Izbori kao mehanizam deblokade ili reprodukcija političke krize na Kosovu? – Orhan M. Čeku

1. Uvod

Centralna izborna komisija Republike Kosovo suočava se s kratkim rokom za organizaciju novih prijevremenih parlamentarnih izbora, koji označavaju treći izborni ciklus u periodu od približno godinu i po dana. Prijevremeni izbori, koji će biti organizovani 7. aprila, došli su kao rezultat političke krize oko izbora predsjednika Republike. Političke stranke u Skupštini Kosova nisu uspjele postići politički konsenzus o odgovarajućem imenu koje bi bilo izabrano za predsjednika zemlje. U nedostatku dovoljnog kvoruma od 2/3 (80) poslanika, Skupština se sama raspustila.

Izbor predsjednika na Kosovu više puta je služio kao katalizator institucionalnih i političkih kriza, odražavajući ne samo napetosti između političkih aktera, već i strukturna ograničenja samog ustavnog sistema. Umjesto da funkcioniše kao formalni proces institucionalne stabilizacije, ovaj postupak često se pretvarao u blokadu, proizvodeći institucionalne vakuume, osporavana ustavna tumačenja i, u određenim slučajevima, čak i raspuštanje Skupštine i raspisivanje novih izbora, kao u slučaju od 28. aprila 2026. godine. U ovom kontekstu, prijevremeni parlamentarni izbori percipirani su kao legitiman mehanizam za deblokadu političkih kriza, nudeći mogućnost rekonfiguracije odnosa snaga i stvaranja funkcionalne većine. Međutim, političko iskustvo na Kosovu sugeriše da izbori ne proizvode uvijek trajnu institucionalnu stabilnost. Naprotiv, u uslovima visoke stranačke fragmentacije i odsustva kulture konsenzusa, oni mogu doprinijeti reprodukciji istih političkih konfiguracija koje su proizvele početnu krizu.

Ovaj članak ima za cilj kritički analizirati ulogu izbora kao potencijalnog instrumenta za deblokadu političkih kriza na Kosovu, istovremeno razmatrajući njihova strukturna ograničenja i potencijalne efekte na reprodukciju institucionalne blokade. Oslanjajući se na interdisciplinarni pristup koji kombinuje ustavnu analizu s perspektivom političkih nauka, članak se bavi pitanjem predstavljaju li izbori stvarno rješenje za krizu izbora predsjednika ili funkcionišu više kao ciklički mehanizam koji odgađa i reproducira krizu u novim oblicima.

U ovom kontekstu najprije se predstavlja teorijski okvir o institucionalnim krizama s analizom ustavnih odredbi i institucionalne prakse na Kosovu, zatim analitički pogled na političke blokade; nastavljajući s analizom fragmentacije političke scene i logike stranačke konkurencije; do mogućih političkih scenarija i njihovih implikacija za institucionalnu stabilnost i demokratsko funkcionisanje države; kao i mogućih ustavnih promjena za izbor predsjednika na Kosovu.

Glavno pitanje koje se postavlja: Da li su izbori sredstvo deblokade ili mehanizam koji reproducira krizu?

Glavna hipoteza koja se pojavljuje jeste: Da li izbori, u odsustvu strukturnih reformi i kulture kompromisa, teže reprodukciji krize?

2. Ponavljajuće krize oko izbora predsjednika na Kosovu

Ponavljajuće krize oko izbora predsjednika na Kosovu predstavljaju jedan od najvidljivijih simptoma institucionalne nestabilnosti i fragmentacije političke scene. U parlamentarnom sistemu u kojem predsjednika bira Skupština, ovaj proces zahtijeva ne samo ispunjavanje formalnih ustavnih kriterija, već prije svega određeni nivo političkog konsenzusa između parlamentarnih snaga. Upravo je nedostatak tog konsenzusa pretvorio izbor predsjednika u kritičan trenutak, koji često blokira normalno funkcionisanje institucija.

Izbor predsjednika Republike Kosovo predstavlja jednu od najkonsenzualnijih procedura predviđenih Ustavom, zahtijevajući ne samo kvalifikovanu većinu glasova, već i visok parlamentarni kvorum. Jurisprudencija Ustavnog suda naglasila je da ti zahtjevi nisu formalni, već suštinski, kako bi se garantovala demokratska legitimnost i ujedinjujuća uloga predsjednika. Odluka Ustavnog suda iz 2011. godine o dovoljnom kvorumu za proceduru izbora predsjednika stvorila je političke krize u nekoliko slučajeva.

Prva kriza s kojom se Kosovo suočilo bio je izbor biznismena Behgjeta Pacollija za predsjednika 2011. godine.

Ustav Kosova propisuje da se izbor predsjednika provodi dvotrećinskom većinom (2/3 što je jednako 80 poslanika od 120 u Skupštini) glasova svih poslanika Skupštine. Ako nijedan kandidat ne dobije dvotrećinsku (2/3) većinu u prva dva kruga glasanja, organizuje se treći krug između dva kandidata (ako je nominovano više od 2 kandidata) koji su dobili najveći broj glasova u drugom krugu i kandidat koji dobije većinu glasova svih poslanika (61 glas) bira se za predsjednika Republike Kosovo. Ako u trećem krugu nijedan kandidat ne bude izabran za predsjednika Republike Kosovo, Skupština se raspušta i raspisuju se novi izbori, koji se moraju održati u roku od četrdeset pet (45) dana (član 86. Ustava). Procedura izbora prostom većinom od 61 glasa djeluje jednostavno, ali u stvarnosti predstavlja praktične poteškoće za postizanje kvoruma za pokretanje procedure izbora predsjednika. Ustavni sud je svojom presudom br. ref.: AGJ 107/1, 30.03.2011, proglasio izbor Behgjeta Pacollija za predsjednika zemlje neustavnim. Prema toj presudi, prisustvo 2/3 poslanika Skupštine Kosova prilikom izbora predsjednika Republike neophodan je uslov u svim krugovima. Nedostatak kvoruma čini proces neustavnim, bez obzira na rezultat glasanja. U političkoj dimenziji, krize oko izbora predsjednika usko su povezane s fragmentiranom strukturom stranačkog sistema. Nedostatak stabilne parlamentarne većine i polarizacija između glavnih aktera stvaraju uslove u kojima svaki proces koji zahtijeva međustranačku saradnju postaje potencijalno konfliktan. Uzimajući u obzir odredbe Ustava i jurisprudenciju Ustavnog suda, za izbor predsjednika potreban je širok politički konsenzus u zemlji.

