Svake godine 9. svibnja ruski režim obilježava Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu. Vojna parada koja se tradicionalno održava tom prilikom dugo je služila ne samo za umanjivanje uloge Zapada i Europe u pobjedi nad nacističkom Njemačkom, već i kao demonstracija sile i simbolična prijetnja Europi, projicirajući vojnu i nuklearnu moć. Od aneksije Krima 2014. godine, Rusija je postala sve ozbiljnija prijetnja europskoj sigurnosti, dok se broj njezinih međunarodnih saveznika stalno smanjuje. Danas su njezini lojalni pristaše uglavnom ograničeni na političke vođe koji su ili ucijenjeni ili duboko korumpirani. Unutar Europske unije to su premijeri Mađarske i Slovačke, Viktor Orbán i Robert Fico, dok su na Zapadnom Balkanu ključne osobe srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i predsjednik Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik.
Povijesna pozadina
Ruski utjecaj u Srbiji prisutan je stoljećima, ali nikada nije imao tako snažan utjecaj na političko i društveno tkivo zemlje kao otkako je Aleksandar Vučić došao na vlast 2012. godine. Bivši član krajnje desne i proruske Srpske radikalne stranke, koju još uvijek vodi njegov politički i ideološki mentor Vojislav Šešelj, Vučić se politički istaknuo tijekom ratova koji su razorili bivšu Jugoslaviju. Bio je među najmlađim političkim osobama koje su otvoreno poticale ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Međutim, za razliku od Šešelja, Vučić nikada nije odgovarao pred Haaškim sudom za te postupke.
Od preuzimanja vlasti, Vučić je proveo sustavnu strategiju demontiranja Srbije uspostavljene nakon 5. listopada – demokratskog poretka koji je uspostavljen nakon mirne revolucije kojom je okončana Miloševićeva diktatura 2000. godine. Proces reformi pokrenuo je Zoran Đinđić, prvi demokratski premijer Srbije koji je ubijen 2003. godine. Od pada Miloševićevog kriminalnog režima – čije su ključne osobe uglavnom osuđene u Haagu za najteže ratne zločine – do 2012. godine, Srbija je postupno gradila mlade demokratske institucije bliskom suradnjom s Europskom unijom i širim Zapadom. Vučić je prepoznao da će mu demontiranje demokracije i neovisnih institucija iznutra omogućiti učvršćivanje apsolutne vlasti, a istovremeno održavanje fasade proeuropske orijentacije. Najveću podršku ovoj političkoj strategiji pružila je tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel, čiji je položaj i poseban odnos s Vladimirom Putinom Vučić vješto iskoristio za očuvanje bliskih veza s Rusijom. Time je osigurao gotovo potpunu dominaciju nad domaćim biračima.
Neuspjeh američkih administracija na Zapadnom Balkanu
Aleksandar Vučić ostao je na vlasti neobično dugo, nadživjevši brojne američke administracije koje su od tada otišle u političku mirovinu, dok je njegov vlastiti položaj stalno jačao – kao i utjecaj Rusije na Zapadnom Balkanu. Administracija predsjednika Baracka Obame, svojom kratkovidnom i naivnom vanjskom politikom, stvorila je prostor za ponovno učvršćivanje Rusije u regiji i šire. Fokusirajući se gotovo isključivo na rješavanje spora oko Kosova, između Srbije i Kosova, Sjedinjene Države su 2012. odlučile angažirati nove političke aktere – bivše radikale i proruske političare poput Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. Ovaj potez odražavao je želju Washingtona da osigura brzo rješenje za pitanje Kosova kao dio šireg napora da se ispuni jedan od mnogih prioriteta vanjske politike.
Od tada su se odnosi SAD-a i Srbije razvijali u okviru sve proaktivnije srbijanske politike koja redovito testira granice svojih ekspanzionističkih ambicija. Te su ambicije od tada postale službena državna politika, utjelovljena u ideološkom projektu „Srpskog svijeta“, po uzoru na ruski „Ruskij Mir“.
Pristup svih američkih administracija prema Vučićevoj Srbiji bio je uglavnom pasivan, usredotočen na ustupke u zamjenu za prikazani napredak u vanjskopolitičkim ciljevima, kao što je Kosovo. U toj dinamici, američka politika nije uspjela – i to ne samo u upravljanju odnosima s Vučićem ili osiguravanju održivog rješenja o Kosovu, već i u obuzdavanju rastućeg utjecaja Rusije na Zapadnom Balkanu. Još je više zabrinjavajuća činjenica da se američka vanjska politika često činila nesvjesnom razmjera ovog neuspjeha – ili je jednostavno odbijala tretirati ga kao ozbiljan problem.
