Za Albaniju – koja je prije samo tri decenije bila jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi i koja je proživjela jedan od najsurovijih komunističkih režima za vrijeme vladavine Envera Hodže – tema pristupanja EU odavno je prestala biti tipična regionalna politička mantra o „evropskoj budućnosti“. U Tirani se evropski put već predstavlja kao politička agenda: albanski premijer Edi Rama najavio je plan da završi pregovore do kraja 2027. i učini zemlju članicom EU do 2030. godine. Do nedavno bi ovo zvučalo kao tipičan skup ambicioznih obećanja za domaću potrošnju, ali danas je situacija drugačija. Iza ove retorike stoji stvarno ubrzanje pregovaračkog procesa i upravo zato se u Briselu albanski put sve manje doživljava kao razvučena balkanska priča bez jasnog horizonta.
U ovom slučaju, hronologija je važnija od političkih slogana. Albanija je podnijela zahtjev za članstvo u EU još 2009. godine, dobila status kandidata 2014. godine, a prva međuvladina konferencija održana je tek u julu 2022. godine. Ipak, samo nekoliko godina kasnije, započele su značajne promjene, motivisane ne samo geopolitičkim kontekstom – ruskom agresijom velikih razmjera protiv Ukrajine i stvarnom prijetnjom cijeloj bezbjednosnoj arhitekturi Evrope. Tako je EU u oktobru 2024. godine s Albanijom otvorila Klaster 1 – Osnove, u decembru iste godine – Klaster 6, u aprilu 2025. – Klaster 2, u maju – Klaster 3, u septembru – Klaster 4, a u novembru 2025. – posljednji, peti klaster. Zapravo, do kraja prošle godine Albanija je otvorila pregovore o svih šest klastera, odnosno o cijelom korpusu pregovaračkih poglavlja. Za Zapadni Balkan ovo je zaista netipičan tempo. Od danas, Albanija „diše za vratom“ tradicionalnom regionalnom lideru u oblasti evropskih integracija – Crnoj Gori, koja trenutno pokazuje i primjetan uspjeh na pregovaračkom putu s Briselom. I tu počinje najvažniji dio, jer se spomenuti albanski uspjeh lako može pogrešno protumačiti. Otvaranje svih klastera još ne znači ulazak u režim sistematskog zatvaranja poglavlja. Za razliku od Crne Gore, koja već nekoliko godina funkcioniše u okviru logike postepenog zatvaranja pregovaračkih poglavlja, Albanija tek ulazi u fazu u kojoj će evropskim partnerima morati demonstrirati ne sposobnost brzog kretanja kroz pregovarački koridor, već kapacitet da prođe svoj najteži i najodgovorniji segment. U Briselu to dobro razumiju. Nije slučajno što stalno ponavljaju: klaster Osnova se otvara prvi, a zatvara posljednji. To znači da pravi test za Albaniju tek počinje.
Najjači adut Tirane pred Evropljanima je reforma pravosuđa. Za zemlju u kojoj je upravo pravda dugi niz godina bila glavni razlog skepticizma od strane EU, trenutno stanje stvari predstavlja zaista ozbiljnu promjenu. Brisel pozitivno ocjenjuje tok reforme pravosuđa, a proces provjere i ponovne evaluacije sudija i tužilaca već se približio završetku na apelacionom nivou. Ništa manje važna nije ni druga tačka: Albanija je uspjela da demonstrira ne samo novo zakonodavstvo, već i opipljive praktične rezultate u borbi protiv korupcije. SPAK — Specijalna struktura za borbu protiv korupcije — posljednjih je godina postala možda najuvjerljiviji simbol da albanska država makar pokušava da razmontira stari sistem nekažnjivosti za visoke zvaničnike. Za zemlju koja je prije samo nekoliko decenija bila potpuno osiromašena, iskusila haos tranzicijskog postkomunističkog perioda i procvat organiziranog kriminala — s ozbiljnom, važno je napomenuti, transnacionalnom komponentom, s obzirom na obim i koheziju albanske dijaspore na Zapadu — ovo je zaista značajan rezultat.