Nakon odluke Ustavnog suda iz 2011. godine, parlamentarne političke stranke, pod pritiskom Ambasade SAD-a, posebno Njegove Ekselencije ambasadora Christophera Della, postigle su konsenzus o izboru Atifete Jahjaga za predsjednicu Kosova. Jahjaga uspješno je završila svoj puni mandat (2011–2016). Godine 2016, nakon koalicije između Demokratske partije Kosova (PDK) i Demokratskog saveza Kosova (LDK) (dvije najveće stranke u to vrijeme), nakon procesa kojem se protivila tadašnja opozicija predvođena Pokretom Vetëvendosje (LVV), Alijansom za budućnost Kosova (AAK) i Socijaldemokratskom inicijativom, Hashim Thaçi, lider PDK-a, izabran je za predsjednika Republike Kosovo. Nakon Thaçijeve ostavke s pozicije predsjednika (nakon optužnice Specijalizovanih vijeća u Hagu), 2020. godine, najprije kao vršiteljica dužnosti predsjednice na osnovu ustavnih odredbi — ex officio, dužnost je preuzela Vjosa Osmani, koja je obavljala funkciju predsjednice Skupštine Kosova. Nakon izbora 2021. godine, uz politički konsenzus parlamentarnih stranaka u Skupštini Kosova, Vjosa Osmani izabrana je za predsjednicu zemlje. Osmani završila je svoj ustavni mandat 4. aprila 2026. godine. Političke stranke u zemlji nisu uspjele postići politički konsenzus o imenu kandidata za kojeg bi se glasalo za predsjednika i prijevremeni parlamentarni izbori bit će organizovani 7. juna. Politička kriza koja je dovela do prijevremenih izbora proizvedena je kao rezultat insistiranja pobjedničke stranke, Pokreta Vetëvendosje (LVV). LVV i njegov lider Albin Kurti insistirali su na legitimnom pravu da predsjednik bude izabran na njihov prijedlog. Albin Kurti ponudio je zajedničku vlast opozicionim strankama LDK-u i PDK-u. LDK-u je ponuđena pozicija zamjenika premijera i četiri ministarstva. Kasnije je LDK-u ponuđena i pozicija predsjednika Skupštine, ali je obje ponude odbio Ljumir Abdidžiki, predsjednik LDK-a. LDK je odbio ponude, tvrdeći da LVV nastoji zadržati kontrolu nad sve tri institucije (Vladom, Parlamentom i Predsjedništvom) i da su ponude bile neozbiljne. Sukobi su nastavljeni do isteka ustavnog roka (28. aprila 2026), gurajući zemlju u krizu i prema izborima. Premijer i lider LVV-a Albin Kurti također je predstavio ponudu o zajedničkoj vlasti PDK-u. Kurti ponudio je poziciju predsjednika Skupštine, predlažući „prozivku“ gdje bi vršiteljica dužnosti predsjednice, Albulena Hadžiju, ustupila mjesto (poziciju predsjednice Skupštine) predstavniku PDK-a, poput Bedrija Hamze ili Vljore Čitaku. Bedri Hamza i PDK zahtijevali su da ponuda bude pisana i službena, dok su je kasnije odbili, opisujući je kao politički manevar.

Pozivi opozicionim strankama od strane Kurtija pokazali su se kao politički manevri koji nisu bili iskreni u namjeri da se izabere predsjednik zemlje i izbjegnu prijevremeni izbori. To je dodatno potvrđeno kada je premijer Kurti, dan prije isteka ustavnog roka, predložio još dva imena za predsjednika: Feride Rushiti i Hatidže Hodža. Obje osobe koje je Kurti predložio pokazale su se bliskima LVV-u. Predlažući kandidate koji su članovi LVV-a ili bliski premijeru Kurtiju, LVV je jasno dao do znanja da ne želi konsenzualnog i politički nepristrasnog predsjednika. Prijedlozi koje je dao opozicionim političkim strankama za sporazum pokazali su se kao sporazumi za druge pozicije, a ne za mjesto predsjednika. Dakle, premijer Kurti jasno je dao do znanja da predsjednik treba biti osoba iz LVV-a i pod njegovom kontrolom. To je postalo još jasnije kada je premijer Kurti odbio predložiti Vjosu Osmani za predsjednicu. Nakon neslaganja s tadašnjim vodstvom LDK-a, Osmani osnovala je inicijativu „Guxo“ i takmičila se na zajedničkoj listi s Pokretom Vetëvendosje na izborima u februaru 2021. godine. Zajednička lista LVV+Guxo pobijedila je na izborima s više od 50% i te dvije političke snage formirale su nove institucije. Osmani izabrana je za predsjednicu, dok je Kurti izabran za premijera Kosova. Binom Kurti – Osmani generalno je dobro funkcionisao uz manje razlike, ali međunarodni autoritet predsjednice Osmani očigledno je smetao premijeru Kurtiju. Situacija nezadovoljstva kulminirala je pozivom predsjednika Trumpa Osmani da se pridruži Odboru za mir u Gazi.