Tijekom prvog mandata Donalda Trumpa, Zapadni Balkan postao je pozornica za agresivne i destabilizirajuće ruske operacije usmjerene na potkopavanje NATO-a. Pokušaj puča u Crnoj Gori 2016. godine, koji je orkestrirao ruski GRU uz podršku srbijanskih obavještajnih službi, imao je dugoročne posljedice za stabilnost Crne Gore i njezin europski put. Sličan incident dogodio se 2017. godine tijekom upada u sjevernomakedonski parlament. U oba slučaja, nedostatak snažne institucionalne i političke podrške Sjedinjenih Država značio je da odgovorni nikada nisu procesuirani za svoje zločine. Ruska podrška u oba slučaja kanalizirana je putem srbijanskih mreža, dok je Vučić uspio izbjeći bilo kakve posljedice, velikim dijelom zahvaljujući kontinuiranoj popustljivosti američkih administracija.
Ruska propaganda u Ukrajini i uspon „srpskog svijeta“
Usporedno s rastućim utjecajem Rusije na Zapadnom Balkanu, Moskva je pojačala svoje propagandne napore u Ukrajini nakon aneksije Krima, sustavno niječući postojanje ukrajinskog identiteta, jezika i nacionalnosti dok se pripremala za potpunu invaziju 2022. godine. Na Zapadnom Balkanu, njezin ključni saveznik i opunomoćenik, Aleksandar Vučić, pomno je pratio poteze ruskog režima i počeo razvijati vlastite planove za provedbu koncepta „srpskog svijeta“. Ovaj projekt ima za cilj potkopati suverenitet susjednih zemalja instrumentalizacijom etničkih srpskih manjina i miješanjem u njihove unutarnje stvari – prvenstveno u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu, s dugogodišnjim utjecajem i u Sjevernoj Makedoniji.
Godine 2019., Vučić je predstavio plan „Non paper“ za „mirno prekrajanje granica“ i stvaranje Velike Srbije, Velike Albanije i Velike Hrvatske – prijedlog koji bi izravno ugrozio teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova. Plan je predstavljen u vrijeme Washingtonskog sporazuma između Srbije i Kosova, koji je nadgledao tadašnji predsjednik Donald Trump. Međutim, prijedlog nikada nije dobio ozbiljniji zamah, prvenstveno zato što je Europska unija kategorički odbacila bilo kakvu promjenu granica na Zapadnom Balkanu. Nepokolebljiv, Vučić je nastavio slijediti svoje nacionalističke ambicije, prilagođavajući ih promjenjivim geopolitičkim uvjetima.
Dolaskom Joea Bidena u Bijelu kuću 2020. godine, Vučić se repozicionirao kao bliski partner Washingtona. Uključivanjem veleposlanika Christophera Hilla – pouzdane osobe u Bidenovoj administraciji – Srbija je priznata kao regionalna vojna sila, dok je inicijativa „Otvoreni Balkan“ zamijenila prethodne pozive na promjene granica projektom koji je u konačnici služio sličnim proruskim ciljevima. „Otvoreni Balkan“ postao je novo sredstvo za promicanje ciljeva „srpskog svijeta“. Time su veleposlanik Hill i Bidenova administracija – svjesno ili ne – na kraju ojačali rusku poziciju u regiji jačajući njezina najučinkovitijeg posrednika.
Vučićev uspjeh bio je izvanredan: uspio je preoblikovati ambicije „Srpskog svijeta“ kroz inicijativu „Otvoreni Balkan“, dajući joj regionalni okvir i osjećaj međunarodne legitimnosti. Inicijativa je učinkovito poslužila za jačanje političke i ekonomske dominacije Srbije nad Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i sjevernim Kosovom, sve pod krinkom regionalne suradnje i integracije. Albanija, slijedeći vlastite regionalne interese, podržala je inicijativu, dok je Sjeverna Makedonija bila prisiljena da se pridruži – razvoj događaja koji je pridonio povratku na vlast proruskih političkih snaga uključenih u pokušaj puča 2017. u sjevernomakedonskom parlamentu.
I u Crnoj Gori, političke frakcije povezane s pokušajem puča 2016. vratile su se na vlast, signalizirajući vrhunac ruskog utjecaja u cijeloj regiji. Dok je ruska invazija na Ukrajinu 2022. oslabila ugled Moskve u Europi u širem smislu, paradoksalno je ojačala njezino uporište na Zapadnom Balkanu – uglavnom zahvaljujući neizravnoj podršci, namjernoj ili ne, koju su uzastopne američke administracije pružile proruskim akterima poput Aleksandra Vučića.
