Režim pokušava da obnovi vladavinu straha, ali represija samo dodatno povećava nezadovoljstvo javnosti
Protest se istrošio, studenti su se umorili, odustaju… – može se čuti od pesimista. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je zadovoljan, cinično broji demonstrante, nudi mladima kuhani pasulj da se vrate na ulice. Nema čestih i masovnih protesta, blokada ili marševa. Da li je studentski revolt zaista izblijedio ili je ušao u novu fazu?
Obično protesti imaju dinamiku utakmice – izbijanje, masovna mobilizacija i konačno postizanje ciljeva ili raspršivanje demonstranata. Protesti u Srbiji, prvi put u višestranačkom sistemu, imaju prirodu društvenog maratona i kontinuitet taktike iscrpljivanja.
Protest povodom godišnjice urušavanja nadstrešnice u Novom Sadu pokazao je da se broj onih koji su spremni da izađu na ulice nije smanjio. Protest u Novom Pazaru u decembru prošle godine pokazao je da revolt postoji, iako nije masovan, i da nema potrebe za povratkom u fazu „buđenja Srbije“ od prošle zime.
Dok čekaju da predsjednik Srbije, koji tvrdi da je pobijedio „obojenu revoluciju“, raspiše prijevremene parlamentarne izbore, studenti i vlasti su se fokusirali na izbore koji će se sigurno održati ove godine, odnosno lokalne izbore u deset općina.
Mladi ne napuštaju Srbiju
Samouvjerena vlada ne mijenja svoju provjerenu taktiku pobjede na izborima – sijanje straha i očiglednu izbornu prevaru. Svi ovi lokalni izbori su važni za Vučića kako bi predstavio sliku pobjede, odgodio raspisivanje parlamentarnih izbora i iscrpio studentski pokret.
Međutim, i studenti uče. Guranje uz policijske kordone je taktički potez protesta, ali ne i način da se osvoji vlast. To je doslovno gorak okus suzavca i škola nasilnih režimskih zamki od prošle godine.
Izbori su strategija i matematika; ovo je sada novi ispit za mlade koji će se položiti, ali je pitanje hoće li iz prvog pokušaja. Studenti i opozicija se ne mogu dogovoriti o zajedničkom izbornom nastupu, a sigurna formula za pobjedu autokratskog režima je – jedinstvo.
Zato je dobro što se studentska praksa odvija na lokalnim izborima, a ne odmah na parlamentarnim. Uostalom, sudeći po svemu, Aleksandru Vučiću se bliži kraj drugog predsjedničkog mandata, a on se vjerovatno priprema za premijersku poziciju na parlamentarnim izborima kako bi sačuvao kompletnu strukturu vlasti.
Istovremeno, Srbija doživljava represiju protiv neistomišljenika kakva nije zabilježena od početka 1990-ih. Ne postoji zvanična evidencija žrtava represije u Srbiji u periodu 2024–26, ali gdje god država ima utjecaj, režim Srpske napredne stranke provodi masovna otpuštanja, otkaze i raskide ugovora. Ne smjenjuju se samo čelnici javnih institucija koji su podržavali studentske proteste, već i oni koji nisu ništa učinili da uguše pobunu. Sve se to dešava u atmosferi targetiranja, javnog linča i ponižavanja.
Srbija je nova Bjelorusija. Ali mladi ljudi ne napuštaju zemlju kao prije, jer vjeruju u svoju pobjedu.
Odavno je poznato da je režim Srpske napredne stranke kontrolisao sve, od nacionalnog projekta Expo 2027 do seoskih kulturno-umjetničkih udruženja. Metode pritiska, ucjene i kupovine glasova postaju sve manje prikrivene. Državni funkcioneri iz redova Srpske napredne stranke koordiniraju spiskove pristalica i neprijatelja vlasti i, sa detaljnim planovima, posjećuju lokalne zajednice i provode prethodno dobro uvježbane akcije nasilnog osvajanja izbora. Srbija nije imala iskustva sa staljinizmom, ali je putinofilija postala društveni temelj za provođenje takvih neototalitarnih metoda.
Oprez – „iranski scenario“
Studenti se također pripremaju za lokalne i parlamentarne izbore. Mnogi se žale na njih jer ne žele objaviti spisak imena kandidata sa glavne studentske liste za parlamentarne izbore. Ljuti su na studente i zato što ne žele sarađivati s mnogima, što ne žele ujediniti srpsku stranačku opoziciju i što su narcisoidni. No, sve su to karakteristike mladosti.
Opozicione stranke u Srbiji ne bi trebale dramiti zbog toga, već bi se trebale pripremati za izbore nezavisno od studenata. Sarađujući sa studentima gdje i koliko mogu.
Građanske skupštine koje su studenti pozvali prije godinu dana i taktika „student u svakom selu“ dale su organizacijske rezultate. Polako i tiho se formiraju općinski i lokalni štabovi za studentske liste na lokalnim izborima.
Uz neizbježnu dozu paranoje, mladi ljudi su svjesni da ih nedemokratski režim prisluškuje, prati i traži kompromitujući materijal o njima i njihovim bližnjima.
Progon univerzitetskih profesora, novinara, umjetnika i uništavanje kulturnih institucija i festivala neće dovesti do društvenog kolapsa Srbije, već do brže zamjene kriminaliziranog režima. Režim pokušava obnoviti vladavinu straha, ali narod je već oslobođen od njega. Represija samo povećava nezadovoljstvo i bijes.
Lokalne zajednice su pod tako jakim političkim pritiskom da otpor raste čak i među starijim generacijama koje, u nekim vojvođanskim selima s manjinskim zajednicama, kolektivno brane svoje svećenike koji su podržavali studentske proteste i blokade.
Srbija je više nego ikad podijeljena na „ćacije“ (pristalice vlade) i „blokadere“ (pristalice studenata), a nakon pada režima Aleksandra Vučića, posljedice represije će neminovno pokrenuti pitanje lustracije, koja se nije dogodila nakon „5. oktobra“ 2000. godine. Srbija je tada ratovala sa svojim susjedima, a sada i sama sa sobom.
Nakon 15 mjeseci protesta, jasno je da promjene u Srbiji neće slijediti obrazac „Revolucije 5. oktobra“. Trendovi generacije Z širom svijeta ukazuju na njihovu nepredvidljivost i impulzivnost, što bi moglo izazvati haos prilikom prenosa vlasti.
Ono što je sigurno jeste da se izborni autoritarizam u Srbiji ne može ni teoretski pobijediti na namještenim ili nasilno ukradenim izborima. Vučić je izjavio da nije Slobodan Milošević i izrazio je spremnost da vlast brani silom, što znači, ako bude potrebno – i sa mnogo žrtava. Trenutno zatišje može biti, kako kaže narodna mudrost, zatišje pred buru. Kao metaforičko upozorenje – globalne crvene linije nasilja su se pomjerile, a ustanak u Srbiji mogao bi se naći negdje između „nepalskog“ i nedavnog „iranskog scenarija“, u kojem su ubijene hiljade ljudi.
Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