Veliki raskol ili konačni prekid odnosa između predsjednice Vjose Osmani i premijera Albina Kurtija nastao je kao rezultat neslaganja oko vlasti i podrške za drugi predsjednički mandat, uz podijeljene glasove koji su se značajno intenzivirali tokom 2026. godine. Taj raskol stvorio je predsjedničku krizu i zemlja će izaći na birališta 7. juna.

Ponavljajuće krize oko izbora predsjednika na Kosovu ne mogu se razumjeti jednostavno kao neuspjesi političkog trenutka, već kao odraz dubljeg strukturnog problema — kombinacije ustavne arhitekture koja zahtijeva konsenzus s političkom stvarnošću obilježenom polarizacijom političke elite i nedostatkom kompromisa. Bez rješavanja tog jaza između norme i prakse, očekuje se da će takve krize ostati stalan dio institucionalnog života zemlje.

3. Teorijski okvir – institucionalna kriza i politička blokada

U parlamentarnim sistemima učinkovito funkcionisanje institucija zavisi od sposobnosti političkih aktera da izgrade funkcionalne većine i postignu institucionalni kompromis. U situacijama kada političke stranke ne uspiju postići minimalne sporazume o ključnim državnim pitanjima, nastaje ono što je u političkoj teoriji poznato kao „institucionalni zastoj“. Ovaj fenomen podrazumijeva nemogućnost institucija da izvršavaju svoje ustavne funkcije zbog političkog sukoba, parlamentarne fragmentacije ili nedostatka konsenzusa među relevantnim akterima.

U kontekstu Kosova, proces izbora predsjednika više puta je proizveo takve situacije zastoja. Budući da predsjednika bira Skupština i da zahtijeva određene parlamentarne većine, svaka koaliciona kriza ili politička polarizacija direktno se odražava na institucionalnu funkcionalnost. Na taj način izbor predsjednika transformiše se iz ustavne procedure u instrument političkog pregovaranja i međustranačkog pritiska.

Parlamentarni sistemi obilježeni visokom stranačkom fragmentacijom posebno su ranjivi na institucionalne krize. U tim sistemima nijedan politički subjekt ne uspijeva osigurati jasnu parlamentarnu dominaciju, zbog čega je nužno stvaranje često krhkih i heterogenih koalicija. Što je politička fragmentacija veća, to je teže postići konsenzus o pitanjima koja zahtijevaju kvalifikovanu većinu ili međustranačku saradnju.

Prema Arendu Lijphartu, pluralistička i fragmentirana društva zahtijevaju konsenzualne modele demokratije, zasnovane na kompromisu, podjeli vlasti i širokoj političkoj uključenosti. U odsustvu takve konsenzualne kulture, parlamentarni sistemi rizikuju proizvodnju nestabilnosti i trajnog institucionalnog zastoja.

Jedna od najvažnijih razlika u demokratskoj teoriji jeste ona između formalne legitimnosti i funkcionalne legitimnosti političkih institucija.

Formalna legitimnost povezana je s proceduralnom i pravnom usklađenošću vlasti s demokratskim pravilima, prvenstveno kroz slobodne i ustavne izbore. U tom smislu, izbori predstavljaju osnovni mehanizam za proizvodnju političkog autoriteta i demokratski prijenos vlasti.

Međutim, postojanje formalne legitimnosti ne garantuje nužno institucionalnu funkcionalnost. Funkcionalna legitimnost podrazumijeva stvarnu sposobnost institucija da upravljaju, donose odluke i garantuju političku i pravnu stabilnost. Politički sistem može biti potpuno legitiman s proceduralnog stanovišta, ali istovremeno disfunkcionalan zbog političkih blokada i nedostatka kapaciteta za učinkovito donošenje odluka.

U ovom kontekstu Juan Linz tvrdi da političke krize često ne proizlaze samo iz nedostatka formalne legitimnosti, već i iz slabljenja institucionalne učinkovitosti i gubitka sposobnosti sistema da proizvodi političku stabilnost. Iz tog razloga parlamentarne demokratije zahtijevaju ne samo legitimne izborne procedure, već i funkcionalne mehanizme saradnje između političkih aktera.

Demokratski izbori smatraju se temeljnim mehanizmom političke legitimnosti u demokratskim sistemima. Kroz njih građani delegiraju politički autoritet i određuju institucionalne predstavnike. U periodima političke krize, prijevremeni izbori često se predstavljaju kao instrument za institucionalnu deblokadu i obnovu demokratske legitimnosti. Međutim, izbori ne proizvode nužno političku stabilnost. U fragmentiranim i polariziranim sistemima oni mogu funkcionisati kao „mač s dvije oštrice“: s jedne strane, stvaraju novu političku legitimnost; dok s druge mogu produbiti postojeće podjele i reproducirati iste parlamentarne konfiguracije koje su izazvale početnu krizu.