Zašto je Vučić odlučio prisustvovati vojnoj paradi u Moskvi?
Veza Srbije s Rusijom funkcionira na dvije razine koje se međusobno osnažuju. Prva je dugoročni duhovni i kulturni utjecaj Srpske pravoslavne crkve, koja je povijesno pozicionirala Srbiju i širu regiju unutar ruske orbite i nastavlja služiti kao ključni kanal za rusku meku moć na Zapadnom Balkanu. Druga razina uključuje političke elite koje, na srednjoročnom horizontu, dodatno produbljuju te veze – često djelujući kao „korisni idioti“ u službi širih strateških ciljeva i Srpske crkve i ruske države. Oslanjajući se na duboko ukorijenjenu kulturnu i povijesni afinitet srpske javnosti prema Rusiji, te elite iskorištavaju odnos za domaće političke dobitke, potičući nacionalističke i antizapadne osjećaje, te učvršćujući podršku birača. Pritom se kratkoročni politički oportunizam pretvara u dugoročnu geopolitičku ranjivost, sve dublje ugrađujući ruski utjecaj u politički i društveni krajolik Srbije.
Nakon 13 godina Vučićeve vladavine, simbolična kulminacija ruskog utjecaja u Beogradu odrazila se na dva ključna sastanka održana u Moskvi – jednom između predsjednika Vladimira Putina i patrijarha Srpske pravoslavne crkve, i drugom između Putina i Aleksandra Vučića, koji je također prisustvovao ruskoj vojnoj paradi 9. svibnja. Tijekom tih sastanaka navodno su se raspravljali strateški interesi Rusije na Zapadnom Balkanu, uz jasne izraze lojalnosti sa srpske strane. Poruke patrijarha Porfirija u Moskvi potvrdile su percepciju da Srpska crkva Putinovu Rusiju smatra temeljnim duhovnim i političkim saveznikom. Njegove izjave ne samo da legitimiziraju autoritarni pokret Srbije, već i potiču antizapadnu mobilizaciju unutar srbijanskog društva.
Kroz ove izjave, patrijarh Porfirije učvrstio je ulogu Crkve kao dugoročnog promicatelja ruskog utjecaja na Balkanu. Istovremeno, Vučić je nadogradio ovo duhovno jedinstvo između Srpske i Ruske pravoslavne crkve stvaranjem političkog saveza s Kremljom – potez koji nosi duboke i dalekosežne posljedice za europsku budućnost Srbije.
Unatoč tome što je znao da će i on i njegova vlada platiti političku i osobnu cijenu za sudjelovanje na paradi 9. svibnja u Moskvi, Vučić je ipak otišao u posjet. Zašto? Odgovor je jednostavan – Vučić je izračunao da je Europska unija slaba na Zapadnom Balkanu, dok Washington, kao što je prethodno pokazano, pokazuje malo istinskog interesa za suprotstavljanje rastućoj prisutnosti Rusije u regiji. Kao rezultat toga, službena srpska vanjska politika s četiri stupa – balansiranje Bruxellesa, Washingtona, Moskve i Pekinga – zapravo je postala strategija s tri stupa, pri čemu Bruxelles ispada iz jednadžbe.
Vučić je itekako svjestan da više nema kredibilitet u Bruxellesu koji je uživao prije samo nekoliko mjeseci i prepoznaje da će EU sve više zauzimati tvrđi stav prema njegovoj vladi. Ipak, zaključio je da održavanje vlasti za još jedan mandat, ili možda dva, više ovisi o podršci Vladimira Putina i Viktora Orbána nego o podršci EU. Posljedično, on sve dublje vuče Srbiju u zagrljaj Moskve, više se ne bojeći reakcija EU. Time Srbija ulazi u političku putanju koja podsjeća na Gruziju – duboko podijeljenu zemlju koja, kroz unutarnju represiju, korupciju i vanjsku podršku Moskve, uspijeva održati tanku vladajuću većinu.
U ekonomskom smislu, Vučić će vjerojatno preusmjeriti oslanjanje Srbije s europskih investitora i sve više prema kineskom kapitalu, usklađujući zemlju sa strateškim otiskom Pekinga u regiji, dok će istovremeno nastaviti da igra na stratešku kartu rijetkih prirodnih resursa koji se nalaze u Srbiji i Republici Srpskoj – poput litija – ohrabren iskazanim interesom Trumpove administracije za ključne minerale u Ukrajini.
Ovo zbližavanje s Putinom ne signalizira Vučićev pad – naprotiv, predstavlja novi početak. Njegova vlada sada će zauzeti otvoreniji konfrontacijski stav prema Europskoj uniji, a istovremeno će održavati formalne odnose s mogućom budućom Trumpovom administracijom, Putinovim režimom i Kinom. Iako oslabljen prosvjedima i tekućim političkim krizama, Vučić restrukturira svoj režim kako bi preživio pod svaku cijenu. Dugoročno gledano, to će Srbiju još više udaljiti od procesa integracije u EU i oslabiti utjecaj EU na Zapadnom Balkanu. Takva će Srbija ponovno predstavljati prijetnju miru i stabilnosti u regiji, igrajući ulogu „balkanske Bjelorusije“ – ili, kako su mnogi analitičari primijetili, Srbija je svjesno odabrala postati „ruski i kineski nosač zrakoplova“ na Zapadnom Balkanu.
Europska unija i prosvjedi protiv režima u Srbiji
Kad se prašina slegne, postaje očito da je Zapad pretrpio poraz u Srbiji – i donekle, na širem Zapadnom Balkanu. Ova promjena dodatno je oslabila položaj Europske unije u strateški vitalnom dijelu kontinenta. Povratak Donalda Trumpa na američku političku pozornicu dodaje još jedan sloj zabrinutosti, izazivajući strahove da Zapad gubi utjecaj čak i u vlastitom geopolitičkom dvorištu. Ako ovaj pad posluži kao poziv na buđenje Europskoj uniji i Ujedinjenom Kraljevstvu, da se ponovno smisleno angažiraju na Balkanu, mogao bi se pokazati kao skupa, ali u konačnici vrijedna lekcija. Mnogo toga sada ovisi o odgovoru europske „trojke“: Keira Starmera, Emmanuela Macrona i novoizabranog njemačkog kancelara Merca.
Politička putanja Srbije uvelike će ovisiti o podršci i pritisku koji će primjenjivati Europska unija. Svaki pokušaj kanaliziranja zamaha masovnih građanskih i studentskih prosvjeda – koji su već najveće demonstracije u novijoj povijesti Srbije – zahtijevat će trajnu političku i institucionalnu podršku EU-a. Studentski prosvjedi sami po sebi ne mogu proizvesti sistemske promjene, ali otvaraju prozor za unutarnje buđenje i potencijalno slabljenje ruskih posrednika u regiji, posebno Aleksandra Vučića i Milorada Dodika.
Njemačka će igrati posebno odlučujuću ulogu u nadolazećem razdoblju. Stav novog kancelara o Srbiji i Vučićevom sve više proruskom režimu mogao bi se pokazati ključnim – ne samo u zaštiti Europe od daljnjeg ruskog širenja kroz Zapadni Balkan, već i u oblikovanju budućnosti politike proširenja EU. Ishod ovog obnovljenog europskog angažmana imat će posljedice daleko izvan Balkana – odjeknut će u Ukrajini, Moldaviji i Gruziji, tri dodatne crte bojišnice gdje se testiraju europska stabilnost i kredibilitet.
Upozorenje Altiera Spinellija čini se relevantnijim nego ikad: „Europa će biti spašena samo ako djeluje kao jedno.“ Srbija pod Aleksandrom Vučićem više se ne može smatrati stupom stabilnosti na Zapadnom Balkanu, a Europska unija sada mora odlučiti kako odgovoriti na Putinovog najpouzdanijeg aduta u regiji. Bez obzira na unutarnji ishod srbijanske demokratske borbe, strateški fokus EU-a mora se usmjeriti na preostalih pet država Zapadnog Balkana koje su izrazile jasnu predanost nastavku puta prema europskim integracijama. Okruživanje Srbije uspješnim demokratskim tranzicijama i podrška ostatku regije težnjama prema EU mogao bi biti najučinkovitiji smjer djelovanja. Takva strategija bi služila dvostrukoj svrsi: s jedne strane, jačanju prodemokratskih snaga unutar Srbije i obuzdavanju ruskog utjecaja; s druge strane, ograničavanju ruskih i kineskih sposobnosti da dodatno destabiliziraju regiju.
Bilo koji alternativni scenarij značio bi kontinuirano strateško povlačenje Europe s vlastitog kontinenta – i dugoročno bi mogao dovesti u pitanje sam opstanak europskog projekta.
Balša Božović
Chair of the executive committee of the Regional Academy for Democratic Development (Serbia).
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
