvodnju nestabilnosti i trajnog institucionalnog zastoja.

Jedna od najvažnijih razlika u demokratskoj teoriji jest ona između formalne legitimnosti i funkcionalne legitimnosti političkih institucija.

Formalna legitimnost povezana je s proceduralnom i pravnom usklađenošću vlasti s demokratskim pravilima, prvenstveno putem slobodnih i ustavnih izbora. U tom smislu, izbori predstavljaju osnovni mehanizam za proizvodnju političkog autoriteta i demokratski prijenos vlasti.

Međutim, postojanje formalne legitimnosti ne jamči nužno institucionalnu funkcionalnost. Funkcionalna legitimnost podrazumijeva stvarnu sposobnost institucija da upravljaju, donose odluke i jamče političku i pravnu stabilnost. Politički sustav može biti potpuno legitiman s proceduralnog stajališta, ali istodobno disfunkcionalan zbog političkih blokada i nedostatka kapaciteta za učinkovito donošenje odluka.

U tom kontekstu Juan Linz tvrdi da političke krize često ne proizlaze samo iz nedostatka formalne legitimnosti, već i iz slabljenja institucionalne učinkovitosti i gubitka sposobnosti sustava da proizvodi političku stabilnost. Iz tog razloga parlamentarne demokracije zahtijevaju ne samo legitimne izborne postupke, nego i funkcionalne mehanizme suradnje između političkih aktera.

Demokratski izbori smatraju se temeljnim mehanizmom političke legitimnosti u demokratskim sustavima. Putem njih građani delegiraju politički autoritet i određuju institucionalne predstavnike. U razdobljima političke krize prijevremeni izbori često se predstavljaju kao instrument za institucionalnu deblokadu i obnovu demokratske legitimnosti. Međutim, izbori ne proizvode nužno političku stabilnost. U fragmentiranim i polariziranim sustavima mogu funkcionirati kao “mač s dvije oštrice”: s jedne strane stvaraju novu političku legitimnost; dok s druge mogu produbiti postojeće podjele i reproducirati iste parlamentarne konfiguracije koje su izazvale početnu krizu.

U slučaju Kosova, prijevremeni izbori često su korišteni kao mehanizam za izlazak iz institucionalnog zastoja. Međutim, političko iskustvo pokazalo je da su, u odsutnosti suštinskih promjena u političkim odnosima ili kulture kompromisa, često proizvodili nove cikluse nestabilnosti i institucionalnih kriza. To se jasno vidjelo tijekom posljednje godine, kada su organizirana dva parlamentarna izbora, a treći se očekuje u razdoblju od godinu i pol dana. Na taj način izbori mogu služiti i kao demokratski legitimacijski instrument i kao čimbenik reprodukcije političke polarizacije. Taj je nalaz povezan i s političkim pristupom čelnika Pokreta Samoopredjeljenje (Lëvizja Vetëvendosje) i premijera Albina Kurtija, koji je često percipiran kao sklon centralizaciji vlasti i većoj institucionalnoj kontroli. Politički narativ izgrađen protiv oporbe, predstavljene kao odgovorne za korupciju nakupljenu tijekom godina i za sporne sporazume sa Srbijom, omogućio je Kurtiju da stekne znatnu podršku u javnom mnijenju. Ta se podrška posebno odrazila među dijelom biračkog tijela i albanskom dijasporom u zapadnim zemljama, koji su njegov diskurs percipirali kao alternativu tradicionalnim političkim elitama.

4. Fragmentacija političke scene i logika stranačkog natjecanja

Političku scenu na Kosovu godinama karakterizira visoka razina političke fragmentacije i polarizacije između glavnih parlamentarnih subjekata. Iako su nedavni izbori proizveli dominantan subjekt u odnosu na ostale, ukupna parlamentarna struktura i dalje ostaje podijeljena i ovisna o koalicijskoj dinamici, taktičkoj podršci i kratkoročnim političkim kalkulacijama. U takvom okruženju procesi koji zahtijevaju institucionalni konsenzus — poput izbora predsjednika — često postaju instrumenti političkog rivalstva, a ne demokratske suradnje.