Međutim, dok procjenjuje napredak zemlje kandidata, EU istovremeno vrlo jasno podsjeća: nezavisnost pravosuđa mora se održati. Ovo je važna nijansa. Brisel još ne smatra albansku priču potpunim i nepobitnim trijumfom vladavine prava. Naprotiv: što su vidljiviji uspjesi albanskih tijela za borbu protiv korupcije, to oštrije postaje pitanje političkog pritiska i napada na sudsku vlast, kao i rizik pretvaranja pravde u nastavak velike domaće političke borbe drugim sredstvima. Za Albaniju je ovo vrlo osjetljivo pitanje, jer njena evropska integracija danas uveliko počiva upravo na povjerenju Brisela u reformu pravosuđa.
Spomenuti problem je jasno vidljiv i u širem političkom kontekstu. Formalno, Albanija pokazuje visoku pregovaračku disciplinu, ali iza te discipline i dalje postoji sistem koji ne funkcioniše baš dobro bez političkih tenzija. Na primjer, parlamentarni izbori od 11. maja 2025. godine, koji su Socijalističkoj partiji Edija Rame donijeli četvrti uzastopni mandat premijera vlade, uglavnom su bili konkurentni, ali su ih pratili problemi prilično poznati u regionu. Međunarodni posmatrači su govorili o nejednakim uslovima konkurencije, zloupotrebi državnih resursa i nepotpunoj implementaciji prethodnih preporuka u vezi sa izbornim sistemom. I to nije manje važno pitanje. Za EU, izborna reforma u Albaniji je jedan od testova da li je zemlja sposobna da pređe sa postsocijalističkog, korumpiranog i daleko od demokratskog modela personalizovane kontrole ka zrelim i funkcionalnim institucionalnim pravilima, jakim i nezavisnim institucijama.
Upravo je to jedna od glavnih kontradikcija albanskog slučaja. Zemlja brzo napreduje, ali to ne čini u uslovima političke harmonije, već u kontekstu sistema koji još pati od polarizacije, slabe kulture dijaloga i deficita povjerenja između vlade i opozicije. Fizički obračuni između poslanika u albanskom parlamentu nisu rijetkost. Stoga Brisel stalno naglašava Tirani potrebu za inkluzivnim političkim dijalogom. Ovo možda zvuči kao standardna evrobirokratska formula, ali u stvarnosti se odnosi na sasvim konkretno i praktično pitanje: EU ne želi još jedan scenario u kojem atraktivna brzina reformi na papiru koegzistira sa nestabilnošću političkog sistema i slabošću državnih institucija.
Ako se pogledaju manje spektakularna, ali strateški važna poglavlja, slika Albanije postaje još jasnija. U oblasti konkurencije i državne pomoći, zemlja je još uvijek prilično daleko od zone komfora kakv je potreban da bi Brisel odobrio. Za EU je ovo jedna od onih tema koje rijetko dospijevaju na naslovnice, ali vrlo jasno pokazuju koliko je država spremna da živi bez manualne raspodjele preferencija, politički pogodnih izuzetaka, nepotizma, namještenih tendera i favorizovanja „naših“. Za zemlje Zapadnog Balkana i šire jugoistočne Evrope, ovo je tradicionalno bolno područje. Albanija ovdje nije izuzetak.
