U evropskoj politici teško je pronaći primjer nalik dugom, iscrpljujućem i stresnom putu Sjeverne Makedonije ka članstvu u EU. Brojke ovdje govore same za sebe: zemlja je podnijela zahtjev za članstvo u EU još 2004. godine, status kandidata dobila je 2005. godine, dok je prva međuvladina konferencija između Skoplja i Brisela održana tek 17 godina kasnije – u julu 2022. godine. Od proljeća 2026. godine, Sjeverna Makedonija je završila skrining svih pregovaračkih klastera, ali još nije prešla u sljedeću pravu fazu pregovora. Upravo je to glavni paradoks slučaja evropskih integracija Makedonije: formalno, proces se nastavlja, ali politički se zemlja već dugo nalazi u stanju stagnacije i dubokog zastoja.
Danas Sjeverna Makedonija podsjeća na državu koja godinama stoji u evropskom koridoru, ali ne može proći kroz prvu zaista tešku prepreku. Glavna prepreka je dobro poznata: ustavne promjene u vezi sa statusom bugarske nacionalne manjine, predviđene okvirom Vijeća EU iz 2022. godine, još uvijek nisu usvojene. Bez njih, nemoguće je preći na ključni klaster Osnove. Suštinski, problem Skoplja je to što je zemlja bolno zaglavljena u „sivoj zoni“ između završenog skrininga i de fakto zatvorenih pregovaračkih vrata.
U poređenju sa susjedima, situacija izgleda posebno neprijatno. Dok je Skoplje ostalo vezano za bugarski čvor, susjedna Albanija, koja je prije samo nekoliko decenija bila mnogo siromašnija, napravila je brz iskorak tokom 2025. godine otvaranjem svih pregovaračkih klastera. Ono što se do nedavno činilo malo vjerovatnim postalo je stvarnost: Brisel je de fakto razdvojio albanski i makedonski put, omogućivši Tirani da samostalno napreduje. Za Skoplje je ovo bio prilično konkretan politički udarac. Zemlja koja je dugi niz godina smatrana jednim od favorita evropskih integracija na Zapadnom Balkanu sada rizikuje da se učvrsti u ulozi države koja stalno kaska za svojom evropskom šansom.
Najjednostavnije objašnjenje moglo bi zvučati ovako: zahtjevna Sofija je sve blokirala. Međutim, to je samo djelimično tačno. Zahtjev da se Bugari u Ustav uključe kao jedna od priznatih nacionalnih zajednica postao je crvena linija za aktuelnu vladu. Premijer Hristijan Mickoski i predsjednica Gordana Siljanovska-Davkova — predstavnici formalno proevropske, desnocentrističke i patriotske stranke VMRO-DPMNE, za koju je pitanje zaštite makedonskog nacionalnog identiteta izuzetno važno — zahtijevaju dodatne garancije da će prava Makedonaca u Bugarskoj takođe biti zaštićena na sličan način i da će ovaj ustupak biti posljednji. Skoplje očito strahuje od novih zahtjeva u vezi s jezikom, istorijom i nacionalnim identitetom. Makedonsko društvo dobro pamti kako je u junu 2018. godine, nakon zaključenja istorijskog Prespanskog sporazuma, prethodna liberalna vlada Makedonskih socijaldemokrata riješila dugogodišnji spor s Grčkom, preimenovanjem zemlje iz Republike Makedonije u Republiku Sjevernu Makedoniju. Između ostalog, to je omogućilo Skoplju da prilično brzo dobije članstvo u NATO-u.
Problem je što Brisel ne pokazuje želju da revidira već dogovoreni okvir za pregovore. Zvanični stav EU ostaje nepromijenjen: potrebne su iste ustavne promjene koje su prethodno dogovorene između Skoplja i Sofije. Ovaj zastoj dodatno je pojačan unutrašnjim umorom — čak i ako bi bugarski faktor nestao, Skoplje teško da bi pokazalo munjevitu spremnost za sprovođenje reformi u najosjetljivijim oblastima.
Upravo ovdje postaje jasno da problem Sjeverne Makedonije odavno nije ograničen samo na odnose sa susjednom Bugarskom, koja Makedonce tradicionalno doživljava kao „mlađu braću“ ili čak kao „bivše Bugare“. Iza vanjske barijere krije se i hronična unutrašnja slabost. Politička polarizacija u parlamentu i dalje traje, važne reforme se usporavaju, a odgođena imenovanja se gomilaju. Ne treba zanemariti ni etnički faktor — albanska zajednica čini oko 30% stanovništva zemlje, a istovremeno su makedonski Albanci tradicionalno snažno orijentisani prema Zapadu. Makedonska stagnacija nije samo posljedica bugarske blokade, već i simptom dubljeg problema: deficita povjerenja, slabe kulture političkog kompromisa i nedovoljnog kapaciteta za postizanje širokog konsenzusa oko evropskog kursa.
