Zašto je Zapadni Balkan najslabija točka u Europi? – 2

Glavne sličnosti između srpske i ruske države i njihovih ideologija velikodržavnog nacionalizma danas

U obje zemlje takozvana državna sloboda stavlja se iznad individualne slobode. Stoga su to autoritarna društva s nacionalnim vođama. Država se smatra vrhunskom vrijednošću, pa se stoga stalno pokušava stvoriti država bez društva, odnosno pokušava se poklopiti država s društvom. U tom smislu se ističe da su države starije od nacija i da su Srbija i Rusija postojale i prije modernog pojma nacije.

U takvom konceptu teritorij je samo nadomjestak za razvoj i modernizaciju. Dakle, i Srbija i Rusija biraju veličinu državnog teritorija u odnosu na slobodu i kvalitetu država i društava unutar njih. Srbija i Rusija imaju iste argumente prema Europi i Zapadnom Balkanu, a to su: “Mi smo vas oslobodili u ratu i zato trebamo imati povlašteni položaj” (Rusija misli na Drugi svjetski rat, a Srbija na Prvi). Narativ o ugroženosti Srba u regionu, odnosno Rusa, implicira da je rat i svaki najbrutalniji i agresivniji odgovor legitiman. Zaštita ljudi u regiji je vrhovni narativ. I Putin i Vučić izrekli su identične rečenice poput: “Zaštitit ćemo naš narod gdje god bio u regiji”.

Dominantan narativ u Srbiji koji negira zločine počinjene devedesetih i slavi osuđene ratne zločince je: “Da se nije dogodio genocid u Srebrenici nad muslimanima u Bosni, ponovio bi se Jasenovac, odnosno pogrom Srba u Drugom svjetskom ratu.” Rusija koristi isti narativ, tvrdeći da se brani napadom na Ukrajinu. Zapad kao neprijatelj koji se urotio protiv Srbije, odnosno Rusije. Glavna teza je rat Zapada protiv Slavena.

Ono što su učinili sovjetski tenkovi i tenkovi Jugoslavenske narodne armije na početku rata u Jugoslaviji, danas čine sutane svećenika Ruske i Srpske pravoslavne crkve. Dakle, u oba slučaja crkva se postavlja kao čuvar identiteta i ideje velike države u kojoj žive svi Srbi, odnosno svi Rusi. Obje crkve, srpska i ruska, odavno nemaju nikakve veze s vjerom i kršćanstvom, već predstavljaju parapolitičku organizaciju koja se zalaže za jedinstvo crkve i države.

Građanima se promiče uvjerenje da su okruženi neprijateljima i nametnutim državama. U slučaju Srbije to su Hrvatska, Bosna, Crna Gora i Kosovo. U slučaju Rusije dominirala je teza o Ukrajini kao privremenoj državi iza koje stoji zli Zapad da pokori Rusiju. Partijska država kao naslijeđe komunizma s nacionalističkim ruhom. Svaki pluralizam i demokratska težnja smatra se slabošću. Razumijevanje i jednog i drugog nacionalizma dovelo je jednostranačju i “jedinstvu naroda” kako bi se lakše suprotstavilo neprijatelju, tzv. jednostranačkom pluralizmu u Srbiji. To dalje zahtijeva vođu, odnosno autoritarnu ličnost kao vladara umjesto podjele vlasti na grane. Sve je koncentrirano na vođi ili autokraciji u Rusiji.

U takvim okolnostima nasilje je metoda kroz koju progovara bit ideologije, dodatno normalizirajući nasilje i rat. Parola tijekom ratova devedesetih u Srbiji bila je: “Rat za mir”. Putin danas agresiju naziva “specijalnom intervencijom” za očuvanje mira.

Obje države ističu centralizam, a svaku decentralizaciju smatraju separatizmom i izdajom. Državna ekonomija je uvijek rješenje umjesto tržišne ekonomije, a politički protivnik se promatra isključivo kao neprijatelj.