Još teža priča za Tiranu tiče se poglavlja o okolini i klimi. Upravo ovdje se evropske integracije obično prebacuju iz područja deklaracija u područje finansija i stvarnih institucionalnih kapaciteta države. Albanija još ne ostavlja utisak zemlje spremne da lako prođe ovaj blok. Problemi u upravljanju otpadom, politici voda, kvalitetu vazduha, implementaciji klimatskih ciljeva – sve to izgleda vrlo poznato u balkanskom kontekstu. U tom pogledu, situacija u Albaniji je znatno gora nego u susjednoj Crnoj Gori, gdje je situacija takođe daleko od idealne. Svako ko putuje živopisnim albanskim putevima odmah uočava specifičan lokalni kontrast: luksuzne nove vile, restorani, hoteli i banket sale graniče se s ogromnim samoniklim deponijama kreiranim direktno na obalama rijeka. Dodatnu zabrinutost izazivaju odluke u oblasti korištenja zemljišta, koje mogu ozbiljno da utiču na ekološku ravnotežu. Ukratko, ekološki blok bi mogao da postane jedno od onih područja gdje se albanski evrooptimizam sudara s osnovnim nedostatkom materijalnih i institucionalnih kapaciteta države. Istovremeno, treba priznati da Albanci marljivo i aktivno rade na poboljšanju situacije.
Ništa manje osjetljivo nije ni pitanje medija i slobode govora. Ovdje albanski put ka EU izgleda mnogo manje uređen nego u vladinim izvještajima. Problemi su dobro poznati: koncentracija vlasništva, netransparentno finansiranje, preplitanje poslovnih i političkih interesa, nepotizam, pritisak na novinare, slabe garancije uredničke nezavisnosti. Za zemlju koja želi završiti pregovore već 2027. godine, ovo nipošto nije periferno pitanje. Ovo je još jedan pokazatelj kako istinski demokratske institucije u Albaniji funkcionišu, za razliku od formalne usklađenosti sa evropskim rječnikom.
Istovremeno, bilo bi pogrešno svesti albansku priču samo na listu problema. Tirana ima sasvim realne prednosti. Zemlja je geopolitički pogodna za EU: jasno prozapadna, bez dvosmislenosti u stavu prema Rusiji – jedna od rijetkih zemalja u jugoistočnoj Evropi gdje je rusofilija praktično izostala kao fenomen u javnom i političkom životu. To je zemlja sa izuzetno visokim i, što je važno, istinskim nivoom usklađenosti svog vanjskopolitičkog kursa sa EU i NATO-om. Albanija je članica Alijanse od 2009. godine. Osim toga, zemlja se već postepeno integriše u širi evropski ekonomski i regulatorni prostor čak i prije formalnog pristupanja. Ovo je važna stvar. Evropske integracije ovdje sve manje izgledaju kao apstraktno obećanje daleke budućnosti, a već sada na praktičan proces usvajanja evropskih pravila.
Trenutno stanje evropskih integracija Albanije najtačnije je opisati ne kao trijumf i ne kao iluziju, već kao napetu prelaznu fazu. Albanija je već dokazala da može brzo da se kreće. Dokazala je da je sposobna da otvara klastere gotovo bez zastoja i zadaje Briselu tempo koji se dugo očekivao od Zapadnog Balkana. No, tada počinje drugačija igra – čiji cilj nije brzina radi brzine, već brzina koja odgovara zrelosti države.
Sada uspjeh Albanije neće zavisiti od broja glasnih proevropskih izjava, već od toga da li zemlja može da usvoji Osnove bez ozbiljnih poremećaja – u pravosuđu, borbi protiv korupcije, izbornim pravilima, medijima, zaštiti konkurencije i okoline. Drugim riječima, Tirana je danas bliža EU nego ikad prije. Međutim, još nije na cilju. Tek je ušla u fazu u kojoj će brzina prvi put morati da se transformiše u kvalitet državnosti. Istovremeno, postoje svi razlozi za očekivanje da će Tirana uspjeti da se ukrca na „evropski voz“ u relativno bliskoj budućnosti. S obzirom na vrlo slabo stanje u kojem se Albanija nalazila sve do posljednje decenije dvadesetog stoljeća, ovo je zaista vrlo značajan uspjeh.
Analitička grupa CWBS-a
