Kontrola izbora bit će važna u Srbiji, kao i postizborna kombinatorika
Godišnjica od pada nadstrešnice prošla je u kontinuitetu međusobnog iscrpljivanja demonstranata i vlasti u Srbiji. Aleksandar Vučić nije uspio da uguši, razbije, podijeli i diskredituje proteste, dok s druge strane, demonstranti nisu uspjeli da prisile predsjednika Srbije da raspiše prijevremene parlamentarne izbore.
Srbija je kao nikada do sada društvo podijeljeno na „blokadere“ i „ćacije“. Jedni neće odustati od svojih zahtjeva za političkim promjenama, dok su drugi ucijenjeni ili kupljeni da brane Vučića i Srpsku naprednu stranku.
Vučić protiv sebe ima svu omladinu Srbije i to je u startu izgubljena bitka s vremenom, ali ima državni aparat i kriminalnu oligarhiju uz pomoć koje može vladati još neko vrijeme. Studenti imaju entuzijazam mladosti i vjeru u bolju Srbiju. Oslobođeni pohlepe, Vučić ih ne može kupiti prljavim novcem, kreditima ili drugim pogodnostima za mlade.
Za njih je protest škola, čija pozitivna iskustva i neuspjesi čine ishod pobune neizvjesnim. Ali, osim studenata, na političkoj sceni Srbije nema drugog aktera koji se može suprotstaviti ukorijenjenoj naprednjačkoj kliki.
I studenti i Vučić se pripremaju za izbore. Studenti i srednjoškolci mijenjaju Srbiju svojim protestnim hodočašćima, ali i Vučić radi na usmjeravanju protesta pred buduće izbore.
Ono što bi se moglo nazvati (in)direktnim uspjehom Vučića jeste nacionalizam, anti-EU raspoloženje i konzervativizam, koji je prevladao u studentskim i građanskim protestima u roku od godinu dana. Počelo je od urbanog, liberalnog i ljevičarskog, a završilo se u nacionalizmu i desničrenju. To je teren bivše Srpske radikalne stranke, današnjih naprednjaka.
Studenti ne otkrivaju imena sa svog spiska, koja vlasti već znaju. Iako su moderne komunikacije i društvene mreže dobre za masovne mobilizacije, svaka akcija koja se ne odvija brzo i iznenada osujećena je od strane duboke države.
Već duže vrijeme mrežama kruže nepotvrđena imena s vrha studentske liste, poput nacionaliste profesora Mila Lompara. Takve informacije i kadrovi su itekako pogodni za političku igru naprednjaka. I nije samo Aleksandar Vučić zainteresovan za dugoročni opstanak na vlasti, već širok krug ljudi koji ne žele da budu smijenjeni ili procesuirani ako režim padne.
Iako generalno u lošijoj poziciji, Vučić je korak ispred studenata u oblasti izbora. Dok neiskusna protestna opcija raspravlja o imenima na listi, kolonama, ograđivanju, Vučić i dalje ima na raspolaganju državne i kriminalne resurse kojima može utjecati na tok izbora.
Ključno, takođe rjeđe postavljano pitanje u javnosti jeste koju poziciju Vučić planira zauzeti nakon završetka svog drugog predsjedničkog mandata. Redovni predsjednički izbori u Srbiji planirani su za proljeće 2027. godine, ali kako se mogu kombinirati s parlamentarnim izborima? I bi li kombinatorika „skraćivanja mandata“ bila isplativija za Vučića, za razliku od gubitničke odluke prijevremenih predsjedničkih izbora koje su Slobodan Milošević i Boris Tadić donijeli prije velikih političkih promjena?
Bez obzira na to hoće li se politička kriza završiti mirno na izborima, ili revolucionarno na ulicama, sve ukazuje na činjenicu da će političke promjene nalikovati odlasku Slobodana Miloševića, kada je na čelo Srbije došao „novi“ nacionalista Vojislav Koštunica, koji je odgovorio narodnoj većini, Moskvi i Vašingtonu.
S druge strane, politička heterogenost protesta ukazuje na to da će poslanicima sa studentske liste biti teško ostati pod istim političkim šeširom nakon izbora. Svako za sebe i na svojoj strani, poput DOS-a nakon 5. oktobra 2000. godine.
Dok studenti smatraju političke stranke nevažnim, Vučić i naprednjaci imaju dugogodišnju prednost u stvaranju satelitskih stranaka, pokreta i drugih političkih subjekata koji mogu biti korisni za buduća sastavljanja parlamentarnih većina.
To opet ostavlja prostora Vučiću i naprednjacima da se prepakuju i ostanu na vlasti. Tako bi se Vučić, kao ponovo uskrsli lider i premijer, mogao naći u društvu svojih ideološki bliskih istočnoevropskih kolega premijera Roberta Fica, Viktora Orbana, pa čak i novog povratnika Andreja Babiša.
Ako se transfer vlasti u Srbiji dogodi bez krvi, neće biti ni političkog revanšizma. Jer tu nema promjene ideološke paradigme, kao prije kraja komunizma u Istočnoj Evropi, niti civilizacijske ili vanjskopolitičke promjene vektora, kao na Majdanu u Ukrajini.
Studenti i građani, zajedno sa strankama, morali bi dobro isplanirati ne samo nadgledanje izbora, već i postizborni proces. Uspjeh studentske liste na izborima mogao bi dovesti do poraza u parlamentarnoj kombinatoriciformiranja većine. Od toga može zavisiti ispunjenje zahtjeva za kažnjavanje odgovornih za smrt 16 ljudi na željezničkoj stanici u Novom Sadu i borba protiv endemske korupcije. Buđenje Srbije je emocionalna faza, ali preuzimanje vlasti i vođenje države je hladan racionalan proces.
Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
