Odnosi Crne Gore i Ukrajine imaju kraći istorijski trag, ali su u savremenom političkom trenutku dobili težinu koja prevazilazi bilateralni okvir. Nakon što je Crna Gora obnovila nezavisnost 2006. godine, uspostavljeni su i diplomatski odnosi sa Ukrajinom, a u godinama koje su uslijedile, politika tadašnje vlasti Mila Đukanovića bila je u potpunosti usklađena sa spoljnom politikom Zapada. Posebno kada je riječ o odnosima prema Ukrajini, Crna Gora se, kao kandidat za članstvo u EU i kao novočlanica NATO-a, postavljala kao pouzdan partner, osuđujući aneksiju Krima, podržavajući teritorijalni integritet Ukrajine i pridružujući se svim paketima sankcija prema Rusiji bez obzira na dotadašnje veze i političko-ekonomske odnose. U tom periodu, spoljna politika je predstavljala najsnažniji stub međunarodnog legitimiteta Đukanovićeve vlasti, naročito jer su joj domaće dimenzije – borba protiv korupcije, vladavina prava i demokratizacija – bile znatno slabije.
Nakon izbora 2020. godine, Crna Gora ulazi u period političke nestabilnosti i duboke podjele, čiji je okidač bila mobilizacija vjernika i pristalica Srpske pravoslavne crkve protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti. U litijama koje su se tada održavale, važnu ulogu imao je i mitropolit Onufrije, proruski crkveni lider u Ukrajini, čije prisustvo u Crnoj Gori je imalo i simbolički i strateški značaj – kao veza između Moskovske patrijaršije i SPC, ali i kao signal duhovne i političke orijentacije. Retorika crkvenih vođa, naročito mitropolita Joanikija, često je sadržavala opasne paralele između Ukrajine i Crne Gore, prikazujući crnogorski identitet kao vještački i projektovan, slično ruskim tezama o Ukrajincima kao malim Rusima koji su izdali pravoslavno bratstvo. Nije slučajno što su i određeni univerzitetski zvaničnici, poput aktuelnog rektora Univerziteta Crne Gore, javno zagovarali stavove koji direktno osporavaju crnogorsku državnost, koristeći Ukrajinu kao prijeteći primjer strateških namjera Zapada da sabotira rusku i srpsku duhovnost.
Sa totalnom invazijom Rusije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, crnogorska javnost se dodatno podijelila. Tradicionalno prozapadni i građanski nastrojeni Crnogorci masovno su izrazili solidarnost sa Ukrajinom – putem protesta, kulturnih akcija, pa i institucijalnih gesta, poput podizanja ukrajinske zastave na državnim institucijama. S druge strane, srpski identitetski blok, podržan infrastrukturom SPC i povezanim medijima, organizovao je mitinge podrške Rusiji, šireći narative o „specijalnoj vojnoj operaciji“ i borbi protiv NATO-a. Ova podjela nije bila samo simbolička – ona je predstavljala ozbiljan test za spoljnopolitičku dosljednost zemlje u trenutku kada joj je bila najpotrebnija strateška orijentacija.
Uprkos promjeni vlasti, Crna Gora je do skoro nastavljala sa praksom podrške Ukrajini i usklađivanja sa sankcijama prema Rusiji. Međutim, kako se u političkom životu zemlje učvršćuje uticaj proruski nastrojenih struktura, koje se personifikuju u liku predsjednika Skupštine Andrije Mandića i njegovih saboraca iz bivšeg Demokratskog fronta, sve je vidljivije pomjeranje ka „neutralnijem“ tonu. To se posebno očituje u ponašanju crnogorskih parlamentarnih delegacija na evropskim i međunarodnim forumima, koje sve češće izbjegavaju direktnu osudu Rusije ili izostaju iz glasanja koja zahtijevaju jasnu vrijednosnu orijentaciju.
Najsnažniji simbol takve spoljnopolitičke dezorijentacije bio je slučaj najavljene posjete ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Crnoj Gori. Posjeta je prvobitno bila zakazana za 15. maj 2025. godine, ali je ukrajinska strana zatražila pomjeranje za dva dana zbog pregovora koji se najavljuju u Turskoj.
