Skupština Kosova je, 11. februara 2026. godine, odobrila formiranje nove vlade koju predvodi premijer Albin Kurti, čime je obilježen zvanični početak rada Kurtijeve treće vlade. Na vanrednoj večernjoj sjednici, 66 poslanika glasalo je za, a 49 protiv, što je omogućilo brzo uspostavljanje kabineta sastavljenog od 19 ministarstava. Ovo glasanje uslijedilo je nakon konstitutivne sjednice novog zakonodavnog tijela formiranog nakon izbora u decembru 2025. godine i okončalo je postizbornu neizvjesnost, omogućavajući institucijama da uspostave upravljačke odgovornosti.
Uvod
Parlamentarni izbori u decembru 2025. godine dali su Kosovu jasan politički rezultat Pokret za samoopredjeljenje osigurao je oko 51% glasova, stvarajući mogućnost formiranja vlade bez brojčanih prepreka i bez potrebe za krhkim koalicijama. U političkoj stvarnosti koja je istorijski proizvodila nestabilnost vlade, ovaj rezultat predstavlja značajan izuzetak. Međutim, jasna parlamentarna većina ne isključuje potrebu za pažljivim političkim i institucionalnim upravljanjem. Naprotiv, fokus se prebacuje sa pitanja „Može li se vladati?“ na najvažniju dilemu: „Kako će se vladati?“.
Glavni postizborni izazovi odnose se na formiranje vlade, odnose između izvršne i zakonodavne vlasti i očuvanje institucionalne stabilnosti u polarizovanom političkom kontekstu. U ovoj fazi, pravi test za političku klasu nije samo parlamentarna aritmetika, već sposobnost pružanja odgovorne uprave, transparentnog donošenja odluka i provođenja javnih politika koje se bave strukturnim problemima zemlje, uključujući ekonomski razvoj, vladavinu prava i povjerenje građana u institucije.
Paralelno s unutrašnjim izazovima, institucionalna očekivanja Kosova ostaju usko povezana s međunarodnim okruženjem. Odnosi sa strateškim partnerima, proces dijaloga sa Srbijom, euroatlantske integracije i geopolitičko pozicioniranje zemlje zahtijevaju unutrašnju političku stabilnost i institucionalnu koherentnost. Svako odlaganje ili postizborna kriza rizikuje slabljenje pregovaračke pozicije Kosova i slabljenje međunarodnog kredibiliteta.
I Upravljanje punom većinom: politička prednost i povećana odgovornost
Pobjeda Pokreta za samoopredjeljenje sa 51% pojednostavljuje proces formiranja vlade, ali istovremeno značajno povećava teret političke odgovornosti. U odsustvu opravdanja koja se obično povezuju s heterogenim koalicijama, svaki uspjeh ili neuspjeh upravljanja biće direktno pripisan pobjedničkom subjektu. Ova situacija stvara velika očekivanja za stabilnost, efikasno donošenje odluka i konkretne rezultate u ključnim oblastima kao što su vladavina prava, ekonomski razvoj i institucionalne reforme.
Analitički, glavni izazov nije numerička funkcionalnost vlade, već izbjegavanje rizika od prekomjerne centralizacije moći i očuvanje demokratske ravnoteže. Snažnu parlamentarnu većinu moraju pratiti transparentnost, odgovornost i poštovanje opozicije, kako se politička stabilnost ne bi pretvorila u institucionalnu stagnaciju.
II Izbor novog predsjednika: test političkog konsenzusa
Jedan od najvažnijih institucionalnih izazova na horizontu je izbor novog predsjednika Republike Kosovo. Iako parlamentarna većina Pokreta za samoopredjeljenje ovaj proces tehnički čini mogućim, politička i simbolična dimenzija institucije predsjednika zahtijeva sveobuhvatniji pristup. Predsjednik, kao ujedinjujuća i reprezentativna figura države, ne bi trebao da bude percipiran samo kao proizvod trenutne većine, već kao rezultat minimalnog političkog konsenzusa.
Izbor predsjednika Republike Kosovo predstavlja jednu od procedura s nejvećim stepenom konsenzusa predviđenog Ustavom, i zahtijeva ne samo kvalifikovanu većinu glasova, već i visok parlamentarni kvorum. Sudska praksa Ustavnog suda naglasila je da ovi zahtjevi nisu formalni, već suštinski, s ciljem garantovanja demokratskog legitimiteta i ujedinjujuće uloge predsjednika.