U slučaju Kosova, prijevremeni izbori često su korišteni kao mehanizam za izlazak iz institucionalnog zastoja. Međutim, političko iskustvo pokazalo je da su, u odsustvu suštinskih promjena u političkim odnosima ili kulture kompromisa, često proizvodili nove cikluse nestabilnosti i institucionalnih kriza. To se jasno vidjelo tokom posljednje godine, kada su organizovana dva parlamentarna izbora, a treći se očekuje u periodu od godinu i po dana. Na taj način izbori mogu služiti i kao demokratski legitimacijski instrument i kao faktor reprodukcije političke polarizacije. Ovaj nalaz povezan je i s političkim pristupom lidera Pokreta Samoopredjeljenje (Lëvizja Vetëvendosje) i premijera Albina Kurtija, koji je često percipiran kao sklon centralizaciji vlasti i većoj institucionalnoj kontroli. Politički narativ izgrađen protiv opozicije, predstavljene kao odgovorne za korupciju nakupljenu tokom godina i za sporne sporazume sa Srbijom, omogućio je Kurtiju da stekne značajnu podršku u javnom mnijenju. Ta podrška posebno se odrazila među dijelom biračkog tijela i albanskom dijasporom u zapadnim zemljama, koji su njegov diskurs percipirali kao alternativu tradicionalnim političkim elitama.

4. Fragmentacija političke scene i logika stranačke konkurencije

Političku scenu na Kosovu godinama karakteriše visok nivo političke fragmentacije i polarizacije između glavnih parlamentarnih subjekata. Iako su nedavni izbori proizveli dominantan subjekt u odnosu na ostale, ukupna parlamentarna struktura i dalje ostaje podijeljena i zavisna od koalicione dinamike, taktičke podrške i kratkoročnih političkih kalkulacija. U takvom okruženju procesi koji zahtijevaju institucionalni konsenzus — poput izbora predsjednika — često postaju instrumenti političkog rivalstva, a ne demokratske saradnje.

Logikom funkcionisanja političkih stranaka u fragmentiranim sistemima uglavnom dominira izborna kalkulacija. Umjesto težnje institucionalnom kompromisu, političke stranke često nastoje maksimizirati izborne dobitke i očuvati politički kapital pred svojim biračkim tijelom. Kao rezultat toga, kompromis se može percipirati kao politička slabost, dok se konfrontacijske pozicije mogu percipirati kao instrument za izbornu mobilizaciju i konsolidaciju stranačke podrške. Takav pristup odražava se i u političkoj strategiji Albina Kurtija i LVV-a, čiji je politički diskurs u velikoj mjeri izgrađen na polarizaciji s opozicijom i predstavljanju sebe kao alternative tradicionalnim političkim elitama. U ovom kontekstu, održavanje konfrontacijskog narativa prema opoziciji služilo je ne samo kao mehanizam političke diferencijacije, već i kao instrument za mobilizaciju biračkog tijela i jačanje političke legitimnosti vlade. Kao rezultat toga, institucionalni kompromis često se percipira kao potencijalno skup u izbornom smislu, posebno u političkom okruženju u kojem antiestablišmentska retorika i polarizacija nastavljaju generisati značajnu javnu podršku.

U ovom kontekstu, nedostatak poticaja za kompromis pojavljuje se kao jedan od glavnih faktora institucionalnih blokada na Kosovu. Kada političke stranke procijene da im novi izbori mogu donijeti veće političke koristi nego postizanje sporazuma, tada se interes za deblokadu institucija zamjenjuje strategijom izborne kalkulacije. Kao rezultat toga, državne institucije često postaju dio taktičke igre za političku dominaciju, a ne funkcionalni mehanizmi demokratskog upravljanja. Važna dimenzija ove situacije povezana je i s krizom vodstva unutar tradicionalnih opozicionih stranaka, posebno Demokratske partije Kosova (PDK) i Demokratskog saveza Kosova (LDK). Nedostatak konsolidovanog vodstva i jasne političke vizije ograničio je kapacitet tih subjekata za izgradnju uvjerljivih upravljačkih alternativa i učinkovito obavljanje opozicione uloge. Umjesto dugoročne strategije za institucionalnu stabilnost i obnovu javnog povjerenja, opozicija se često fokusirala na taktičke kalkulacije i političko protivljenje trenutka, čime je dodatno otežano stvaranje klime institucionalne saradnje. Na taj način slabost opozicionog vodstva doprinijela je ne samo fragmentaciji političke scene, već i nastavku logike polarizacije i institucionalne blokade. Ova dinamika odražava se i u slučaju Ramusha Haradinaja i Alijanse za budućnost Kosova (AAK), gdje je, iako je politički subjekt imao relativno ograničenu izbornu podršku, u nekim političkim procesima uspio igrati odlučujuću ulogu u formiranju vlada. Činjenica da je Haradinaj dvaput služio kao premijer s relativno niskim procentom glasova na nacionalnom nivou ilustruje fragmentiranu prirodu političkog sistema na Kosovu i nerazmjernu važnost koju manje stranke mogu imati u koalicionim konfiguracijama. Na taj način proces izgradnje institucija često nije određen samo izbornom težinom, već i sposobnošću političkog pregovaranja i strateškog pozicioniranja unutar parlamentarnih koalicija.

Druga važna dimenzija povezana je s odnosom između vladajuće stranke i opozicije. U funkcionalnim parlamentarnim sistemima opozicija ima nadzornu i alternativnu upravljačku ulogu, istovremeno doprinoseći održavanju institucionalne stabilnosti. Međutim, u polariziranim političkim kontekstima odnos vladajuće stranke i opozicije često prelazi iz demokratske konkurencije u trajni politički antagonizam. U takvim slučajevima čak se i pitanja od državne važnosti tretiraju kroz logiku kratkoročnog političkog dobitka.

Upravo se ovdje pojavljuje temeljno pitanje o funkcionalnosti političkog sistema na Kosovu: imaju li politički akteri stvarni interes za deblokadu institucija i demokratsku stabilnost ili se političke krize koriste kao mehanizam za akumulaciju političkog i izbornog kapitala? Odgovor na ovo pitanje ključan je za razumijevanje predstavljaju li prijevremeni izbori stvarno rješenje za krizu ili samo njenu reprodukciju u novom političkom obliku.

