Početak je 2000-ih. Pod pritiskom narodnih protesta, režim Slobodana Miloševića prepušta vlast opozicionim političarima. Predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović, koji se posljednjih godina sukobio sa svojim bivšim pokroviteljem i podržavao opoziciju, trasira kurs ka suverenitetu Crne Gore. Đukanović, bivši član Saveza komunističke omladine i stranački funkcioner, svoj brzi uspon u karijeri de facto duguje državnom udaru koji je Milošević nekada organizovao u svojoj rodnoj republici. Tada je Milo postao najmlađi premijer u Evropi, a njegov budući protivnik Momir Bulatović postao je predsjednik Crne Gore. U stvari, ovaj udar je pomogao Miloševiću da brže stekne kontrolu nad predsjedništvom Jugoslavije i Jugoslovenskom narodnom armijom, i postao je uvod u jugoslovenske ratove, u kojima je Crna Gora, kontrolisana iz Beograda, dosljedno podržavala Srbiju. No, vremenom je zaludnost takve podrške postala očigledna mnogim članovima crnogorske stranačke elite, koju je predvodio premijer Đukanović. Upravo je ta konfrontacija s predsjednikom Bulatovićem, koji je nastavio bezuslovno da se orijentiše prema Beogradu, dovela premijera republike do pobjede na predsjedničkim izborima pod zastavom suvereniteta.
Od Miloševićevog kandidata, Đukanović se transformira u jednog od njegovih najozbiljnijih protivnika, iako mu istovremeno nije unutrašnji protivnik. Iz Crne Gore se situacija u Srbiji i politički sentiment, čak i demokratski, može posmatrati gotovo sa strane, ali s mnogo većom kompetencijom i integriranošću u političke procese. I novi crnogorski predsjednik shvata da period vlasti demokratskih političara može biti kratkotrajan. Ne želi da Crna Gora ponovo prolazi kroz ratna iskušenja zajedno sa Srbijom. I što je najvažnije – ne želi nikakvu kontrolu iz Beograda.
Nije teško pretpostaviti da srpski demokrati nisu oduševljeni ovim stavom. I nisu samo oni u pitanju – i Zapadne sile nastoje sačuvati ostatke jedinstva bivše Jugoslavije. Zapadni diplomati, kao i drugi bivši stranački funkcioneri, žele da Crna Gora ostane u državnoj zajednici sa Srbijom, kojom sada upravljaju kandidati „obojene revolucije“. Šef evropske diplomatije, Havijer Solana, vrši pritisak na Crnogorce da pristanu na stvaranje državne zajednice sa Srbijom. Srbija i Crna Gora se više ne zovu Jugoslavija, ali jedinstvena država ne nestaje sa svjetske političke karte, iako uz važan ustupak – Crna Gora dobija pravo da za nekoliko godina održi referendum o nezavisnosti. U suštini, Đukanović dobija mogućnost odgođene nezavisnosti, pod uslovom da u to uvjeri svoje sunarodnike. A to je izazovan zadatak, s obzirom na to da je od svih jugoslovenskih republika, Crna Gora najviše patila od šovinističke propagande. Rekao bih čak – više od same Srbije, sa svojim stalnim debatama između provladinih i demokratskih medija. Đukanoviću su potrebni saveznici, ali ih ne može pronaći na Zapadu, gdje ogromna većina političkih elita i dalje brani ideju jedinstvene države. A crnogorske pristalice nezavisnosti trebaju dokaze da proglašenje nove države neće pogoršati stvari i da čak može ojačati tradicionalne razvojne vektore zemlje. Ovdje bi se, naravno, mogle koristiti tradicionalne simpatije Crnogoraca prema Rusiji, ali kakav saveznik za odvajanje Crne Gore može biti Kremlj, kada Putin neprestano oplakuje raspad Sovjetskog Saveza, nazivajući čak taj događaj najvećom geopolitičkom katastrofom 20. vijeka? Takođe, Moskva nikada nije blagonaklono gledala na raspad Jugoslavije. Ipak, Milo Đukanović ne uzima u obzir vodeće motive na Zapadu i u Moskvi, i ne prepoznaje da su to iracionalni motivi, daleko od stvarnosti, kako među Zapadnim tako i među ruskim političarima. Vremenom ćemo se svi naviknuti na takvu iracionalnost, ali se može reći da je Crna Gora bila začenitk ove zapanjujuće percepcije svijeta, koja će dovesti do mnogih novih grešaka.