Prema Ustavu, predsjednika države bira Skupština Republike Kosovo tajnim glasanjem najkasnije trideset (30) dana prije isteka mandata aktuelnog predsjednika. Aktuelna predsjednica, Vjosa Osmani, izabrana je za predsjednicu Republike Kosovo 4. aprila 2021. godine. Zakonski, novi predsjednik Kosova mora biti izabran do 5. marta 2026. godine.
Izbor predsjednika vrši se dvotrećinskom (2/3, što je jednako 80 poslanika) većinom glasova svih poslanika Skupštine. Ako nijedan kandidat ne dobije dvotrećinsku (2/3) većinu u prva dva glasanja, organizuje se treće glasanje između dva kandidata (ako su nominovana dva ili više kandidata) koji su dobili najveći broj glasova u drugom glasanju, a za predsjednika Republike Kosovo bira se kandidat koji dobije većinu glasova svih poslanika (61 glas). Ako u trećem glasanju nijedan kandidat ne bude izabran za predsjednika Republike Kosovo, Skupština se raspušta i raspisuju se novi izbori, koji se moraju održati u roku od četrdeset pet (45) dana (član 86. Ustava). Postupak izbora sa prostom većinom od 61 glasa izgleda jednostavno, ali u stvarnosti je praktično teško postići kvorum za početak postupka izbora predsjednika. Ustavni sud je, Presudom br. ref.: AGJ 107/1 od 30.03.2011. godine, proglasio izbor predsjednika Bedžeta Pacollija neustavnim. Prema ovoj presudi, prisustvo 2/3 poslanika Skupštine Kosova prilikom izbora predsjednika Republike je neophodan uslov u svim krugovima. Nedostatak kvoruma čini proces neustavnim, bez obzira na rezultat glasanja. U tom kontekstu, izbor predsjednika predstavlja test zrelosti za kosovski politički spektar. Postizanje šireg dogovora poslalo bi pozitivan signal za institucionalnu stabilnost i demokratsku kulturu, dok nedostatak konsenzusa rizikuje pretjeranu politizaciju institucije koja bi u suštini trebala biti iznad stranačkih podjela.
Predsjednica Osmani je poziv predsjednika Trampa da postane članica Mirovnog odbora shvatila kao ličnu zaslugu, i prednost u trci za izbor za još jedan mandat za predsjednika Republike Kosovo.
III Međunarodna dimenzija i simbolika poziva predsjednici Osmani
Pored domaćih dešavanja, međunarodno pozicioniranje Kosova ostaje ključni element njegove političke stabilnosti. U toj perspektivi, poziv predsjednika Donalda Trampa predsjednici Vjosi Osmani da se pridruži Mirovnom odboru ima višestruki značaj. To nije samo lična ili institucionalna procjena, već i politički signal za ulogu i percepciju Kosova na međunarodnoj sceni. Ovaj razvoj događaja jača narativ o Kosovu kao konstruktivnom faktoru mira i stabilnosti, ali istovremeno povećava očekivanja da će domaća politika biti u skladu s tom slikom. Institucionalna stabilnost, demokratsko funkcionisanje i koherentnost vanjske politike preduslovi su da međunarodna simbolika ne ostane samo na deklarativnom nivou.
Američki predsjednik Donald Tramp pozvao je Republiku Albaniju i Republiku Kosovo da postanu osnivačice „Mirovnog odbora“ na ceremoniji potpisivanja koju je Tramp održao u Davosu, dok druge zemlje Zapadnog Balkana: Srbija, Sjeverna Makedonija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora nisu bile pozvane da postanu članice ovog odbora. Kosovo i Albanija su prihvatile poziv i postale države osnivačice „Mirovnog odbora“.