Najavu posjete Zelenskog pratila je propagandna kampanja u proruskom glasilu IN4S čiji je osnivač rektor crnogorskog univerziteta Vladimir Božović. IN4S je prijetio protestima, a njihov izvještač sa ratišta u Donbasu, Igor Damjanović, širio je na svojim kanalima i u srpskim medijima uhodanu propagandu o Ukrajini kao nacističkoj tvorevini, prozivajući Milatovića i Spajića – koji su bliski sa SPC u Crnoj Gori – za izdaju.
Iako je predsjednik Jakov Milatović prihvatio novi datum posjete, premijer Milojko Spajić je iznenada otkazao svoj dio učešća u posjeti, pozivajući se na ranije preuzete obaveze vezane za ustoličenje pape u Rimu, što je obesmislilo boravak Zelinskog u Crnoj Gori, jer je premijer nadležan da potpiše sporazum. Mediji su ubrzo razotkrili da je ustoličenje zakazano za dan kasnije, 18. maja, što je pojačalo sumnje da se radi o političkom manevru i izbjegavanju otvorene podrške Ukrajini u trenutku kada je u vladajućoj većini izraženo protivljenje potpisivanju bilo kakvog formalnog sporazuma sa ukrajinskom stranom.
U istom duhu, lokalni mediji su izvijestili i o tome da je Spajić u više navrata intervenisao kod ambasadora Crne Gore u Ukrajini, Americi i drugim zapadnim zemljama, tražeći da se ublaži retorika povodom Ukrajine i Rusije. Takav potez može se razumjeti kao pokušaj balansiranja između formalne pripadnosti zapadnom bloku i unutrašnjih političkih pritisaka proruski orijentisanih saveznika.
Ako se sjetimo prošle godine kada je objavljeno da je kandidat za ambasadora Crne Gore u Moskvi čovjek koji pored crnogorskog posjeduje i ruski pasoš, čiji je otac funkcioner ekstremno nacionalističke Rogozinove partije Rodina, i koji je lični prijatelj čečenskog lidera Ramzana Kadirova, sve ovo dobija drugi ton i dimenziju. Iako je predsjednik države odbio da mu da akreditiv, sam prijedlog takve osobe za tako važnu funkciju govori dovoljno o stanju u spoljnopolitičkom aparatu zemlje.
Ove tendencije dodatno je potvrdila nedavna izjava crnogorskog otpravnika poslova u Moskvi, koji je u svojim govorima i na društvenim mrežama veličao Feliksa Dzeržinskog, osnivača sovjetskog represivnog aparata, i na javnim nastupima u Moskvi govorio o Rusiji i Crnoj Gori kao „dva tijela a jednoj duši“. Riječ je o kontinuitetu narativa koji pokušava da simbolički reintegriše Crnu Goru u rusko-pravoslavni svijet, koristeći emocionalni i vjerski kapital kao sredstvo spoljnopolitičkog oblikovanja.
Zaključak koji se nameće jeste da se Crna Gora nalazi u procesu puzajuće reorijentacije – ne kroz eksplicitne odluke, već kroz simbolička povlačenja, kadrovske izbore i diplomatsku pasivnost. Pritisci SPC-a i njene mreže, uz asistenciju političkih partnera iz Demokratskog fronta, sve više oblikuju spoljnopolitički diskurs. Premijer Spajić, zbog sopstvene neodlučnosti i želje da ne ugrozi parlamentarnu većinu, sve češće popušta pred tim pritiscima, čime dodatno slabi poziciju Crne Gore kao dosljednog zapadnog partnera.
Ako se ovaj trend nastavi, Ukrajina bi mogla izgubiti Crnu Goru kao simboličkog saveznika – u trenutku kada joj je svaka podrška dragocjena. Štaviše, takav razvoj događaja bi mogao poslužiti kao presedan za druge države regiona koje flertuju sa idejom neutralnosti, a zapravo se približavaju Moskvi. U tom scenariju, regionalna osa Fico–Orban–Vučić mogla bi dobiti još jednog, iako junior partnera – Crnu Goru, zemlju koja je nekada slovila za primjer evroatlantske integracije na Zapadnom Balkanu.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politikolog
Članci objavljeni u rubrici „Stavovi“ odražavaju lično mišljenje autora i ne moraju se podudarati sa stavom Centra.
