Dosadnijih izbora nikad nije bilo, kažu o predsjedničkoj kampanji u Hrvatskoj. Naravno, nakon spektakla u Rumuniji, gdje je političar kojeg su svi sociolozi i politički stručnjaci vidjeli kao jasnog autsajdera neočekivano pobijedio, ne mogu se isključiti iznenađenja. Ali za sada ništa ne sugeriše da bi Hrvatska mogla vidjeti rumunski scenario.
Izbori usred zimskih praznika
Prema istraživanjima javnog mnijenja, Zoran Milanović, sadašnji šef države, mogao bi ponovo postati predsjednik Hrvatske. Njegov petogodišnji mandat prestaje 18. februara 2025. godine, a pošto ima pravo da bude reizabran, sada se kandiduje za još jedan mandat.
Očekuje se da će Milanović u drugom krugu izbora pobijediti svog rivala iz vladajuće stranke HDZ (Hrvatska demokratska zajednica), bivšeg ministra nauke i obrazovanja Dragana Primorca.
Prema anketi HRating-a, sprovedenoj od 14. do 19. novembra, Zoran Milanović bi trebalo da bude lider sa 36,8% glasova.
Očekuje se da će Dragan Primorac dobiti 22%.
U potencijalnom drugom krugu, Zoran Milanović bi mogao postići 52% protiv 33% Primorca.
U drugoj anketi, koju vodi Crobarometar, 35% građana namjerava da glasa za Milanovića, dok bi 24,5% moglo da podrži Primorca. U drugom krugu Milanović bi mogao da dobije 53,5%, a Primorac – nešto više od 30%.
Istraživanje Crobarometar proveo je Ipsos od 1. do 20. novembra.
Podsjetimo, prvi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj biće održan 29. decembra, između Božića i Nove godine. Ovo će biti osmi predsjednički izbori otkako je zemlja stekla nezavisnost.
Da bi ostvario pobjedu, predsjednički kandidat treba da dobije većinu svih glasova. Ukoliko se to ne desi u prvom krugu, dva kandidata koja su dobila najviše glasova plasiraće se u drugi krug, koji će se održati 12. januara 2025. Prema sociolozima, sučeljavanje početkom 2025. biće između Milanovića i Primorca.
Slučaj Rumunije
Naravno, nakon slučaja Rumunije koji je obilježio uvjerljivi neuspjeh svih socioloških kalkulacija, izgledi za izborne rezultate na osnovu istraživanja javnog mnjenja doživljavaju se kao krajnje nepouzdan i zastarjeli metod. Međutim, postoje razlozi da se vjeruje da u Hrvatskoj ankete bolje odražavaju stvarna izborna raspoloženja nego u Rumuniji.
Uz svo poštovanje prema hrvatskim sociolozima, razlog nije toliko u kvalitetu njihovog istraživanja. Prije svega, Zoran Milanović, koji se smatra najvećim populistom zemlje, „hrvatskim Trampom“, kojeg protivnici optužuju za proruske stavove, a koji je po političkim stavovima donekle sličan Rumunskom Kalinu Đorđesku, nije novajlija u velikoj politici, kao Đorđesku, već je aktuelni predsjednik. Shodno tome, Milanovićeve početne okolnosti su potpuno drugačije. Između ostalog, Milanoviću, kao šefu države, nisu bile potrebne „gerilske“ samopromotivne kampanje na društvenim mrežama, kao što je to radio Đorđesku. Na svojoj poziciji, Milanović je u potpunosti iskoristio priliku da svoje stavove promoviše u javnosti.
Ako se negdje na TikToku pokreću projekti koji imaju za cilj podršku politici aktuelnog šefa države, oni će, naravno, doprinijeti njegovoj kampanji, ali je malo vjerovatno da će presudno uticati na ishod predsjedničke trke.
Problem broj 1: korupcija
Političari na različite načine objašnjavaju trenutni rejting predsjedničkih kandidata u Hrvatskoj, uključujući i zaostajanje kandidata HDZ-a za sadašnjim predsjednikom kojeg podržava opozicija. Međutim, postoji zajednički imenilac u različitim ocjenama društveno-političkog života u zemlji, a to je nezadovoljstvo javnosti radom vladajuće stranke.
Glavni razlog niskog rejtinga HDZ-a su korupcijski skandali koji su pratili ovu političku snagu tokom cijele vladavine. Nezadovoljstvo visinom plata, penzija, inflacijom i skokovima cijena, problemi sa zapošljavanjem mladih, poteškoće u dobijanju medicinskih usluga, nemogućnost kupovine stana i drugi problemi s kojima se Hrvati susreću u svakodnevnom životu i koje Milanović ističe u svojim izjavama, već se nadovezuju na hroničnu ogorčenost prema „korumpiranim zvaničnicima na vlasti”.
Ono što je važno, bilo bi nepravedno tvrditi da je taj sentiment isključivo dio političke propagande HDZ-ovih protivnika.
Ministar zdravlja i HDZ-ovac, Vili Beroš prije nekoliko je dana priveden od strane USKOK-a (Kancelarija za suzbijanje korupcije i organizacionog kriminala) zbog sumnje da je trgovao uticajem. Istovremeno, Evropsko javno tužilaštvo (EPPO) prijavilo je njegovu moguću umiješanost u primanje mita u nabavci medicinske opreme.
Beroš je odmah smijenjen. Iako mu je određen kraći pritvor, optužbe ostaju na snazi.