Logikom funkcioniranja političkih stranaka u fragmentiranim sustavima uglavnom dominira izborna kalkulacija. Umjesto težnje institucionalnom kompromisu, političke stranke često nastoje maksimizirati izborne dobitke i očuvati politički kapital pred svojim biračkim tijelom. Kao rezultat toga, kompromis se može percipirati kao politička slabost, dok se konfrontacijske pozicije mogu percipirati kao instrument za izbornu mobilizaciju i konsolidaciju stranačke podrške. Takav pristup odražava se i u političkoj strategiji Albina Kurtija i LVV-a, čiji je politički diskurs velikim dijelom izgrađen na polarizaciji s oporbom i predstavljanju sebe kao alternative tradicionalnim političkim elitama. U tom kontekstu, održavanje konfrontacijskog narativa prema oporbi služilo je ne samo kao mehanizam političke diferencijacije, nego i kao instrument za mobilizaciju biračkog tijela i jačanje političke legitimnosti vlade. Kao rezultat toga, institucionalni kompromis često se percipira kao potencijalno skup u izbornom smislu, posebno u političkom okruženju u kojem antiestablišmentska retorika i polarizacija nastavljaju generirati značajnu javnu podršku.

U tom kontekstu, nedostatak poticaja za kompromis pojavljuje se kao jedan od glavnih čimbenika institucionalnih blokada na Kosovu. Kada političke stranke procijene da im novi izbori mogu donijeti veće političke koristi nego postizanje sporazuma, tada se interes za deblokadu institucija zamjenjuje strategijom izborne kalkulacije. Kao rezultat toga, državne institucije često postaju dio taktičke igre za političku dominaciju, a ne funkcionalni mehanizmi demokratskog upravljanja. Važna dimenzija ove situacije povezana je i s krizom vodstva unutar tradicionalnih oporbenih stranaka, posebno Demokratske stranke Kosova (PDK) i Demokratskog saveza Kosova (LDK). Nedostatak konsolidiranog vodstva i jasne političke vizije ograničio je kapacitet tih subjekata za izgradnju uvjerljivih upravljačkih alternativa i učinkovito obnašanje oporbene uloge. Umjesto dugoročne strategije za institucionalnu stabilnost i obnovu javnog povjerenja, oporba se često fokusirala na taktičke kalkulacije i političku opoziciju trenutka, čime je dodatno otežano stvaranje klime institucionalne suradnje. Na taj je način slabost oporbenog vodstva doprinijela ne samo fragmentaciji političke scene, nego i nastavku logike polarizacije i institucionalne blokade. Ta se dinamika odražava i u slučaju Ramusha Haradinaja i Saveza za budućnost Kosova (AAK), gdje je, iako je politički subjekt imao relativno ograničenu izbornu podršku, u nekim političkim procesima uspio igrati odlučujuću ulogu u formiranju vlada. Činjenica da je Haradinaj dvaput služio kao premijer s relativno niskim postotkom nacionalnih glasova ilustrira fragmentiranu prirodu političkog sustava na Kosovu i nerazmjernu važnost koju manje stranke mogu imati u koalicijskim konfiguracijama. Na taj način proces izgradnje institucija često nije određen samo izbornom težinom, već i sposobnošću političkog pregovaranja i strateškog pozicioniranja unutar parlamentarnih koalicija.

Druga važna dimenzija povezana je s odnosom između vladajuće stranke i oporbe. U funkcionalnim parlamentarnim sustavima oporba ima nadzornu i alternativnu upravljačku ulogu, istodobno doprinoseći održavanju institucionalne stabilnosti. Međutim, u polariziranim političkim kontekstima odnos vladajuće stranke i oporbe često prelazi iz demokratskog natjecanja u trajni politički antagonizam. U takvim slučajevima čak se i pitanja od državne važnosti tretiraju kroz logiku kratkoročnog političkog dobitka.