Ovoj slici treba dodati još jedan važan faktor — Viktor Orban i Mađarska. Za sadašnju makedonsku vladu, Budimpešta se pretvorila ne samo u prijateljski evropski glas, već gotovo u političku pozadinu.
Mađarski zajam od 500 miliona eura pod povoljnim uslovima postao je ne samo ekonomski, već i politički signal. Viktor Orban otvoreno je kritikovao odluku EU da razdvoji albanski i makedonski kolosijek i ponudio posredovanje u sporu s Bugarskom. Za Skoplje je takva podrška nesumnjivo korisna. Međutim, ovo prijateljstvo ima i drugu stranu.
Svu složenost odnosa između Skoplja i Budimpešte jasno je demonstrirala posjeta makedonske delegacije koju je predvodio premijer Mickoski u Mađarskoj krajem marta. Iako je agenda posjete, koja je uključivala i Makedonsko-mađarski poslovni forum, prvenstveno bila usmjerena na razvoj ekonomske saradnje između dvije zemlje, sadržaj Mickoskih javnih izjava više je podsjećao na predizbornu kampanju za parlamentarne izbore u Mađarskoj. Na sastanku koji je domaćin organizovao u jednoj obrazovnoj ustanovi, Hristijan Mickoski je govorio o Mađarskoj kao primjeru zemlje koja, zahvaljujući „snažnom vođstvu, uspijeva da osigura ekonomski razvoj, stabilnost i očuvanje identiteta“, a Viktora Orbana naveo je kao primjer „lidera koji ima hrabrosti da donosi odluke u interesu svoje zemlje i koji doprinosi stabilnosti regije i Evrope“. Imajuči u vidu da u Briselu Orban ima reputaciju političara koji zanemaruje evropske vrijednosti, slabi evropsko jedinstvo i sistematski se sukobljava sa EU po pitanjima vladavine prava, izjave makedonskog premijera teško se mogu opisati kao doprinos evropskim integracijama zemlje.
U stvari, mađarski faktor za Sjevernu Makedoniju istovremeno je i resurs i problem: jača vanjskopolitičku poziciju vlasti u Skoplju, ali ne rješava glavni problem sa Sofijom i ne povećava povjerenje u ključne centre odlučivanja EU. Sjena bivšeg makedonskog premijera Nikole Gruevskog, takođe iz VMRO-DPMNE-a, koji je nakon bijega pronašao utočište upravo u Mađarskoj, ostaje simbolički važan podsjetnik na specifičnu prirodu ove političke bliskosti.
Iza vela geopolitike kriju se mnogo prizemniji, ali ne i manje kritični problemi. U klasteru Osnova, gdje se određuje stvarni kvalitet države, napredak ostaje minimalan. Borba protiv organizovanog kriminala i korupcije često ne ide dalje od deklaracija, a reforma pravosuđa stagnira zbog nedostatka političke volje i institucionalne konzistentnosti.
Slična slika postoji i u drugim strateški važnim sektorima. Regulatori u ekonomiji i medijskoj sferi zahtijevaju veću nezavisnost, sistem državne pomoći – veću transparentnost, a institucionalna arhitektura u cjelini – veću predvidljivost. Makedonski problem nije samo ogorčenost prema Bugarskoj, već i hronična bolest balkanske države koja je naučila da dobro govori jezikom reformi, ali nije uspjela da konačno osigura njihovu nepovratnost na institucionalnom nivou.
Uprkos tome, Sjeverna Makedonija zadržava važne adute. U potpunosti je usklađena s vanjskom politikom EU, posebno po pitanju podrške Ukrajini, i ostaje geopolitički pouzdan partner Zapada. Zemlja je integrirana u nove finansijske mehanizme poput Plana rasta za Zapadni Balkan i postepeno se uključuje u određene evropske instrumente. Drugim riječima, Sjeverna Makedonija još nije isključena iz evropskog procesa. Međutim, to nije odgovor na glavno pitanje: kada će se tačno ovaj proces ponovo pokrenuti, umjesto što i dalje čeka.
Zaključak u vezi s evropskom budućnošću Makedonaca djeluje prilično oštro. Nakon decenija kompromisa – od promjene imena zemlje do ustupaka po pitanjima identiteta – makedonsko društvo sve više posustaje od zamora. Glavno pitanje za Skoplje više ne zvuči kao: „Želimo li se pridružiti EU?“ Pitanje je sasvim drugačije: da li je makedonska državna mašinerija sposobna da se oslobodi modela vječnog čekanja bez daljnjeg rasipanja vlastitog društva?
Ako se odgovor ne pronađe u bliskoj budućnosti, Sjeverna Makedonija rizikuje da dugo vremena ostane ne na putu ka Evropi, već u beskrajnom predvorju integracije, gdje svaki sljedeći korak zahtijeva novi politički kompromis, a ne garantuje nikakav stvarni napredak.
Analitička grupa CWBS-a