Poziv Albaniji i Kosovu se smatra jasnim znakom da administracija predsjednika Trampa ove zemlje doživljava kao strateške partnere Sjedinjenih Američkih Država u regiji, posebno u kontekstu globalne sigurnosti i stabilnosti. Zvaničnici obje zemlje često opisuju poziv kao priznanje njihove istorijske ili aktuelne uloge u promovisanju mira i saradnje. Poziv ovim dvijema zemljama takođe je percipiran kao prilika za podizanje međunarodnog profila. Učešće u takvoj međunarodnoj inicijativi daje Albaniji i Kosovu najveću diplomatsku platformu i priliku da se predstave u globalnom kontekstu mira i saradnje, izvan regionalnih pitanja ili integracija u EU/NATO. S druge strane, uključivanje država poput Srbije ili Sjeverne Makedonije može se protumačiti kao promjena tradicionalne dinamike uključivanja u međunarodne inicijative, ali takođe pokazuje da američka politika – kako je vodi Tramp – može biti selektivna i brza u odabiru regionalnih partnera, s naglaskom na zemlje koje se doživljavaju kao saveznici SAD-a.
U naredne četiri godine, međunarodni izazovi Kosova ostaće usko povezani s njegovim međunarodnim statusom, evroatlantskom bezbjednosnom arhitekturom i procesom evropskih integracija. Uprkos unutrašnjoj institucionalnoj konsolidaciji, vanjska politika Kosova će se i dalje suočavati sa strukturnim ograničenjima koja proizlaze iz neuniverzalnog priznanja državnosti i geopolitičke dinamike u Evropi i šire.
Najveći strateški izazov ostaje članstvo u Ujedinjenim nacijama. Kosovo se i dalje suočava s aktivnim protivljenjem Srbije i njenih saveznika, posebno Rusije i Kine, koje imaju pravo veta u Savjetu bezbjednosti. U tom kontekstu, članstvo u UN-u nije samo diplomatsko pitanje, već problem globalnog balansa snaga. Bez sveobuhvatnog i pravno obavezujućeg sporazuma sa Srbijom ili bez većeg pomjeranja u međunarodnom balansu snaga, izgledi za članstvo u UN-u ostaju neizvjesni. Glavni izazov za Kosovo biće održavanje i proširenje broja međunarodnih priznanja.
U oblasti sigurnosti, težnja za članstvom u NATO-u suočava se s političkim, a ne tehničkim preprekama. Transformacija Sigurnosnih snaga Kosova u snage s obrambenim sposobnostima i povećanom interoperabilnosti s NATO-om ostvarila je značajan napredak, ali pet država članica NATO-a koje ne priznaju Kosovo ostaju ključni faktor blokiranja. U narednim godinama, glavni izazov bit će održavanje unutrašnje i regionalne stabilnosti, izbjegavanje eskalacije na sjeveru zemlje i produbljivanje strateškog partnerstva sa SAD-om i ključnim zemljama Alijanse, kao politički preduslov za svaki korak ka članstvu.
Članstvo u Savjetu Evrope predstavlja ostvariviji izazov, ali ne bez rizika. Iako je Kosovo postiglo značajan napredak u oblasti ljudskih prava i vladavine prava, proces ostaje politizovan i direktno pod uticajem dijaloga sa Srbijom. Kosovo je jedina zemlja koja je direktno u svoj Ustav uključila međunarodne instrumente o ljudskim pravima (Opšta deklaracija o ljudskim pravima; Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njeni protokoli; Međunarodna konvencija o građanskim i političkim pravima i njeni protokoli; Okvirna konvencija Savjeta Evrope za zaštitu nacionalnih manjina; Konvencija o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije; Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena; Konvencija o pravima djeteta; Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja – Član 22).
Proces evropskih integracija ostaje složen i dugoročan izazov. Iako je liberalizacija viznog režima označila pozitivan simboličan trenutak, Kosovo je i dalje u ranim fazama procesa pristupanja EU. Glavni izazov će biti napredovanje od ugovornog odnosa do statusa kandidata, u vrijeme kada se sama Evropska unija suočava sa zamorom od proširenja, unutrašnjom polarizacijom i novim sigurnosnim izazovima. Normalizacija odnosa sa Srbijom ostaje ključni politički uslov, često nejasan po sadržaju i standardima, što proces čini nepredvidivim za Kosovo.
U širem smislu, Kosovo će morati da manevriše u međunarodnom okruženju koje karakterišu rivalstvo velikih sila, rat u Ukrajini i porast ruskog i kineskog uticaja na Zapadnom Balkanu. Biće izazov održati jasnu evroatlantsku orijentaciju, a da se pritom ne postane diplomatski izolovan i da se ne bude doživljen kao destabilizujući faktor u regionu.