Upravo se ovdje pojavljuje temeljno pitanje o funkcionalnosti političkog sustava na Kosovu: imaju li politički akteri stvarni interes za deblokadu institucija i demokratsku stabilnost ili se političke krize koriste kao mehanizam za akumulaciju političkog i izbornog kapitala? Odgovor na to pitanje ključan je za razumijevanje predstavljaju li prijevremeni izbori stvarno rješenje za krizu ili samo njezinu reprodukciju u novom političkom obliku.

5. Mogući scenariji izlaska iz krize

Institucionalna kriza povezana s izborom predsjednika na Kosovu može proizvesti nekoliko mogućih političkih i institucionalnih scenarija, koji ovise o parlamentarnim odnosima, ponašanju političkih aktera i spremnosti na kompromis. U tom kontekstu, prijevremeni izbori često se predstavljaju kao glavna alternativa za deblokadu situacije, iako političko iskustvo na Kosovu pokazuje da oni ne jamče nužno dugoročnu institucionalnu stabilnost.

Scenarij 1: Izbori kao mehanizam deblokade

Jedan od najvjerojatnijih scenarija izlaska iz krize jest organizacija novih parlamentarnih izbora, u nadi da će proizvesti stabilniju političku konfiguraciju i funkcionalnu parlamentarnu većinu. U teoriji, prijevremeni izbori služe kao demokratski mehanizam za obnovu političke legitimnosti i rekonfiguraciju ravnoteže moći između političkih stranaka.

Ovaj scenarij funkcionira uglavnom u slučajevima kada izbori proizvedu: 1.) jasniju parlamentarnu većinu (ako LVV dobije više od 51,1%); 2.) koalicije između političkih stranaka; 3.) LVV dobije isti postotak glasova, odnosno 51,1%.

Prva opcija — kojoj teže LVV i premijer Kurti — jest povećanje broja osvojenih glasova, odnosno više od 51,1% (koliko je dobio na izborima 28. prosinca 2026.) na 55-57%, što bi se pretvorilo u 62-63 zastupnika. Ovaj bi scenarij politički eliminirao dio političkih lidera i oporbene stranke ne bi imale drugu alternativu nego glasovati za predsjednika kojeg predloži LVV.

Druga opcija — najvjerojatniji scenarij — jest da LVV osvoji 42% i dobije 47 mjesta u Skupštini Kosova od ukupno 120. U tom scenariju LVV je prisiljen formirati koaliciju s jednom od oporbenih stranaka i prihvatit će pregovore o predsjedniku. U tim okolnostima mogućnost institucionalne blokade se smanjuje, a povećava se kapacitet institucija za učinkovito donošenje odluka, uključujući izbor predsjednika.

Treća mogućnost — izbori proizvedu rezultate slične postojećoj političkoj konfiguraciji — tada kriza riskira da se reproducira u novom obliku. U fragmentiranim sustavima poput kosovskog, izbori mogu promijeniti numeričke odnose, ali ne nužno i političku kulturu konfrontacije i nedostatka kompromisa. Iz tog razloga prijevremeni izbori mogu se pretvoriti iz instrumenta deblokade u mehanizam za ponavljanje institucionalne krize.

Scenarij 2: Ponavljanje političke krize

Drugi realistični scenarij jest nastavak iste političke logike nakon izbora. Ako politička struktura ostane fragmentirana i stranke nastave djelovati na temelju izborne kalkulacije i političke polarizacije, tada postoji rizik da izbori neće proizvesti stvarna rješenja, već samo “formalni reset” institucija.

U tom slučaju:

• stvaraju se nove institucije,
• ali se održava isti konfliktni odnos između političkih aktera,
• proizvodeći konvulziju sličnu prethodnoj.

