Rusija bi mogla započeti novi rat na Zapadnom Balkanu, rekao je nedavno ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. Ako Zapad nastavi zauzimati stav čekanja. Upozorenje predsjednika Ukrajine dopunio je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je kasnije dao izjavu, – bojim se da će nam 2024. godina donijeti mnogo više sukoba i nemira nego prethodna. Zapravo, riječ je o svim vrstama prijetnji u Republici Srpskoj, na Kosovu i u drugim dijelovima regije.
Tako je Zapad nedavno povećao pozornost na regiju, uključujući njezinu sigurnost i stabilnost. Dokazuje to i hitan posjet glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga najugroženijim zemljama regije Zapadnog Balkana: Bosni i Hercegovini, Kosovu, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Ali Rusija ne odustaje od pokušaja da još jednom isprovocira stanovništvo balkanske domovine.
Prijeti li zapadnom Balkanu doista novi rat? Pitanje je, međutim, dvosmisleno, kao i odgovor. Jedno se sa sigurnošću može reći – s početkom ruske agresije na Ukrajinu, opasnost od vojnog sukoba na Balkanu je značajno porasla. Po našem mišljenju postoji nekoliko čimbenika koji mogu potaknuti oružani sukob.
Prvi je Rusija, koja koristi različite izvore informacija, uključujući Russia Today i Sputnik, brojne tiskane i online publikacije. Ostala moskovska sredstva utjecaja uključuju rusofilstvo, falsificirane povijest i moderne odnose s balkanskim zemljama, provociranje i podržavanje korupcije u regiji, financiranje proruskih političara i organizacija, uključujući i formiranje para vojnih formacija. Takozvani Ruski humanitarni centar u gradu Nišu (Srbija) ponekad provodi ne samo humanitarne, već i obavještajno-informativne aktivnosti.
Rusija svim silama pokušava preusmjeriti fokus pozornosti s agresije na Ukrajinu, destabilizirajući regiju, koristeći se brojnim proturječjima i problemima na polju povijesti, jezika, granica, potičući međukonfesionalne i međunarodne konfrontacije. Interes Kremlja je jasan – stvaranje dugoročnog sustava destabilizacije Zapadnog Balkana kao preduvjeta za mogući rat, kao i zaustavljanje procesa europskih integracija.
Drugi je “faktor Dodik”. Aktualni predsjednik Republike Srpske je, po našem mišljenju, od utjecajnog političara postao “faktor Dodik”. Godinama je sustavno pokušavao podijeliti Bosnu i Hercegovinu, nastojeći RS izbaciti iz njenog članstva. Dodik je postao jedan od ruskih mehanizama za destabilizaciju ne samo BiH, već i cijelog zapadnog Balkana, kao i pouzdan i trajan kanal ruskog utjecaja i prodora u regiju. Od verbalnih prijetnji cijepanjem BiH prešao je na stvarne korake koji krše Daytonski mirovni sporazum, Ustav BiH i ugrožavaju cjelovitost zemlje. Dodik je rekao da će do 2030. godine postati “prvi predsjednik samostalne RS”. Nije li to razlog za oružani sukob? Uostalom, ne mogu se zaboraviti oštre izjave bošnjačkih političara da bez rata nema podjele Bosne i Hercegovine.
Treći faktor su nesređeni odnosi Kosova i Srbije. Kašnjenje čelnika dviju država u provedbi ranije postignutih dogovora i kršenje preuzetih obveza povećava rizik od oružanog sukoba. Srpska i ruska vojska su za ovaj slučaj izradile odgovarajuće planove, a srbijanska vojska više puta se fokusirala na granice s Kosovom. U rujnu su srpski teroristi upali u selo Banjsko na Kosovu i odjeknuli su prvi pucnji. Sukob je lokaliziran, ali je bilo ispitivanje snaga. I teško da će Kosovari “zaboraviti” da je kosovski policajac upucan na dužnosti. Takve stvari se na Balkanu ne praštaju i ne zaboravljaju. Skreće se pozornost i da se srpska skupina nije bojala međunarodnih snaga KFOR-a, koje su bile pozvane osigurati stabilnost na Kosovu i spriječiti slične provokacije.