Na Zapadu se nadaju da će tokom ovog perioda nova država dokazati svoju demokratsku prirodu i da će u Crnoj Gori izostati motivacija za napuštanje zajednice – slično kao što je Džordž Buš stariji insistirao da Ukrajina pomogne Mihailu Gorbačovu u izgradnji obnovljenog Sovjetskog Saveza i uputio ovaj apel sa govornice Vrhovne rade Ukrajinske SSR. Dakle, može se reći da se Havijer Solana, u svojim nastojanjima da sačuva jedinstvenu državu, ponašao upravo kao što se ponašao predsjednik Buš.
U Moskvi je stav drugačiji. Slom Miloševićevog režima, a posebno izručenje diktatora Hagu, Vladimir Putin doživljava kao ličnu uvredu. Ruske sigurnosne službe dobijaju naređenja da kazne Srbe zbog njihove drskosti. No, kako to učiniti ako novu Srbiju podržava Zapad i orijentiše se prema Evropi?
Odgovor dolazi brzo: lišiti Srbiju pristupa moru – što je moguće samo kroz proglašenje nezavisnosti Crne Gore. Dakle, uloge se mijenjaju: Zapad sada favorizuje jedinstvo, Moskva favorizuje raspad. Rusija je spremna da podrži Đukanovića na putu ka nezavisnosti.
U takvoj podršci postojao je rizik. Crna Gora je mala zemlja i, štaviše, posljednji je dio Mediterana koji nije pod kontrolom NATO-a. Očigledno je da će, u slučaju njene nezavisnosti, Zapad nastojati da zemlju uvede u Alijansu. Sve to dok je pristupanje Srbije NATO-u ili ujedinjena Srbija i Crna Gora malo vjerovatno nakon NATO-ove operacije protiv Miloševića.
Neki članovi Savjeta bezbjednosti Ruske Federacije savjetuju Putinu da ne žuri, vjerujući da bi nezavisna Crna Gora mogla okrenuti leđa Rusiji. No, Putin ne želi ni da sluša. Prvo, treba da kazni Srbe. Drugo, Đukanovića smatra svojim čovjekom. Crnogorski predsjednik ima veze sa gradonačelnikom Moskve Jurijem Lužkovim i njegovim klanom; najveće preduzeće u zemlji kontroliše oligarh Oleg Deripaska; Rusi masovno kupuju crnogorske nekretnine; a ruske bezbjednosne službe se u Podgorici i Budvi osjećaju kao kod kuće.
Odluka je donesena: Rusija će olakšati Đukanovićevo odvajanje od Srbije.
I Putin će pobijediti – da bi se za nekoliko godina vidjelo da su članovi Savjeta bezbjednosti koji su pozivali na oprez ipak bili u pravu. Crna Gora će prekinuti svoje specijalne odnose s Moskvom, Deripaska će izgubiti svoju imovinu, Đukanovićeve veze s Ruskom Federacijom će se otopiti zajedno s raspadom „klana Lužkov“. Zemlja će se pridružiti NATO-u. Ruske bezbjednosne službe, koje su se do nedavno osjećale „kao kod kuće“, počeće da pripremaju puč, pa čak i pokušaj atentata na predsjednika.
U međuvremenu, u Srbiji, Aleksandar Vučić dolazi na vlast – „mali“ Milošević. Đukanović je, kako se i očekivalo, bolje razumio političku dinamiku u Beogradu od Zapadnih političara, a Putin se još jednom nadmašuje.
I na kraju – jedna lična priča. Nakon aneksije Krima, šetao sam ulicama Budve i naišao na turističku agenciju s mapom bivše Jugoslavije na izlogu. Vidjevši da je razgledam, vlasnici su izašli i pitali me odakle sam. Kada su saznali da sam iz Ukrajine, počeli su da optužuju Ukrajince da ne poštuju Rusiju. Moji sagovornici, građani Srbije, obećali su da će Putin kazniti Ukrajinu – i lišiti je pristupa moru.
Bilo je previše vruće za dugu raspravu. „Ali vi ne vrijeđate Ruse“, rekao sam melanholično. „A šta je s vašim vlastitim pristupom moru?“
Jedan od sagovornika me je zamalo dohvatio pesnicama.
Vitaly Portnikov. Ukrainian journalist, political commentator, author and opinion-maker.
Članci objavljeni u rubrici „Stavovi“ odražavaju lično mišljenje autora i ne moraju se podudarati sa stavom Centra.