Taj je fenomen karakterističan za sustave u kojima se izbori koriste više kao taktički instrument za političku reafirmaciju nego kao mehanizam za izgradnju institucionalnog konsenzusa. Kao rezultat toga, kriza se ne rješava suštinski, nego se samo privremeno odgađa do sljedećeg političkog zastoja.

U slučaju Kosova, političko iskustvo posljednjih godina pokazalo je da česti parlamentarni izbori nisu eliminirali institucionalnu nestabilnost, nego su u nekim slučajevima doprinijeli produbljivanju političke polarizacije i međustranačkog rivalstva.

Scenarij 3: Rješenje izvan izbora

Druga alternativa za izlazak iz krize jest postizanje političkog sporazuma bez odlaska na nove izbore. Ovaj scenarij temelji se na logici institucionalnog kompromisa i suradnje između vladajućih i oporbenih stranaka radi očuvanja državne stabilnosti.

Takvo rješenje moglo bi uključivati:

• politički sporazum između parlamentarnih stranaka,
• podršku konsenzualnom kandidatu za predsjednika,
• ili sporazum o minimalnoj institucionalnoj agendi.

U teoriji, ovo je najracionalniji scenarij iz perspektive institucionalne stabilnosti, jer izbjegava političke i financijske troškove novih izbora i jamči institucionalni kontinuitet. Međutim, njegova realizacija zahtijeva visoku razinu političkog povjerenja i spremnosti na kompromis — elemenata koji su često nedostajali na političkoj sceni Kosova.

U tom kontekstu ne može se isključiti uloga međunarodnih čimbenika, koji su povijesno vršili utjecaj na političke i institucionalne procese na Kosovu. U situacijama duboke krize međunarodni diplomatski pritisak može poslužiti kao dodatni čimbenik u postizanju političkih sporazuma i izbjegavanju institucionalne blokade.

6. Ustavne promjene i izbor predsjednika na Kosovu

Ponavljajuće krize povezane s izborom predsjednika na Kosovu kontinuirano su poticale političke i akademske rasprave o potrebi ustavnih reformi u vezi s načinom izbora šefa države. Trenutni ustavni model predviđa izbor predsjednika od strane Skupštine, kvalificiranom većinom u prvim krugovima i prostom većinom u trećem krugu, pod uvjetom da je u prva dva glasovanja postignut kvorum od 2/3 zastupnika. Međutim, politička praksa pokazala je da je taj mehanizam često postajao izvor institucionalnih blokada i političkih kriza.

Pitanje načina izbora predsjednika na Kosovu stalno se raspravlja, posebno nakon ponavljajućih institucionalnih kriza koje su pratile taj proces. Rasprava se uglavnom fokusirala na dvije alternative: zadržavanje postojećeg parlamentarnog modela uz proceduralne reforme ili prelazak na izravne izbore od strane građana.

Prijedlozi ustavnih reformi

Nakon političke krize iz 2011. godine i izbora Atifete Jahjage, ozbiljno se raspravljalo o mogućnosti ustavnih amandmana radi reforme institucije predsjednika, s ciljem izbjegavanja parlamentarnih blokada i krize političkih pregovora unutar Skupštine. Jedan od glavnih prijedloga odnosio se na:

• izravan izbor predsjednika od strane građana.

Nakon što je Ustavni sud Kosova 2011. godine proglasio izbor Behgjeta Pacollija neustavnim, Kosovo se suočilo s dubokom institucionalnom i političkom krizom. Kako bi se izbjegli novi izbori i stabilizirala situacija, političke stranke postigle su politički sporazum koji je doveo do izbora Atifete Jahjaga kao konsenzualne i nestranačke osobe. Kao dio tog sporazuma predviđena je i reforma načina izbora predsjednika putem ustavnih amandmana, s ciljem da predsjednika ubuduće izravno biraju građani.