Sljedeće četiri godine mogle bi biti odlučujuće za međunarodno pozicioniranje Kosova. Uspjeh će zavisiti ne samo o unutrašnjim reformama, već i od sposobnosti aktivne diplomatije, izgradnje strateških saveza i mudrog upravljanja međunarodnim političkim pritiscima. U tom kontekstu, glavni izazov za Kosovo ostaje transformacija postojeće političke podrške u konkretno članstvo u ključnim međunarodnim mehanizmima.
IV Dijalog između Kosova i Srbije: Postignuća, neuspjesi i očekivanja za budućnost
Dijalog između Kosova i Srbije, uz posredovanje Evropske unije, započeo je 2011. godine s glavnim ciljem normalizacije odnosa između dvije države i osiguranja regionalne stabilnosti. Više od decenije, dijalog je doveo do niza sporazuma, ali je takođe otkrio duboke strukturne i političke propuste.
Najvažnije dostignuće ostaje Briselski sporazum iz 2013. godine, koji je postavio temelje za integraciju ilegalnih srpskih struktura na sjeveru Kosova u ustavni poredak Kosova, uključujući policiju i pravosudni sistem. Tehnički sporazumi su takođe postignuti o:
· Slobodi kretanja,
· Priznavanju diploma (što Srbija ne sprovodi),
· Integrisanom upravljanju granicama,
· Energiji i telekomunikacijama.
Ovi sporazumi su doprinijeli smanjenju tenzija u određenim periodima i olakšali život građanima, posebno u praktičnom i tehničkom smislu. Međutim, dijalog nije uspio donijeti konačni, pravno obavezujući sporazum koji bi doveo do međusobnog priznavanja. Jedan od glavnih neuspjeha je selektivna primjena sporazuma, posebno od strane Srbije, koja i dalje ne priznaje Kosovo i spriječava njegovo članstvo u međunarodnim organizacijama.
Dijalog je takođe kritikovan zbog: nedostatka transparentnosti, isključenja parlamenata i javnosti, nedostatka kaznenih mehanizama za neimplementaciju, asimetričnog tretmana strana od strane EU. Pitanje Udruženja srpskih opština ostalo je najosjetljivija i najspornija tačka, stvarajući stalne političke krize i sigurnosne tenzije.
Strane su se 18. marta 2023. godine, dogovorile o novom sporazumu, koji je nazvan Ohridski sporazum. Ovaj sporazum predstavlja implementaciju (Aneks implementacije) Osnovnog sporazuma o normalizaciji odnosa uz posredovanje Evropske unije. Cilj mu je de facto normalizacija odnosa između Kosova i Srbije, bez definitivnog rješavanja pitanja formalnog priznanja.
Sporazum predviđa nekoliko ključnih principa:
· Poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta strana;
· Neupotreba sile i mirno rješavanje sporova;
· Neblokiranje Kosova u međunarodnim integracionim procesima;
· Uzajamno priznavanje dokumenata, državnih simbola i institucija;
· Osnivanje Zajednice srpskih opština, u skladu sa ustavnim poretkom Kosova;
· Zaštita srpske kulturne i vjerske baštine na Kosovu.
Iako je izazvao veliku pometnju u javnom mnjenju, ovaj sporazum nikada nije sproveden i tenzije između dvije zemlje i dalje su visoke. U tom kontekstu, EU nije uspjela postići pomirenje između dvije zemlje. SAD su podržale dijalog koji je posredovala EU, ali taj dijalog nije dao očekivane rezultate. Političke stranke, ali i kosovska javnost, zahtijevaju integraciju i vodstvo SAD-a u procesu dijaloga, jer se smatra da EU nije uspjela biti nepristrasna i pravedna u odnosima Srbije i Kosova. U tom kontekstu, građani su ogorčeni finansijskim sankcijama koje je EU nametnula protiv Kosova i imenovanjem ljudi s antikosovskom istorijom za posrednike u dijalogu. Najpoznatiji slučaj je bivši izaslanik EU Miroslav Lajčak. Kao ministar u slovačkom Ministarstvu vanjskih poslova, Lajčak je bio protiv nezavisnosti Kosova, baš kao što i njegova vlastita zemlja – Slovačka – odbija da prizna Kosovo.
