Samo površno pretraživanje interneta otkrilo bi da medijski natpisi o “trci u naoružanju na Balkanu” datiraju najmanje iz 2016. godine. Ovaj fenomen je usko isprepleten sa dolaskom Aleksandra Vučića na vlast u Srbiji i oživljavanjem velikosrpskog nacionalizma. Takođe odražava pokušaje da se reinterpretira novija istorija Balkana, posebno balkanski ratovi 1990-ih, i uloga Srbije kao agresora u tom burnom periodu. Iako su osnovni uzroci trke u naoružanju složeni, jedno je jasno: geopolitika koja se mijenja, posebno invazija Rusije na Ukrajinu u punom obimu, izazvala je značajnu zabrinutost na Balkanu. Ovaj region, istorijski kotao različitih globalnih uticaja i interesa, i dalje je nestabilan, sa tri zemlje koje su još uvek van NATO-a i šest zemalja koje žele članstvo u EU, uključujući Srbiju, koja ostaje geopolitička „crna ovca“ regiona, zbog svojih veza sa Rusijom.
Trka u naoružanju na Balkanu počela je da se intenzivira kako su se ambicije Srbije širile van njenih granica. Dok su Srbija i Hrvatska rješile većinu svojih sporova, osim manjih graničnih pitanja koja su nastala usled promena toka reke Dunav, i pitanja ratnih zločina i nestalih lica, njihovi interesi u regionu su počeli da se približavaju. Obje zemlje sve više obraćaju pažnju na Bosnu i Hercegovinu. Jedna bitna razlika je u tome što Hrvatska ne osporava suverenitet i postojanje Bosne, za razliku od srpskih političara.
Srbija je u Bosni godinama gajila lojaliste koji su preuzeli ključne pozicije u bezbednosnom aparatu, izazivajući zabrinutost zbog moguće destabilizacije. Na Kosovu je česta nestabilnost na sjeveru zemlje, a u Crnoj Gori političke promjene su dovele do vlade koja djelimično služi kao agent interesa Srbije, a ne predstavlja istinske interese same Crne Gore. Novi crnogorski ministar odbrane, koji potječe iz pozadine srpskih lojalista, izazvao je zabrinutost među saveznicima u NATO-u, posebno u Hrvatskoj. Tenzije sa hrvatskim saveznicima u NATO-u nastale su zbog naizgled minornih pitanja, koja su zaoštrila diplomatske odnose unutar alijanse. Štaviše, ministar odbrane je negirao prisustvo bilo kakvog zlonamjernog rusko-srpskog uticaja u Crnoj Gori, uprkos rastućim dokazima koji govore suprotno.
Jedan od najzabrinjavajućih aspekata trke u naoružanju na Balkanu jesu bliske veze Srbije sa Rusijom. Puna ruska invazija na Ukrajinu izazvala je uzbunu u regionu, jer naglašava mogućnost da bi Srbija mogla da posluži kao oruđe Rusiji da sije nestabilnost i skrene globalnu pažnju i pritisak sa Ukrajine. Videli smo slične taktike koje se primenjuju i drugde, kao što su Izrael i Jemen, gde su ruski strateški interesi unapređeni kroz posredničke sukobe.
Sjedinjene Države su nedavno objavile svoju odluku da prodaju protivtenkovske projektile Javelin i pripadajuću opremu Kosovu za približno 75 miliona dolara. Ovaj potez naišao je na oštru reakciju predsednika Srbije Aleksandra Vučića, koji ga je označio kao “veliko razočarenje za Srbiju”. Vučić je naglasio da Rezolucija SB UN 1244, koja se “obraća na demilitarizaciju Kosova i raspoređivanje međunarodnih mirovnih snaga, predviđa demilitarizaciju kosovskih Albanaca, ali Kosovo aktivno gradi svoje vojne kapacitete”. Srbija želi da iskoristi vojno jačanje Kosova kao razlog za svoju odluku da značajno poveća svoju potrošnju na odbranu 2024. Procjenjuje se da će 186 miliona eura odmah biti uloženo u domaće naoružanje, a dodatnih 740 miliona eura će biti namijenjeno za novu vojnu opremu godine.
Predsjednik Vučić je iznio prioritete za modernizaciju odbrane Srbije, koja podrazumjeva nabavku osam samohodnih haubica Nora, 30 specijalnih kupola za borbena vozila pešadije Lazar III, 81 borbeno oklopno vozilo Miloš II i 26 unapređenih guseničarskih amfibijskih vozila M80AB1. Očekuje se da će sva ova oprema biti postavljena do 2026. godine, a daljnje nabavke planirane su kasnije tokom godine.
Kosovo je takođe odgovorilo na eskalaciju tenzija povećanjem svojih izdataka za odbranu. Sredinom 2023. sklopila je ugovor s Turskom za neodređeni broj kamikaza dronova Bayraktar TB-2. Pored toga, odobrenje Sjedinjenih Država da Kosovo kupi protivtenkovske projektile Javelin dodatno pokazuje rastuću militarizaciju regiona.
Prisustvo skandaloznih ličnosti poput predsjednika Republike Srpske, entiteta u susjednoj Bosni i Hercegovini, tokom zvanične vojne konferencije Srbije na kojoj se razgovaralo i najavljivalo ponovno naoružavanje, naglašava međusobno povezanu prirodu srpske politike na Balkanu. Dok Srbija svoje ponovno naoružavanje prikazuje kao reakciju na naoružavanje svojih suseda, navalu naoružavanja inicijalno je pokrenula sama Srbija. Ovo postaje još problematičnije s obzirom na upozorenja globalnih lidera o potencijalu sukoba na Balkanu.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski pozvao je međunarodnu zajednicu da obrati pažnju na Balkan, ističući dugoročne planove Rusije i mogućnost da Balkan postane sljedeća geopolitička žarišta nakon Ukrajine. Slično tome, američki predsjednik Joe Biden upozorio je na posljedice nedjelovanja u Ukrajini, navodeći da bi balkanske zemlje mogle biti sljedeće ako se ne riješi ruska agresija.
U zaključku, kako se Balkan nalazi u eskalirajućoj trci u naoružanju i geopolitičkim tenzijama, ključno je prepoznati da bi svaki pokušaj Srbije da seje nestabilnost u regionu na kraju doveo do katastrofe, ne samo za Balkan, već prvenstveno za samu Srbiju . Vojna moć Srbije ne može da parira kolektivnoj moći NATO-a, koji je prisutan u regionu sa dve baze u dve zemlje koje nisu članice. Istorija nam je pokazala da su prethodni izazovi Srbije moći alijanse imali katastrofalne posledice po infrastrukturu i privredu zemlje. Stoga bi bilo kakve dalje provokacije od strane Srbije mogle biti podstaknute ruskim interesima, a ne srpskim težnjama, što je opasan put koji bi mogao imati ozbiljne reperkusije po čitav region Balkana.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politikolog