Nakon političkog sporazuma uspostavljeno je povjerenstvo za ustavnu reformu koje je pripremilo nacrte ustavnih amandmana. Među glavnim prijedlozima bili su:

• prijelaz s parlamentarnog izbora na izravni izbor predsjednika,
• ograničavanje mandata predsjednice Jahjaga, kako bi reforma brže stupila na snagu i kako bi se novi predsjednički izbori organizirali prema novom modelu.

U praksi je to značilo da mandat predsjednice Jahjaga ne bi završio prema ustavnom roku za koji ju je izabrala Skupština.

Dana 23. ožujka 2012. godine zahtjev s predloženim amandmanima podnesen je Ustavnom sudu na ocjenu. Zahtjev za ocjenu ustavnosti ustavnih amandmana temelji se na obveznim odredbama predviđenima Ustavom Republike Kosovo. Ustav Kosova izričito propisuje da se ustavni amandmani moraju unaprijed poslati Ustavnom sudu Kosova radi ustavne revizije prije nego što ih usvoji Skupština, odnosno članak 144., točka 3.: „Amandmani na ovaj Ustav mogu biti usvojeni od strane Skupštine samo nakon što predsjednik Skupštine Kosova uputi predloženi amandman Ustavnom sudu radi prethodne procjene da predloženi amandman ne umanjuje nijedno od prava i sloboda utvrđenih u Poglavlju II ovog Ustava. “

Dana 20. srpnja 2012. godine Ustavni sud donio je presudu (KO29/12 i KO48/12) analizirajući te amandmane. Sud je smatrao da su neki od predloženih amandmana za izravne narodne izbore trebali proći stroge postupke evaluacije kako ne bi kršili temeljna ustavna načela. Sud je, nakon ispitivanja predloženih amandmana, utvrdio da su oni protivni duhu i temeljnim načelima Ustava, osobito:

• načelu pravne sigurnosti,
• načelu ustavne legitimnosti, i
• zaštiti ustavnih prava i jamstava predviđenih u Poglavlju II (Temeljna prava i slobode) Ustava.

Sud je tvrdio da je predsjednica ustavno izabrana za određeni mandat te da retroaktivni prestanak ili ograničenje njezina mandata putem ustavnih amandmana krši ustavnu stabilnost i načelo vladavine prava. Ustavni sud branio je ustavna načela te temeljna prava i slobode. Naglasio je da se ustavni amandmani ne mogu koristiti za kršenje ustavnih pozicija legitimno stečenih prema postojećem pravnom poretku. Sud je naznačio da ovlast za izmjenu Ustava nije apsolutna, nego je ograničena temeljnim ustavnim načelima. Odluka Ustavnog suda također je potvrdila da:

„Ustavne institucije i mandati ne mogu biti proizvoljno mijenjani zbog trenutnih političkih interesa.“

To je bio jedan od najvažnijih slučajeva u kojima je Ustavni sud Kosova djelovao kao jamac ustavnog poretka i ograničio političku većinu u ustavnim amandmanima.

Dana 5. ožujka 2026. godine, na samom kraju ustavnog mandata, predsjednica Vjosa Osmani podnijela je Skupštini ustavne amandmane za izravan izbor predsjednika od strane građana. Ti amandmani nisu bili novi nacrt, nego su ponovno vratili u proceduru prijedloge koje je pripremilo Povjerenstvo za izmjenu Ustava 2011. godine, nakon krize izbora Behgjeta Pacollija i političkog sporazuma koji je doveo do izbora Atifete Jahjaga. Osmanijin zahtjev došao je u napetom političkom trenutku, kada političke stranke nisu postizale konsenzus o izboru novog predsjednika i kada je postojao stvarni rizik od raspuštanja Skupštine i održavanja novih parlamentarnih izbora. U svojoj javnoj izjavi Osmani je tvrdila da su uzastopni neuspjesi u izboru predsjednika od strane Skupštine dokazali ograničenja postojećeg parlamentarnog modela te da bi izravna građanska legitimnost mogla izbjeći ponavljajuće političke blokade. Njezina politička poruka sažeta je u formulaciji: „Neka narod govori.“ Iz političke perspektive, Osmanijina inicijativa tumačena je u nekoliko dimenzija. Njezini pristaše smatrali su je pokušajem da se: ojača demokratska legitimnost predsjednika, izbjegnu kontinuirane parlamentarne krize, i institucionalno stabilizira zemlju.