Iz tih razloga, potrebno je da se Sjedinjene Američke Države snažno uključe u postizanje konačnog pravno obavezujućeg sporazuma i okončanje višestoljetnog sukoba na Balkanu između ova dva naroda.
V Izazovi ekonomskog razvoja i migracija
Nova vlada Kosova suočiće se s mnogo izazovnijom ekonomskom i demografskom stvarnošću nego što to odražava službena statistika. Uprkos ekonomskom rastu posljednjih godina, struktura ekonomije ostaje krhka, zavisna od potrošnje i doznaka, dok domaća proizvodnja, izvoz i strateške investicije i dalje ostaju ispod potencijala. To stvara lažni osjećaj stabilnosti, koji se ne prevodi u kvalitetna radna mjesta i dugoročnu ekonomsku sigurnost.
Problem nezaposlenosti, posebno među mladima i kvalifikovanim stručnjacima, nije samo nedostatak poslova, već i nedostatak perspektiva. Tržište rada nudi niske plate, nesigurne ugovore i malo mogućnosti za profesionalni razvoj, što migraciju čini ne izborom, već strategijom preživljavanja. U tom kontekstu, masovni egzodus radne snage pretvara se u strukturnu krizu, koja postepeno prazni zemlju od njenog najvrijednijeg kapitala – njenih ljudi.
Migracije direktno utiču na funkcionisanje ekonomije. Ključni sektori poput zdravstva, građevinarstva, informacionih tehnologija i obrazovanja već se suočavaju s ozbiljnim nedostatkom osoblja. U međuvremenu, starenje stanovništva i smanjenje broja radno sposobnog stanovništva povećavaju pritisak na državni penzioni i finansijski sistem, dovodeći u pitanje dugoročnu fiskalnu održivost.
Doznake iz dijaspore, iako igraju stabilizujuću i društvenu ulogu, održavaju ekonomiju u ciklusu zavisnosti, gdje potrošnja zamjenjuje razvoj. One se ne usmjeravaju sistematski u produktivne investicije, inovacije ili tehnologiju, što bi moglo stvoriti radna mjesta i zaustaviti talas migracija. Ova situacija čini državu manje motivisanom za duboke reforme, jer se društveni pritisak privremeno amortizira novcem koji dolazi iz inostranstva.
Nova vlada će se suočiti i sa izazovom povjerenja. Masovna migracija nije samo ekonomski pokazatelj, već i politički. Ona odražava nedostatak povjerenja u institucije, u vladavinu prava i u jednakost mogućnosti. Bez stvarne borbe protiv korupcije, bez pravne sigurnosti za preduzeća i bez jasnih razvojnih politika, svaka ekonomska strategija će ostati deklarativna. Ako nova vlada ne uspije da pretvori ekonomiju u izvor nade i zaustavi percepciju da se budućnost gradi samo izvan Kosova, onda će migracije i dalje biti najjasniji oblik glasanja građana protiv svoje države. Izazov nije samo ekonomski razvoj, već demografski i funkcionalni opstanak Kosova kao države.
Zaključak
Kosovo se, nakon izbora u decembru 2025. godine, nalazi u relativno povoljnom političkom trenutku, ali ne i bez rizika. Jasna parlamentarna većina, proces predsjedničkih izbora i dešavanja na međunarodnoj sceni stvaraju priliku za institucionalnu konsolidaciju. Suštinsko pitanje ostaje hoće li se ovaj period iskoristiti za izgradnju stabilne i inkluzivne vlade ili će biti izgubljen kao i mnogi prethodni trenuci u političkoj istoriji zemlje.
Period nakon izbora u decembru 2025. godine predstavlja ključni trenutak: ili će poslužiti kao prilika za demokratsku i institucionalnu konsolidaciju ili će produbiti ciklus političke neizvjesnosti i građanskog razočaranja. Odgovor na ovu dilemu zavisi od političke zrelosti institucionalnih aktera i njihove sposobnosti da transformišu izbornu volju u funkcionalno upravljanje i dugoročnu viziju za državu.
Orhan Çeku. Associate professor for the subject of National Security at the public Haxhi Zeka University in the Republic of Kosovo
Članci objavljeni u rubrici “Stavovi” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