U modernoj srpskoj povijesti državni aparat ubio je predsjednika Ivana Stambolića, premijera Zorana Đinđića i oporbenog vođu Olivera Ivanovića. U modernoj ruskoj povijesti državni aparat je ubio Borisa Njemcova, Alekseja Navaljnog i mnoge druge.

Nacionalizam je u oba slučaja prepoznat kao jedina tradicija. Kao ključni argument koristi se srednji vijek, a govori se i o “povijesnim pravima” koje Srbija, odnosno Rusija, ima na svoje okruženje. Intelektualna elita u službi partijske države i autokracije. Negiranje svake kritičke misli smatralo se izdajom nacionalnih interesa. Dakle, elita je u službi države i sustava, a ne građana. U takvom je društvu povijesni revizionizam metoda obrane vladajuće ideologije i paradržavnog sustava. Važno je napomenuti da Rusija ponavlja srpske ratne devedesete – Čečenija, Gruzija i Ukrajina kao nekada Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Kosovo.

Zaključak – Okružite Srbiju uspjehom

Sukobi u Ukrajini i na Bliskom istoku oštro su osvijetlili ranjivost Europe. Ovi događaji Europu suočavaju s novim okolnostima koje zahtijevaju konsolidaciju njezine snage, reorganizaciju njezinih unutarnjih kapaciteta i nastavak njezine uloge svjetionika mira, demokracije i slobode diljem kontinenta. U ovim promjenjivim geopolitičkim okruženjima, Europska unija (EU) suočava se s nedostatkom kapaciteta da obrani Ukrajinu ili utječe na prekid neprijateljstava na Bliskom istoku. Međutim, EU ima sposobnost pozabaviti se i riješiti situaciju u svom neposrednom susjedstvu, posebno na Zapadnom Balkanu.

Početak ruske invazije na Ukrajinu dodatno je zakomplicirao dinamiku na Zapadnom Balkanu. Rusija je pokazala ne samo svoju sposobnost da zaustavi napredak regije prema integraciji u EU, već i svoju sposobnost da izazove nemire, stvara nestabilnost i zastrašuje Europu sugerirajući mogućnost otvaranja “druge fronte” na Balkanu. Iako nema moć izazvati rat većih razmjera u regiji, Rusija je pokazala da može izazvati nemire na sjeveru Kosova (o čemu svjedoči i teroristički napad u Banjskoj na Kosovu), signalizirajući time EU i njezinim zapadim saveznicima svoju aktivnu i destruktivnu prisutnost na Zapadnom Balkanu. Ovaj zlonamjerni utjecaj najvećim se dijelom provodi preko režima predsjednika Aleksandra Vučića u Srbiji. Vučićeva administracija, uz Lukašenkovu u Bjelorusiji, ističe se u Europi po odbijanju usklađivanja srpske vanjske i sigurnosne politike s politikom EU. To bi bilo praktički nemoguće jer je srpska vanjska i sigurnosna politika već usklađena s Putinovom. Usred sukoba u Ukrajini, srbijanske dužnosnike Putin je nagradio za pridržavanje takozvane politike vojne i vanjske neutralnosti, koja zapravo služi samo ruskom režimu. Srbija je ostala jedina nacija, osim Bjelorusije, koja nije uvela sankcije Rusiji, ali je odlučila produbiti suradnju s Rusijom od početka agresije na Ukrajinu. Tako Rusija ne samo da koči integraciju Srbije u EU i reformske procese, već svoj utjecaj širi na sjeverno Kosovo, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, pa čak i Sjevernu Makedoniju.

Prvo, Europska unija treba se pozabaviti političkom nestabilnošću šest malih država na Zapadnom Balkanu. EU mora naglasiti da Zapadni Balkan spada u njezinu sferu utjecaja i interesa. Treba pokazati funkcionalnost svojih političkih mehanizama i sposobnost da uspješno integrira Zapadni Balkan. Takve akcije značajno bi ojačale povjerenje EU jer da bi postala globalna sila prvo mora dokazati svoju učinkovitost kao regionalne sile.