U međuvremenu, kritičari su tvrdili da je inicijativa imala i osobnu političku dimenziju, s obzirom na to da je predstavljena na kraju predsjedničkog mandata i u trenutku kada nije postojala dovoljna politička podrška za njezin ponovni izbor u Skupštini. U tom smislu rasprava se nije odnosila samo na ustavnu reformu, već i na političke motive i trenutak njezina pokretanja te stvarne političke i ustavne mogućnosti za promjenu. Pravni stručnjaci i politički analitičari kritizirali su pristup Osmani prijedlogu ustavnih amandmana. Ustavne promjene zahtijevaju društveno-političku koheziju i strogi ustavni postupak.

1: Argumenti u korist izravnog izbora

Pristaše izravnih izbora tvrde da bi izravni izbori odvojili instituciju predsjednika od uskih koalicijskih kalkulacija i parlamentarnih političkih pregovora. Izravan izbor predsjednika:

• predsjedniku bi dao jaču demokratsku legitimnost;
• smanjila bi se mogućnost parlamentarnih blokada;
• institucije bi stekle veću stabilnost;
• građani bi imali aktivniju ulogu u izboru šefa države.#

2: Argumenti protiv

S druge strane, protivnici ovog modela tvrde da izravni izbori mogu proizvesti: sukob legitimnosti između predsjednika i premijera; tendenciju prema prezidencijalizaciji sustava; institucionalne napetosti u sustavu koji ustavno ostaje parlamentaran.

U tom smislu mnogi ustavni pravnici procijenili su da bi izravan izbor predsjednika zahtijevao ne samo promjenu načina izbora, već i redefiniranje ustavnih ovlasti predsjednika, kako bi se očuvala institucionalna ravnoteža vlasti.

3: Je li promjena moguća u budućnosti?

S pravnog stajališta, Ustav Kosova dopušta ustavne izmjene, ali postupak zahtijeva kvalificiranu većinu u Skupštini (2/3 zastupnika), uključujući glasove zastupnika iz nevećinskih zajednica.

To čini proces politički složenim i ovisnim o širokom parlamentarnom konsenzusu. Iz tog razloga, iako se ideja izravnog izbora predsjednika povremeno vraća u javne rasprave, njezina realizacija ostaje teška bez širokog političkog sporazuma između glavnih stranaka i nevećinskih zajednica. Međutim, ako se institucionalne krize povezane s izborom predsjednika nastave ponavljati, pritisak za ustavnu reformu mogao bi postupno rasti. U takvoj situaciji izravan izbor predsjednika mogao bi se vratiti kao ozbiljna alternativa za izbjegavanje parlamentarnih blokada i jačanje demokratske legitimnosti institucije predsjednika.

7. Natjecanje između političkih stranaka za izbore 7. lipnja 2026. na Kosovu

Prijevremeni parlamentarni izbori od 7. lipnja 2026. predstavljaju jedan od najneobičnijih političkih procesa u postneovisnoj povijesti Kosova. Održavaju se nakon neuspjeha Skupštine da izabere novog predsjednika, što je rezultiralo automatskim raspuštanjem Skupštine i ulaskom zemlje u još jedan izborni ciklus unutar relativno kratkog vremenskog razdoblja.