Četvrti faktor je utrka u naoružanju na zapadnom Balkanu. Nakon posljednjeg rata u regiji su ostale tisuće komada oružja. Kažu da ovdje svaki vozač ispod sjedala ima ili pištolj ili automat. Zapadni Balkan suočio se s novim izazovom nakon početka ruske agresije na Ukrajinu. Postojeći subregionalni sporazum o kontroli naoružanja je zaboravljen, njegove granice su odbačene i počela je utrka u naoružanju. Ovdje su lideri već određeni – Srbija i Hrvatska. Primjerice, Srbija je 2022. godine samo za nabavu naoružanja potrošila više od 460 milijuna eura, a vojni proračun za 2023. povećan je na 1,4 milijarde eura (162,1 euro vojnih izdataka po stanovniku). Hrvatska je gotovo udvostručila vojni proračun na 1,1 milijardu eura (270 eura po osobi). I u BiH je porastao za više od 10 posto i iznosi 153 milijuna eura (46,7 eura po stanovniku). Svaki stanovnik Kosova doprinosi vojnom proračunu zemlje sa 61 eurom od 108 milijuna eura, Sjeverne Makedonije 107,5 eura (225 milijuna eura), Crne Gore 155,5 eura (98 milijuna eura). Istovremeno, Rusija ubrzano gubi svoje tradicionalno tržište oružja bivše Jugoslavije, koje samouvjereno zauzimaju zemlje članice EU, Kina i Turska. A Srbija se na tom specifičnom tržištu pretvorila u sistemskog igrača, poput prodavača oružja.
Tehnička baza rata vrlo je dobro stvorena, a broj oružja u zemljama raste. A to je vrlo opasno u regiji gdje se problemi stoljećima rješavaju oružjem…
Postoji i drugo mišljenje – oružani sukob na Zapadnom Balkanu je nemoguć. Njegovi se pristaše slažu: da, mir u regiji prilično je krhak. Da, postoje mnoge suprotnosti među zemljama. Ali ne postoje snage sposobne za novi rat, smatra, primjerice, član Predsjedništva BiH Željko Komšić. Politički je štetno govoriti da je rat već na pragu regije, uvjereni su brojni analitičari Zapadnog Balkana. A svoj stav pokušavaju objasniti sljedećim argumentima.
Prvi argument je NATO faktor. Regija je okružena zemljama članicama Saveza, a četiri od sedam zemalja Zapadnog Balkana su njegove članice. A dvije nečlanice – Bosna i Hercegovina i Kosovo – imaju baze NATO-a i snaga Europske unije (EUFOR), koje bi trebale jamčiti mir i stabilnost u regiji. Sve to znači da za rusko prisustvo gotovo da i nema mjesta. No, posljednja događanja na sjeveru Kosova, pasivnost reakcije na Dodikove akcije dovode u sumnju sposobnost EU i NATO snaga u regiji da brzo reagiraju na krizne situacije. Možda je zato Jens Stoltenberg tijekom svoje upravo završene turneje po Zapadnom Balkanu rekao da će Savez razmotriti povećanje prisutnosti vojnog kontingenta ovdje za gotovo tri puta.
Drugi argument je nepostojanje vanjskog faktora, bez kojeg je rat malo vjerojatan. Kontroverzna izjava. Početkom agresije na Ukrajinu Rusija je doista izgubila mnoge mogućnosti vojne i financijske pomoći svojim prijateljima u regiji, a logistika je postala otežana. Ali postoje i druge vanjske sile. Turska i zaljevske monarhije pomažu Kosovu i Bošnjacima u BiH da ojačaju oružane snage. Viktor Orban je kategorički protiv sankcija EU prema Dodiku, koji podupire njegov separatizam i ugrožava cjelovitost BiH. Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske, više je puta pozitivno okarakterizirao politiku predsjednika RS-a. A takva pozicija ne doprinosi stabilizaciji regije.
Treći argument je da je ekonomska ovisnost zemalja zapadnog Balkana o pomoći Zapada vrlo velika. Europska unija i SAD glavni su im gospodarski partneri i financijski donatori bez kojih bi njihova gospodarstva mogla zapasti u krizu. Globalnom gospodarstvu, u uvjetima suvremene nestabilnosti, nije potreban još jedan rat, štoviše, u središtu Europe. A Kina, koja samouvjereno širi svoju gospodarsku prisutnost u regiji, nije zainteresirana izgubiti ovo tržište kao pogodnu rutu prema zapadnoj i srednjoj Europi.
Kao što vidimo, nema jednoznačnog odgovora na pitanje mogućnosti novog rata na Zapadnom Balkanu. Ali strah od njega kruži ulicama mnogih gradova Bosne i Hercegovine, Kosova i Srbije. Taj strah može spriječiti eksploziju i postati sredstvo odvraćanja. Ali ako je sve to potkrijepljeno podsjetnicima na prošlost – žrtvama, gubicima najmilijih, mržnjom prema drugoj strani – onda može doći do novog požara. Jedno je jasno. Otpor Ukrajine ruskoj agresiji je alat koji danas pomaže zemljama u regiji da se spase od novog rata i sprječava da se krhki mir na Zapadnom Balkanu uništi.