Generalno, prema procjenama medija, Vili Beroš je u devet godina vladavine HDZ-a postao 31. dužnosnik koji je smijenjen ili dao ostavku zbog optužbi za korupciju, a treći ministar koji je priveden dok je bio na funkciji.
Još jedan korupcijski skandal rezultirao je gubitkom ugleda vladajuće stranke, što je očito imalo značajne negativne implikacije na rejting predsjedničkog kandidata HDZ-a, čak iako sam Dragan Primorac nije imao nikakve veze s bilo kakvim sumnjivim planovima.
U kontekstu problema HDZ-a, Milanovićeve kritike vlasti značajan dio birača doživljava pozitivno, što jasno doprinosi porastu rejtinga aktualnog predsjednika.
Milanovićeva platforma
Paradoksalno, u nekim tačkama Milanovićeva politička platforma odaje utisak platforme opozicionog političara koji neprestano kritikuje izvršnu vlast i u očima birača se prikazuje ne toliko kao jedan od čelnika države, već kao opozicionar i „čovjek iz naroda“.
Ponekad se čini da Milanović, u oblastima koje direktno spadaju u sferu odgovornosti hrvatskog predsjednika – vanjska politika i obrana, djeluje upravo s pozicije opozicionara, koji brani interese „prosječnog građanina“ koji prvenstveno radije mirno obavlja svoj posao u svom dvorištu.
Milanović se često ne ponaša kao šef države koja je punopravna članica NATO-a i EU, već kao predstavnik države koja živi za sebe, koja bi prvenstveno htjela samostalno da se bavi svojim poslovima, kloni se bilo kakvog kompleksnog geopolitičkog pitanja. Kazao je da Hrvati moraju da riješe svoje domaće probleme, najviše – one koji nastaju u regiji, a da se ne upliću u složene sukobe na kontinentalnom ili čak globalnom nivou.
Ovaj pristup najjasnije se ogleda u Milanovićevom stavu o rusko-ukrajinskom ratu.
Poznato je da se predsjednik aktivno protivi sudjelovanju Hrvatske u bilo kakvim programima EU ili NATO-a, koji imaju za cilj vojnu pomoć Ukrajini.
U decembru 2022. godine, hrvatski predsjednik je kategorički govorio protiv učešća hrvatskog vojnog kadra u Misiji vojne pomoći Evropske unije za podršku Ukrajini, EUMAM, koja je uključivala obuku ukrajinskih regruta.
Milanović je 2024. odbio da pristane na sudjelovanje hrvatske vojske u NATO-ovoj Inicijativi za sigurnosnu pomoć i obuku za Ukrajinu (NSATU). „Moj zadatak kao predsjednika, a to je i zadatak svih hrvatskih državnih institucija po mom mišljenju, je zaštititi Hrvatsku od rata, preduzeti sve mjere da se Hrvatska sačuva od vojnih sukoba“, rekao je tada.
Ni EUMAM ni NSATU nisu predviđali slanje jedinica hrvatske vojske na rusko-ukrajinske linije fronta. Ali diskurs koji je postavio Milanović vodio je javno mnijenje upravo u tom pravcu. Zbog toga su hrvatski stručnjaci i političari u javnoj raspravi ozbiljno raspravljali o pitanju hoće li Hrvati biti poslani u rovove na istoku Ukrajine, što zapravo nikada nije bio dio planova NATO-a ili EU.
Treba napomenuti da su ruski propagandisti pojačali strahove među Hrvatima, koje je podstakao Milanović, naveliko ih objavljujući u masovnim i društvenim medijima, kanališući glavni narativ da „Hrvati nisu spremni da proliju krv na ruskom frontu po treći put u stoljeću“, pozivajući se na Prvi i Drugi svjetski rat, kada su se hrvatski vojnici borili protiv Ruskog Carstva, odnosno SSSR-a.
Predsjednikova „rusofilija“
Očigledno je da je Milanovićev stav o rusko-ukrajinskom ratu, a posebno o nastavku pomoći Kijevu, krajnje neprijateljski nastrojen prema Ukrajini, a istovremeno prilično komplementaran Rusiji. Takođe, on je u više navrata otvoreno izražavao antiukrajinske i proruske izjave, koje propaganda Kremlja voli da objavljuje s vremena na vrijeme. Stoga se prirodno postavlja pitanje je li sadašnji predsjednik zaista motivisan isključivo idejom zaštite hrvatskih interesa ili postoji vanjski (moskovski) uticaj na šefa države.
Predstavnici HDZ-a, uključujući vladine zvaničnike, više puta su optuživali Milanovića da radi u interesu Moskve, pa čak i da je Rusija finansirala njegovu predizbornu kampanju. Međutim, nisu predstavljeni nikakvi konkretni dokazi o navodnoj saradnji predsjednika sa Rusima. Kao rezultat toga, aktuelni predsjednik i kandidat za reizbor stalno uvjerava javnost da su sve tvrdnje o njegovoj „rusofiliji” dio napada njegovih političkih protivnika.
Prema anketama, „hrvatski Tramp” ima sve šanse da dobije reizbor i ostane na čelu zemlje koja je članica NATO-a i EU, osim ako, naravno, vladajuća stranka HDZ ne nađe neki uvjerljiviji argument u korist svog kandidata ili ako neki „hrvatski Đorđesku” ne izbije na scenu u finalu.