Ovi izbori nisu samo klasična utrka za parlamentarnu vlast, već politički referendum o:

• institucionalnoj funkcionalnosti države,
• vodstvu Albina Kurtija,
• i sposobnosti političkog sustava da proizvede stabilnost.

Kriza izbora predsjednika transformirala je kampanju iz programske rasprave u raspravu o: političkoj legitimnosti, kulturi kompromisa i odgovornosti za institucionalnu blokadu. U tom smislu, izbori 7. lipnja također su test parlamentarnog modela političkog funkcioniranja na Kosovu.

Dominantna pozicija Pokreta Samoopredjeljenje i strategija Albina Kurtija

Dominantni politički subjekt ostaje LVV pod vodstvom Albina Kurtija, koji ulazi u izbore s prednostima: vladajuće pozicije, najorganiziranije političke strukture i dominacije javnim narativom. Prema aktualnim trendovima anketa, LVV i dalje ostaje uvjerljivo najveća politička snaga u zemlji. Kurtijeva politička strategija i dalje se temelji na nekoliko stupova: antiestablišmentskoj retorici, diskursu protiv starih političkih elita, borbi protiv korupcije i državnom suverenitetu u odnosu na Srbiju. Kurti pokušava predsjedničku krizu prikazati ne kao neuspjeh vlade, već kao rezultat: blokade oporbe i njezine nespremnosti za institucionalni kompromis. Vrlo važan element jest da LVV ulazi u izbore s ciljem osiguravanja stabilnije parlamentarne većine, što bi mu omogućilo ne samo lakše formiranje institucija, nego i veću kontrolu nad ustavnim i institucionalnim procesima.

Kriza oporbe: PDK i LDK

Jedna od glavnih karakteristika ove utrke jest relativna slabost oporbe suočene s političkom dominacijom LVV-a.

PDK ostaje najveća brojčana oporba, ali se suočava s: nedostatkom novog političkog narativa, poteškoćama u distanciranju od svoje prošle vlasti i nedostatkom mobilizacije biračkog tijela izvan svoje tradicionalne baze. Iako se Bedri Hamza percipira kao pragmatičnija i tehnokratska figura, stranka još nije uspjela izgraditi dovoljan zamah da ozbiljno izazove Kurtija. PDK nije uspio pokazati političku snagu koju je nekoć imao pod osnivačem i vođom Hashimom Thaçijem. Njegova odsutnost fragmentirala je stranku i potaknula rivalstva između stare garde i novih članova stranke.

LDK nastavlja identitetsku i organizacijsku krizu posljednjih godina. Iako je Ljumir Abdidžiki pokušao modernizirati politički diskurs, stranka još nije uspjela: vratiti tradicionalno biračko tijelo niti se predstaviti kao snažna upravljačka alternativa.

Ako se scenarij prema kojem Vjosa Osmani bude nositeljica liste Demokratskog saveza Kosova (LDK) u potpunosti realizira, to potencijalno značajno mijenja dinamiku političkog natjecanja za izbore 7. lipnja 2026. Nedavna izvješća ukazuju na to da unutar LDK-a postoji politički sporazum prema kojem će Osmani imati središnju ulogu na izbornoj listi, dok će Ljumir Abdidžiki ostati kandidat za premijera. Ako Osmani postane glavno lice kampanje LDK-a, izbori bi se mogli transformirati iz klasičnog stranačkog natjecanja u politički dvoboj između dviju najpopularnijih osoba na Kosovu, a to bi proizvelo snažnu personalizaciju kampanje i novu političku polarizaciju. Povratak Osmani u LDK predstavlja pokušaj ponovne konsolidacije tradicionalnog Rugovinog biračkog tijela, vraćanja razočaranih birača i nadoknađivanja gubitaka koje je stranka pretrpjela nakon njezina odlaska 2020. godine. Treba se prisjetiti i ne zaboraviti da je najveća izborna kriza LDK-a započela upravo nakon unutarnjeg sukoba s Osmani i njezina odlaska iz stranke. Iz tog razloga njezin povratak ima mnogo veći simbolizam od same izborne kandidature; predstavlja se kao pokušaj “ponovnog ujedinjenja” tradicionalnog biračkog tijela desnog centra. Osmani je, kao nositeljica liste LDK-a, neizbježno izazvala nezadovoljstvo kod nekih važnih figura LDK-a. Ostaje za vidjeti kako će se biračko tijelo odraziti na izborima.