Drugo, vrijeme je da države članice EU podijele dio tereta europskih integracija Zapadnog Balkana, pokazujući dodatnu solidarnost s naporima za konsolidaciju EU. Ovi procesi moraju teći paralelno. Opće je prihvaćeno da je postojeći model europskih integracija iscrpio svoje kapacitete i povjerenje, te zahtijeva osvježenje pristupa, posebice uz pomoć samih članica EU. Ovdje model europske integracije za baltičke zemlje zaslužuje razmatranje.

Tijekom 1990-ih, dok su tri baltičke zemlje započinjale svoj put prema članstvu u EU, tri nordijske države članice EU – Danska, Švedska i Finska – formirale su partnerstva s Litvom, Latvijom i Estonijom. Te su im nordijske zemlje osigurale obuku za javne službenike, pomoć u usklađivanju zakona, izgradnji institucija i uspostavljanju potrebnih postupaka donošenja odluka i provedbe. Olakšali su i komunikaciju s institucijama EU. Ovaj se pristup smatra najuspješnijim primjerom integracije u EU ikada.

Primjena “baltičkog modela” na Zapadni Balkan sugerira da partnerstvo s kandidatima iz regije ne može doći iz najvećih država članica EU ili susjednih zemalja zbog potencijalnih političkih programa koji bi mogli potkopati povjerenje među građanima Zapadnog Balkana. Umjesto toga, šest država članica EU – prije svega Finska, Danska, Švedska, Irska, Nizozemska i Estonija (posljednja predstavlja uspjeh baltičkog modela) – mogle bi poslužiti kao partneri. Ove su nacije stabilne demokracije bez specifičnih regionalnih političkih programa i snažno su predane EU.

Značaj baltičkog modela integracije za zapadni Balkan (i za Moldaviju, Gruziju i Ukrajinu):

Važnost iskustva baltičkih zemalja za zapadni Balkan nadilazi njihova demokratska postignuća i ekonomsku stabilnost. Njihova najvažnija prednost je veliko iskustvo u suprotstavljanju ruskom utjecaju, glavnoj ranjivosti država Zapadnog Balkana, posebice Srbije, najveće među njima i najpodložnije ruskom utjecaju. Otuda potencijalno rješenje pitanja Srbije na Zapadnom Balkanu i potreba da se Srbija uspješno okruži kako bi se EU suprotstavila ruskom utjecaju. EU treba jednu uspješnu integraciju do 2030. kako bi obnovila vjerodostojnost i agilnost, što je posebno važno u kontekstu Ukrajine, Gruzije, Moldavije i Zapadnog Balkana.

Crna Gora je, unatoč svojoj maloj veličini i gospodarstvu, na pragu članstva u EU, ali se suočava s političkim krizama koje uzrokuju proruske i prosrpske frakcije koje žele poremetiti njezin europski put. Nordijske i baltičke zemlje mogu podržati Crnu Goru, Albaniju, Sjevernu Makedoniju, Kosovo i Bosnu i Hercegovinu u njihovim demokratskim reformama i naporima za europsku integraciju, simbolizirajući povratak Europe na Zapadni Balkan.

Srbija, sa svojim malobrojnim proeuropskim oporbenim snagama i društvenom potrebom da se oslobodi desetljećima dugog utjecaja Moskve, zahtijeva snažne i odlučne partnere poput nordijskih i baltičkih država kako bi se ponovno pridružila Europi. “Baltički model” europskih integracija mogao bi poslužiti kao ključni instrument za europsku integraciju regije, osiguravajući mir i stabilnost u jugoistočnoj Europi i naposljetku pružajući Srbiji priliku da prođe kroz svoju unutarnju demokratizaciju, otključavajući svoj europski put i započinjući temeljno udaljavanje od Rusije, čime bi se ostale države Zapadnog Balkana odvezale od rusko-srpskog čvora.

Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne smiju se podudarati sa stavom Centra