5. Mogući scenariji izlaska iz krize

Institucionalna kriza oko izbora predsjednika na Kosovu može proizvesti nekoliko mogućih političkih i institucionalnih scenarija, koji zavise od parlamentarnih odnosa, ponašanja političkih aktera i spremnosti na kompromis. U ovom kontekstu, prijevremeni izbori često se predstavljaju kao glavna alternativa za deblokadu situacije, iako političko iskustvo na Kosovu pokazuje da oni ne garantuju nužno dugoročnu institucionalnu stabilnost.

Scenarij 1: Izbori kao mehanizam deblokade

Jedan od najvjerovatnijih scenarija izlaska iz krize jeste organizacija novih parlamentarnih izbora, u nadi da će proizvesti stabilniju političku konfiguraciju i funkcionalnu parlamentarnu većinu. U teoriji, prijevremeni izbori služe kao demokratski mehanizam za obnovu političke legitimnosti i rekonfiguraciju odnosa snaga između političkih stranaka.

Ovaj scenarij funkcioniše uglavnom u slučajevima kada izbori proizvedu: 1.) jasniju parlamentarnu većinu (ako LVV dobije više od 51,1%); 2.) koalicije između političkih stranaka; 3.) LVV dobije isti procenat glasova, odnosno 51,1%.

Prva opcija — kojoj teže LVV i premijer Kurti — jeste povećanje broja osvojenih glasova, odnosno više od 51,1% (koliko je dobio na izborima 28. decembra 2026.) na 55–57%, što bi se pretvorilo u 62–63 poslanika. Ovaj scenarij politički bi eliminisao dio političkih lidera i opozicione stranke ne bi imale drugu alternativu nego da glasaju za predsjednika kojeg predloži LVV.

Druga opcija — najvjerovatniji scenarij — jeste da LVV osvoji 42% i dobije 47 mjesta u Skupštini Kosova od ukupno 120. U tom scenariju LVV je prisiljen formirati koaliciju s jednom od opozicionih stranaka i prihvatit će pregovore o predsjedniku. U tim okolnostima mogućnost institucionalne blokade se smanjuje, a povećava se kapacitet institucija za učinkovito donošenje odluka, uključujući izbor predsjednika.

Treća mogućnost — izbori proizvedu rezultate slične postojećoj političkoj konfiguraciji — tada kriza rizikuje da se reproducira u novom obliku. U fragmentiranim sistemima poput kosovskog, izbori mogu promijeniti numeričke odnose, ali ne nužno i političku kulturu konfrontacije i nedostatka kompromisa. Iz tog razloga prijevremeni izbori mogu se pretvoriti iz instrumenta deblokade u mehanizam za ponavljanje institucionalne krize.

Scenarij 2: Ponavljanje političke krize

Drugi realističan scenarij jeste nastavak iste političke logike nakon izbora. Ako politička struktura ostane fragmentirana i stranke nastave djelovati na osnovu izborne kalkulacije i političke polarizacije, tada postoji rizik da izbori neće proizvesti stvarna rješenja, već samo „formalni reset“ institucija.

U tom slučaju:

• stvaraju se nove institucije,
• ali se održava isti konfliktni odnos između političkih aktera,
• proizvodeći konvulziju sličnu prethodnoj.

Ovaj fenomen karakterističan je za sisteme u kojima se izbori koriste više kao taktički instrument za političku reafirmaciju nego kao mehanizam za izgradnju institucionalnog konsenzusa. Kao rezultat toga, kriza se ne rješava suštinski, već se samo privremeno odgađa do sljedećeg političkog zastoja.

U slučaju Kosova, političko iskustvo posljednjih godina pokazalo je da česti parlamentarni izbori nisu eliminisali institucionalnu nestabilnost, već su u nekim slučajevima doprinijeli produbljivanju političke polarizacije i međustranačkog rivalstva.

Scenarij 3: Rješenje izvan izbora

Druga alternativa za izlazak iz krize jeste postizanje političkog sporazuma bez odlaska na nove izbore. Ovaj scenarij zasniva se na logici institucionalnog kompromisa i saradnje između vladajućih i opozicionih stranaka radi očuvanja državne stabilnosti.

Takvo rješenje moglo bi uključivati:

• politički sporazum između parlamentarnih stranaka,
• podršku konsenzualnom kandidatu za predsjednika,
• ili sporazum o minimalnoj institucionalnoj agendi.

U teoriji, ovo je najracionalniji scenarij iz perspektive institucionalne stabilnosti, jer izbjegava političke i finansijske troškove novih izbora i garantuje institucionalni kontinuitet. Međutim, njegova realizacija zahtijeva visok nivo političkog povjerenja i spremnosti na kompromis — elemenata koji su često nedostajali na političkoj sceni Kosova.

U ovom kontekstu ne može se isključiti uloga međunarodnih faktora, koji su historijski vršili utjecaj na političke i institucionalne procese na Kosovu. U situacijama duboke krize međunarodni diplomatski pritisak može poslužiti kao dodatni faktor u postizanju političkih sporazuma i izbjegavanju institucionalne blokade.

6. Ustavne promjene i izbor predsjednika na Kosovu

Ponavljajuće krize oko izbora predsjednika na Kosovu kontinuirano su poticale političke i akademske rasprave o potrebi ustavnih reformi u vezi s načinom izbora šefa države. Trenutni ustavni model predviđa izbor predsjednika od strane Skupštine, kvalifikovanim većinama u prvim krugovima i prostom većinom u trećem krugu, pod uslovom da je u prva dva glasanja postignut kvorum od 2/3 poslanika. Međutim, politička praksa pokazala je da je ovaj mehanizam često postajao izvor institucionalnih blokada i političkih kriza.

Pitanje načina izbora predsjednika na Kosovu stalno se raspravlja, posebno nakon ponavljajućih institucionalnih kriza koje su pratile taj proces. Rasprava se uglavnom fokusirala na dvije alternative: zadržavanje postojećeg parlamentarnog modela uz proceduralne reforme ili prelazak na direktne izbore od strane građana.

Prijedlozi ustavnih reformi

Nakon političke krize iz 2011. godine i izbora Atifete Jahjaga, ozbiljno se raspravljalo o mogućnosti ustavnih amandmana radi reforme institucije predsjednika, s ciljem izbjegavanja parlamentarnih blokada i krize političkih pregovora unutar Skupštine. Jedan od glavnih prijedloga odnosio se na:

• direktan izbor predsjednika od strane građana.

Nakon što je Ustavni sud Kosova 2011. godine proglasio izbor Behgjeta Pacollija neustavnim, Kosovo se suočilo s dubokom institucionalnom i političkom krizom. Kako bi se izbjegli novi izbori i stabilizovala situacija, političke stranke postigle su politički sporazum koji je doveo do izbora Atifete Jahjaga kao konsenzualne i nestranačke osobe. Kao dio tog sporazuma predviđena je i reforma načina izbora predsjednika putem ustavnih amandmana, s ciljem da predsjednika ubuduće direktno biraju građani.

Nakon političkog sporazuma uspostavljena je komisija za ustavnu reformu, koja je pripremila nacrte ustavnih amandmana. Među glavnim prijedlozima bili su:

• prijelaz s parlamentarnog izbora na direktni izbor predsjednika,
• ograničavanje mandata predsjednice Jahjaga, kako bi reforma brže stupila na snagu i kako bi se novi predsjednički izbori organizovali prema novom modelu.

U praksi je to značilo da mandat predsjednice Jahjaga ne bi završio prema ustavnom roku za koji ju je izabrala Skupština.

Dana 23. marta 2012. godine zahtjev s predloženim amandmanima podnesen je Ustavnom sudu na ocjenu. Zahtjev za ocjenu ustavnosti ustavnih amandmana zasniva se na obaveznim odredbama predviđenim Ustavom Republike Kosovo. Ustav Kosova izričito propisuje da se ustavni amandmani moraju unaprijed poslati Ustavnom sudu Kosova radi ustavne revizije prije nego što ih usvoji Skupština, odnosno član 144, tačka 3: „Amandmani na ovaj Ustav mogu biti usvojeni od strane Skupštine samo nakon što predsjednik Skupštine Kosova uputi predloženi amandman Ustavnom sudu radi prethodne procjene da predloženi amandman ne umanjuje nijedno od prava i sloboda utvrđenih u Poglavlju II ovog Ustava.“

Dana 20. jula 2012. godine Ustavni sud donio je presudu (KO29/12 i KO48/12) analizirajući te amandmane. Sud je smatrao da su neki od predloženih amandmana za direktne narodne izbore trebali proći stroge procedure evaluacije kako ne bi kršili temeljna ustavna načela. Sud je, nakon ispitivanja predloženih amandmana, utvrdio da su oni protivni duhu i temeljnim načelima Ustava, posebno:

• načelu pravne sigurnosti,
• načelu ustavne legitimnosti, i
• zaštiti ustavnih prava i garancija predviđenih u Poglavlju II (Temeljna prava i slobode) Ustava.

Sud je tvrdio da je predsjednica ustavno izabrana za određeni mandat te da retroaktivni prestanak ili ograničenje njenog mandata putem ustavnih amandmana krši ustavnu stabilnost i načelo vladavine prava. Ustavni sud branio je ustavna načela i temeljna prava i slobode. Naglasio je da se ustavni amandmani ne mogu koristiti za kršenje ustavnih pozicija legitimno stečenih prema postojećem pravnom poretku. Sud je naznačio da ovlast za izmjenu Ustava nije apsolutna, već je ograničena temeljnim ustavnim načelima. Odluka Ustavnog suda također je potvrdila da:

„Ustavne institucije i mandati ne mogu se proizvoljno mijenjati zbog trenutnih političkih interesa.“

To je bio jedan od najvažnijih slučajeva u kojima je Ustavni sud Kosova djelovao kao garant ustavnog poretka i ograničio političku većinu u ustavnim amandmanima.

Dana 5. marta 2026. godine, na samom kraju ustavnog mandata, predsjednica Vjosa Osmani podnijela je Skupštini ustavne amandmane za direktan izbor predsjednika od strane građana. Ti amandmani nisu bili novi nacrt, već su ponovno vratili u proceduru prijedloge koje je pripremila Komisija za izmjenu Ustava 2011. godine, nakon krize izbora Behgjeta Pacollija i političkog sporazuma koji je doveo do izbora Atifete Jahjaga. Osmanijin zahtjev došao je u napetom političkom trenutku, kada političke stranke nisu postizale konsenzus o izboru novog predsjednika i kada je postojao stvarni rizik od raspuštanja Skupštine i održavanja novih parlamentarnih izbora. U svojoj javnoj izjavi Osmani je tvrdila da su uzastopni neuspjesi u izboru predsjednika od strane Skupštine dokazali ograničenja postojećeg parlamentarnog modela i da bi direktna građanska legitimnost mogla izbjeći ponavljajuće političke blokade. Njena politička poruka sažeta je u formulaciji: „Neka narod govori.“ Iz političke perspektive, Osmanijina inicijativa tumačena je u nekoliko dimenzija. Njeni pristaše smatrali su je pokušajem da se: ojača demokratska legitimnost predsjednika, izbjegnu kontinuirane parlamentarne krize i institucionalno stabilizuje zemlja.