Pozicija AAK-a (Alijansa) i uloga manjih stranaka

Ramush Haradinaj i AAK (Alijans) ostaju potencijalni koalicijski partneri, unatoč njihovoj ograničenijoj izbornoj podršci. Političko iskustvo na Kosovu pokazalo je da manje stranke mogu igrati nerazmjernu ulogu u formiranju vlada, posebno u situacijama kada nijedna stranka ne postigne dovoljnu parlamentarnu većinu. Haradinaj nastavlja graditi svoj politički profil na sigurnosnim pitanjima, odnosima s međunarodnim saveznicima, posebno Sjedinjenim Američkim Državama, i iskustvu kao vođa izvršne vlasti. Međutim, potencijal AAK-a (Alijansa) da utječe na izgradnju institucija uvelike će ovisiti o ukupnom rezultatu LVV-a i sposobnosti oporbe da koordinira nakon izbora.

8. Zaključak

Kriza izbora predsjednika na Kosovu dokazala je da institucionalni problemi zemlje ne proizlaze samo iz ustavnih odredbi, nego i iz načina na koji ih politički akteri tumače i koriste u službi svojih političkih i izbornih kalkulacija. U teoriji, prijevremeni parlamentarni izbori predstavljaju legitiman demokratski mehanizam za deblokadu političkih kriza i obnovu institucionalne legitimnosti. Međutim, političko iskustvo na Kosovu pokazuje da izbori, iako nužni u određenim situacijama, nisu uvijek dovoljni za jamčenje institucionalne stabilnosti i demokratske funkcionalnosti.

U političkom sustavu obilježenom stranačkom fragmentacijom, političkom polarizacijom i odsutnošću kulture kompromisa, izbori su često proizvodili samo privremenu rekonfiguraciju političkih odnosa, bez uklanjanja strukturnih uzroka krize. Kao rezultat toga, funkcionirali su i kao mehanizam deblokade i kao instrument reprodukcije institucionalnog zastoja. Upravo se tu nalazi paradoks političkog sustava na Kosovu: demokratski postupci postoje i formalno se poštuju, ali nedostatak minimalnog političkog konsenzusa ograničava sposobnost institucija da proizvedu dugoročnu stabilnost.

Aktualne rasprave o reformi načina izbora predsjednika, uključujući ideju izravnog izbora od strane građana, pokazuju da postoji politička i institucionalna svijest o potrebi promjene postojećeg modela. Međutim, svaka ustavna reforma bit će nedovoljna ako nije popraćena promjenom političke kulture i stvaranjem konsenzualnijeg pristupa funkcioniranju državnih institucija. U protivnom, čak i novi ustavni modeli riskiraju da budu instrumentalizirani istim logikama političkog rivalstva i izborne kalkulacije.

Posljedično, institucionalna stabilnost na Kosovu ne može se graditi isključivo na proceduralnim mehanizmima ili čestim parlamentarnim izborima, nego na sposobnosti političke klase da izgradi institucionalno povjerenje, demokratski kompromis i državnu odgovornost. Bez tih elemenata političke će se krize nastaviti pojavljivati ciklički, bez obzira na ustavnu formulu za izbor predsjednika. U tom smislu, kriza izbora predsjednika ne predstavlja odstupanje od funkcioniranja političkog sustava na Kosovu, već odraz ograničenja i proturječnosti samog trenutnog modela institucionalnog funkcioniranja.

Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra