Zemlje Zapadnog Balkana posljednjih su godina veliki fokus stavile na jačanje svojih oružanih snaga. Povećanje proračuna za obranu omogućilo je državama da regrutiraju više vojnika i nabave moderno oružje. Na vodećem mjestu toga procesa nalazi se Srbija koja ima namjeru pojačati svoju sigurnost. No, je li to stvarno tako?
Ovo su glavni razlozi stalne utrke u naoružanju na Zapadnom Balkanu.
1. Početak ruske agresije protiv Ukrajine postao je veliki izazov za međunarodnu sigurnost, otvarajući vrata novim krizama, uključujući i Zapadni Balkan. Rat velikih razmjera u Europi jedne je regionalne lidere prestrašio, dok je drugima je dao nadu u revanš, što je pridonijelo regionalnoj nestabilnosti.
2. Neriješeni odnosi između Kosova i Srbije, koji bi u najnegativnijem scenariju mogli izazvati vojni sukob. Posljednjih godina Srbija je u više navrata gomilala svoje postrojbe, uključujući i oklopne snage, na granici s Kosovom i podizala svoje borbene zrakoplove. Posljednja i najnapetija eskalacija zabilježena je u rujnu 2023., kada je došlo do oružanog sukoba između srpske paravojne skupine i kosovske policije kod sela Banjska. Beograd i Priština su demonstrativno pojačali svoje programe naoružavanja vojske/policije i gotovo istovremeno progovorili o potrebi vraćanja/uvođenja obveznog vojnog roka, što je stvar učinilo još eksplozivnijom.
3. Nestabilna situacija u Bosni i Hercegovini. Izjave predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika o planovima za odcjepljenje od BiH i odluke vlasti RS-a usmjerene na provedbu tih planova stalno drže regiju u opasnosti od eskalacije.
Otvorena moralna i politička podrška Dodiku od strane rukovodstva Srbije čini Beograd sudionikom u raspirivanju opasnih procesa u Bosni i Hercegovini.
4. Borba Srbije za vojno regionalno vodstvo. Srbija je ulazak Hrvatske, Albanije, Sjeverne Makedonije i Crne Gore u NATO doživjela kao izazov te je počela jačati vlastiti vojno-industrijski kompleks. Posebno nervoznu reakciju u Beogradu izazvala je modernizacija hrvatske vojske. Sudeći po svemu, Srbija svog zapadnog susjeda još uvijek doživljava prvenstveno kao bivšeg vojnog protivnika.
Kao još jedan povod za “natjecanje” srbijansko vodstvo smatra sadašnju politiku kosovske vlade koja je usmjerena na naoružavanje i jačanje svojih sigurnosnih snaga. To su, prije svega, planovi isporuke Kosovu američkih Javelina i potpisivanje vojnog sporazuma s Turskom. Unatoč očitoj neusporedivosti vojnih potencijala Srbije i Kosova, ovaj argument dolazi od političkog i vojnog vrh Srbije.
Neke brojke o utrci u naoružanju prikazane su u tablici u nastavku, koja uspoređuje podatke između 2013. i 2023. :
| Potrošnja za obranu ($, mln) | Udio vojnih troškova prema BDP-u | Po glavi stanovnika ($) | Vojni rang (od ukupno 145 vojski) | Brojnost vojske/broj aktivnih vojnika | |
| Albanija | 180/386 | 1.41/1.58 | 62/100.7 | 90 | 9,100/6,600 |
| BiH | 197.6/184.5 | 1.09/0.81 | 55.8/56.8 | 116 | 18,700/12,700 |
| Kosovo | 48.6/107.6 | 072/1.13 | 26.7/55.0 | 135 | 5,500/3,500-5,000 |
| Sjeverna Makedonija | 126.5/225.0 | 1.10/1.90 | 60.9/108.1 | 110 | 9,000/7,500 |
| Srbija | 918.8/1.48млрд | 1.90/2.28 | 103.1/164.8 | 56 | 627,000/25,500 |
| Hrvatska | 957/1.18млрд | 1.63/2.17 | 223.7/322.4 | 66 | 36,425/14,325 |
| Crna Gora | 64.8/102.1 | 1.45/1.6 | 103.6/156.1 | 129 | 7,850/2,350 |
Izvori: Stokholmski međunarodni institut za istraživanje mira, Godišnjak SIPRI 2024. CIA Factsbook 2024. Rangiranje vojne snage/Globalna vatrena moć 2024. Balkanski monitor odbrane 2023.
Koncepcije obrambene politike Srbije.
Pitanje militarizacije Srbije, trenutnog lidera u regionalnoj utrci u naoružanju, zaslužuje posebnu pozornost. Ona se temelji na tri glavna koncepta.
Prvi je totalna obrana, što podrazumijeva prioritet razvoja obrambene industrije i uključivanje različitih slojeva stanovništva u obranu zemlje. U tu svrhu, vlada je spremna ponovno uvesti vojni rok (barem u obliku dragovoljnog novačenja).
Koncept potpune obrane deklarirao je predsjednik države Aleksandar Vučić na sastanku s vojnim i političkim vrhom zemlje povodom analize stanja srbijanske vojske koji je održan 30. Siječnja ove godine. Pritom je naglasio kako će bez jake vojske Srbija prestati postojati, obrazlažući nužnost jačanja obrambene industrije i oružanih snaga.
Drugi koncept je suvremena ideja “Velike Srbije”, koja predviđa “brigu” o srpskim građanima u cijeloj regiji, bez obzira na državu u kojoj žive. Značajno je da je na spomenutom sastanku u Beogradu sudjelovao i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, gdje je zahvalio Srbiji na zaštiti svih Srba, pa tako i u Republici Srpskoj.
Treći koncept je vojna neutralnost. Beograd neutralni status zemlje koristi kao argument za povećanje izdvajanja za vojsku.
Nesvrstana Srbija zapravo se otvoreno pozicionira kao protivnik NATO-u, unatoč izjavama Beograda o partnerstvu sa Savezom, i čini sve da ojača svoju poziciju u tom natjecanju.
Cilj te politike koju vodi srbijansko vodstvo nije direktan vojni sukob s NATO-om. Stvarni ciljevi su sljedeći:
• jačanje političkog utjecaja na prostoru Zapadnog Balkana / bivše Jugoslavije;
• uvjeravanje Prištine i njezinih zapadnih saveznika u odlučnost Beograda i raspoloživost resursa za zaštitu svojih interesa na Kosovu;
• demonstriranje potencijalne sposobnosti zaštite Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine.
Srbija očito nastoji ojačati svoj regionalni položaj i težinu na međunarodnoj sceni prvenstveno putem vojnog jačanja. I premda Beograd trenutačno koristi utrku u naoružanju kao element političke ili hibridne aktivnosti, nastavak takve politike učinit će situaciju u JIE sve opasnijom.
Na fotografiji (mod.gov.rs): Predsjednik i vrhovni zapovjednik Srbije Aleksandar Vučić posjetio je 14. veljače 2024. godine izložbu naoružanja i vojne opreme Srbije u Nišu. Na izložbi je prvi put javnosti predstavljen sustav za elektroničko djelovanje “Repelent” koji je Srbija dobila od Rusije, namijenjen za borbu protiv bespilotnih letjelica.