U međuvremenu, kritičari su tvrdili da je inicijativa imala i osobnu političku dimenziju, s obzirom na to da je predstavljena na kraju predsjedničkog mandata i u trenutku kada nije postojala dovoljna politička podrška za njen ponovni izbor u Skupštini. U tom smislu rasprava se nije odnosila samo na ustavnu reformu, već i na političke motive i trenutak njenog pokretanja te stvarne političke i ustavne mogućnosti za promjenu. Pravni stručnjaci i politički analitičari kritikovali su pristup Osmani prijedlogu ustavnih amandmana. Ustavne promjene zahtijevaju društveno-političku koheziju i strogu ustavnu proceduru.

1: Argumenti u korist direktnog izbora

Pristaše direktnih izbora tvrde da bi direktni izbori odvojili instituciju predsjednika od uskih koalicionih kalkulacija i parlamentarnih političkih pregovora. Direktan izbor predsjednika:

• predsjedniku bi dao jaču demokratsku legitimnost;
• smanjila bi se mogućnost parlamentarnih blokada;
• institucije bi stekle veću stabilnost;
• građani bi imali aktivniju ulogu u izboru šefa države.

2: Argumenti protiv

S druge strane, protivnici ovog modela tvrde da direktni izbori mogu proizvesti: sukob legitimnosti između predsjednika i premijera; tendenciju prema prezidencijalizaciji sistema; institucionalne napetosti u sistemu koji ustavno ostaje parlamentaran.

U tom smislu mnogi ustavni pravnici procijenili su da bi direktan izbor predsjednika zahtijevao: ne samo promjenu načina izbora, već i redefinisanje ustavnih ovlasti predsjednika, kako bi se očuvala institucionalna ravnoteža vlasti.

3: Da li je promjena moguća u budućnosti?

S pravnog stanovišta, Ustav Kosova dopušta ustavne izmjene, ali procedura zahtijeva: kvalifikovanu većinu u Skupštini (2/3 poslanika), uključujući glasove poslanika iz nevećinskih zajednica.

To čini proces politički složenim i zavisnim od širokog parlamentarnog konsenzusa. Iz tog razloga, iako se ideja direktnog izbora predsjednika periodično vraća u javne rasprave, njena realizacija ostaje teška bez širokog političkog sporazuma između glavnih stranaka i nevećinskih zajednica. Međutim, ako se institucionalne krize oko izbora predsjednika nastave ponavljati, pritisak za ustavnu reformu mogao bi postepeno rasti. U takvoj situaciji direktan izbor predsjednika mogao bi se vratiti kao ozbiljna alternativa za izbjegavanje parlamentarnih blokada i jačanje demokratske legitimnosti institucije predsjednika.

7. Natjecanje između političkih stranaka za izbore 7. juna 2026. na Kosovu

Prijevremeni parlamentarni izbori od 7. juna 2026. predstavljaju jedan od najneobičnijih političkih procesa u postnezavisnoj historiji Kosova. Održavaju se nakon neuspjeha Skupštine da izabere novog predsjednika, što je rezultiralo automatskim raspuštanjem Skupštine i ulaskom zemlje u još jedan izborni ciklus u relativno kratkom vremenskom periodu.

Ovi izbori nisu samo klasična utrka za parlamentarnu vlast, već politički referendum o:

• institucionalnoj funkcionalnosti države,
• vodstvu Albina Kurtija
• i sposobnosti političkog sistema da proizvede stabilnost.

Kriza izbora predsjednika transformisala je kampanju iz programske rasprave u raspravu o: političkoj legitimnosti, kulturi kompromisa i odgovornosti za institucionalnu blokadu. U tom smislu, izbori 7. juna također su test parlamentarnog modela političkog funkcionisanja na Kosovu.

Dominantna pozicija Pokreta Samoopredjeljenje i strategija Albina Kurtija

Dominantni politički subjekt ostaje LVV pod vodstvom Albina Kurtija, koji ulazi u izbore s prednostima: vladajuće pozicije, najorganizovanije političke strukture i dominacije javnim narativom. Prema aktualnim trendovima anketa, LVV i dalje ostaje uvjerljivo najveća politička snaga u zemlji. Kurtijeva politička strategija i dalje se zasniva na nekoliko stubova: antiestablišmentskoj retorici, diskursu protiv starih političkih elita, borbi protiv korupcije i državnom suverenitetu u odnosu na Srbiju. Kurti pokušava predsjedničku krizu prikazati ne kao neuspjeh vlade, već kao rezultat: blokade opozicije i njene nespremnosti za institucionalni kompromis. Vrlo važan element jeste da LVV ulazi u izbore s ciljem: osiguravanja stabilnije parlamentarne većine, što bi mu omogućilo ne samo lakše formiranje institucija, već i veću kontrolu nad ustavnim i institucionalnim procesima.

Kriza opozicije: PDK i LDK

Jedna od glavnih karakteristika ove utrke jeste relativna slabost opozicije suočene s političkom dominacijom LVV-a.

PDK ostaje najveća brojčana opozicija, ali se suočava s: nedostatkom novog političkog narativa, poteškoćama u distanciranju od svoje prošle vlasti i nedostatkom mobilizacije biračkog tijela izvan svoje tradicionalne baze. Iako se Bedri Hamza percipira kao pragmatičnija i tehnokratska figura, stranka još nije uspjela izgraditi dovoljan zamah da ozbiljno izazove Kurtija. PDK nije uspio pokazati političku snagu koju je nekada imao pod osnivačem i liderom Hashimom Thaçijem. Njegovo odsustvo fragmentiralo je stranku i potaknulo rivalstva između stare garde i novih članova stranke.

LDK nastavlja identitetsku i organizacijsku krizu posljednjih godina. Iako je Ljumir Abdidžiki pokušao modernizirati politički diskurs, stranka još nije uspjela: vratiti tradicionalno biračko tijelo niti se predstaviti kao snažna upravljačka alternativa.

Ako se scenarij prema kojem Vjosa Osmani bude nositeljica liste Demokratskog saveza Kosova (LDK) u potpunosti realizuje, to potencijalno značajno mijenja dinamiku političkog natjecanja za izbore 7. juna 2026. Nedavni izvještaji ukazuju na to da unutar LDK-a postoji politički sporazum prema kojem će Osmani imati centralnu ulogu na izbornoj listi, dok će Ljumir Abdidžiki ostati kandidat za premijera. Ako Osmani postane glavno lice kampanje LDK-a, izbori bi se mogli transformisati iz klasičnog stranačkog natjecanja u politički dvoboj između dvije najpopularnije osobe na Kosovu, a to bi proizvelo snažnu personalizaciju kampanje i novu političku polarizaciju. Povratak Osmani u LDK predstavlja pokušaj ponovne konsolidacije tradicionalnog Rugovinog biračkog tijela, vraćanja razočaranih birača i nadoknađivanja gubitaka koje je stranka pretrpjela nakon njenog odlaska 2020. godine. Treba se prisjetiti i ne zaboraviti da je najveća izborna kriza LDK-a počela upravo nakon unutrašnjeg sukoba s Osmani i njenog odlaska iz stranke. Iz tog razloga njen povratak ima mnogo veći simbolizam od same izborne kandidature; predstavlja se kao pokušaj „ponovnog ujedinjenja“ tradicionalnog biračkog tijela desnog centra. Osmani je, kao nositeljica liste LDK-a, neizbježno izazvala nezadovoljstvo kod nekih važnih figura LDK-a. Ostaje za vidjeti kako će se biračko tijelo odraziti na izborima.

Pozicija AAK-a (Alijansa) i uloga manjih stranaka

Ramush Haradinaj i AAK (Alijans) ostaju potencijalni koalicioni partneri, uprkos njihovoj ograničenijoj izbornoj podršci. Političko iskustvo na Kosovu pokazalo je da manje stranke mogu igrati nerazmjernu ulogu u formiranju vlada, posebno u situacijama kada nijedna stranka ne postigne dovoljnu parlamentarnu većinu. Haradinaj nastavlja graditi svoj politički profil na sigurnosnim pitanjima, odnosima s međunarodnim saveznicima, posebno Sjedinjenim Američkim Državama, i iskustvu kao vođa izvršne vlasti. Međutim, potencijal AAK-a (Alijansa) da utiče na izgradnju institucija uveliko će zavisiti od ukupnog rezultata LVV-a i sposobnosti opozicije da koordinira nakon izbora.

8. Zaključak

Kriza izbora predsjednika na Kosovu dokazala je da institucionalni problemi zemlje ne proizlaze samo iz ustavnih odredbi, već i iz načina na koji ih politički akteri tumače i koriste u službi svojih političkih i izbornih kalkulacija. U teoriji, prijevremeni parlamentarni izbori predstavljaju legitiman demokratski mehanizam za deblokadu političkih kriza i obnovu institucionalne legitimnosti. Međutim, političko iskustvo na Kosovu pokazuje da izbori, iako nužni u određenim situacijama, nisu uvijek dovoljni za garantovanje institucionalne stabilnosti i demokratske funkcionalnosti.

U političkom sistemu obilježenom stranačkom fragmentacijom, političkom polarizacijom i odsustvom kulture kompromisa, izbori su često proizvodili samo privremenu rekonfiguraciju političkih odnosa, bez uklanjanja strukturnih uzroka krize. Kao rezultat toga, funkcionisali su i kao mehanizam deblokade i kao instrument reprodukcije institucionalnog zastoja. Upravo se tu nalazi paradoks političkog sistema na Kosovu: demokratske procedure postoje i formalno se poštuju, ali nedostatak minimalnog političkog konsenzusa ograničava sposobnost institucija da proizvedu dugoročnu stabilnost.

Aktualne rasprave o reformi načina izbora predsjednika, uključujući ideju direktnog izbora od strane građana, pokazuju da postoji politička i institucionalna svijest o potrebi promjene postojećeg modela. Međutim, svaka ustavna reforma bit će nedovoljna ako nije popraćena promjenom političke kulture i stvaranjem konsenzualnijeg pristupa funkcionisanju državnih institucija. U protivnom, čak i novi ustavni modeli rizikuju da budu instrumentalizirani istim logikama političkog rivalstva i izborne kalkulacije.

Posljedično, institucionalna stabilnost na Kosovu ne može se graditi isključivo na proceduralnim mehanizmima ili čestim parlamentarnim izborima, već na sposobnosti političke klase da izgradi institucionalno povjerenje, demokratski kompromis i državnu odgovornost. Bez tih elemenata političke će se krize nastaviti pojavljivati ciklično, bez obzira na ustavnu formulu za izbor predsjednika. U tom smislu, kriza izbora predsjednika ne predstavlja odstupanje od funkcionisanja političkog sistema na Kosovu, već odraz ograničenja i proturječnosti samog trenutnog modela institucionalnog funkcionisanja.

Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra