Ruske vojne odore, automatske puške, oznake, videozapisi iz života na bojišnici i demonstrativna podrška ratu protiv Ukrajine. Posljednjih tjedana u crnogorskom medijskom prostoru sve se više raspravlja o objavama na Instagram profilima osoba iz Crne Gore koje, sudeći prema sadržaju, služe u ruskim oružanim formacijama. Neki od njih toliko željno prikazuju detalje svog boravka u Rusiji da zapravo ostavljaju digitalne dokaze koji bi mogli poslužiti nadležnim tijelima u budućim istragama.
U javnim raspravama već su se pojavila neka imena: Miloš R., Zdravko S., Ilija V., Danilo O., Vasilije P., Lazar R., Vasilije M. i Žarko P. Riječ je o osobama iz crnogorskog primorskog grada Budve, iz Nikšića (drugog po veličini grada u zemlji), kao i iz općina Danilovgrad i Zeta (u blizini glavnog grada Podgorice). Neki od njih očito imaju kriminalnu povjest. Spomenuti profili privukli su pozornost objavama koje sadrže vojna obilježja, naoružane muškarce, pripadnike ruske vojske i materijale povezane s ratom. Neke fotografije i videozapisi ostavljaju dojam da se njihovi autori nalaze izravno u vojnom okruženju.
Jasno je da fotografija u vojnoj odori sama po sebi ne dokazuje izravno sudjelovanje u borbama, a kamoli na samoj bojišnici. Ipak, velika količina takvog javno dostupnog materijala nameće pitanje koje crnogorska država vjerojatno neće moći dugo ignorirati: koliko se osoba povezanih s tom zemljom doista bori protiv Ukrajine, tko im pomaže da se pridruže ruskim formacijama i što će se dogoditi nakon njihova povratka?
Taj problem za Crnu Goru nije nov. U srpnju 2015. godine Agencija za nacionalnu sigurnost (ANB) izvijestila je crnogorske medije da se pet crnogorskih državljana borilo na strani proruskih formacija tijekom rata u istočnoj Ukrajini 2014. i 2015. godine. Jedan od njih osuđen je nakon povratka, dok se ostali, prema podacima sigurnosne službe, nisu vratili u zemlju. Istovremeno, ANB je tada izjavila da, od početka ruske invazije punog opsega u veljači 2022., nema potvrđenih informacija o novim sudionicima iz Crne Gore u tom ratu.
Danas se ta slika već čini nepotpunom, budući da je postalo očito prisustvo crnogorskih državljana u redovima vojske agresorske države. Tijekom protekle godine pojavili su se novi kazneni postupci, javno dostupni materijali i dokazi koji omogućuju konkretniju raspravu o tom problemu. I dalje ne postoji pouzdan ukupan broj takvih osoba, ali taj broj očito raste.
Od pravoslavnog radikalizma do ruskog ugovora
Zašto bi se državljanin male balkanske države – koja je već gotovo desetljeće članica NATO-a i približava se pristupanju Europskoj uniji – uopće odlučio otići boriti za Rusiju?
Jedinstvenog odgovora nema. Iza vanjske sličnosti vojne simbolike mogu se kriti različite životne priče, motivi i osobne okolnosti. Često je riječ o tome da im Rusija prvenstveno predstavlja ideološko uporište. Za druge, sudjelovanje u ratu može biti način zarade ili rješavanja vlastitih financijskih problema, odnosno bijeg od dugova ili kaznenog progona u domovini. Štoviše, postoje i pojedinci skloni avanturizmu iz kriminalnog miljea koje privlače novac, oružje, nasilje i prilika da promijene vlastitu situaciju.
Ideološka komponenta pritom je najuočljivija. Unutar dijela radikaliziranog prosrpskog miljea u Crnoj Gori, Rusija se godinama prikazuje kao posljednji veliki branitelj pravoslavlja, srpskog naroda i tradicionalnih vrijednosti. U takvom svjetonazoru, rat protiv Ukrajine ne promatra se kroz prizmu međunarodnog prava ili teritorijalnog integriteta, već kao sukob između Rusije i NATO-a, odnosno kolektivnog Zapada.
Taj se svjetonazor oblikovao mnogo prije 2022. godine. Održavali su ga političke izjave, određeni mediji, nacionalističke organizacije i širenje ruske propagande. Ukrajina se pritom obično ne prikazuje kao neovisna država koja se brani od agresije, već kao instrument zapadne politike usmjeren protiv Moskve.
Ipak, važno je ne izjednačavati pravoslavnu vjeru ili srpski nacionalni identitet s radikalizmom. Među crnogorskim Srbima ne postoji jedinstveno i nedvosmisleno odobravanje ruskog agresorskog rata protiv Ukrajine. Ipak, upravo to okruženje karakteriziraju snažni rusofilski osjećaji, te skepticizam prema Sjedinjenim Državama, Europi i NATO-u. Problem pretvaranja rusofilije u konkretno sudjelovanje u ratu protiv Ukrajine na ruskoj strani proizlazi iz posebno „nabijenog” dijela političkog i informacijskog prostora, u kojem se vjerski i nacionalni simboli koriste za opravdavanje ruske agresije i romantiziranje vojne službe na strani Moskve. Nažalost, Srpska pravoslavna crkva također igra značajnu ulogu u tim procesima: ona je najveća vjerska zajednica u Crnoj Gori, a istovremeno i ključna proruska društvena institucija.
Ruska vojska, s druge strane, nudi sasvim konkretnu operacionalizaciju tih uvjerenja. Stranci se regrutiraju za ugovornu službu uz obećanja o znatnim jednokratnim isplatama, mjesečnim primanjima i drugim pogodnostima. Za osobu opterećenu dugovima, nestabilnim prihodima ili nedostatkom životnih perspektiva, takva ponuda može biti privlačnija od ideoloških argumenata.
Dakle, hipotetski dobrovoljac s Balkana nije nužno uvjereni sljedbenik ruskog imperijalizma. On može kombinirati simpatije prema Putinu s pragmatičnim kalkulacijama, osobnim problemima i željom za zaradom od rata.
Poseban aspekt problema plaćenika iz Crne Gore jest njihova moguća povezanost s kriminalnim miljeom. U Crnoj Gori, gdje djelovanje organiziranih kriminalnih skupina i dalje predstavlja jedan od ozbiljnih izazova za državu, sudjelovanje osoba s kriminalnom prošlošću u stranim vojnim formacijama zahtijeva posebnu pozornost. Borbena obuka, rukovanje oružjem, kontakti s ruskim vojnim osobljem i mogućnost primanja sredstava iz inozemstva stvaraju rizike koji sežu daleko izvan ukrajinske bojišnice. Na temelju informacija iz dostupnih otvorenih izvora već se može govoriti o postojanju jedne ili više organiziranih mreža crnogorskih plaćenika. To je vidljivo čak i iz javnih objava dotičnih pojedinaca na društvenim mrežama, gdje se hvale svojim prisustvom u redovima ruskih oružanih formacija (isticanje ideološke bliskosti, zajedničke fotografije i slično).
Operacija „Lugansk”: Problem više nije samo teorijski
Najupečatljiviji javno dokumentirani slučaj djelovanja tijela za provedbu zakona bila je operacija „Lugansk”, koju je crnogorska policija provela 27. studenoga 2025. godine.
Danko S. tada je uhićen u Danilovgradu, a tužiteljstvo ga je teretilo za sudjelovanje u ruskoj oružanoj formaciji na okupiranom teritoriju Ukrajine. Tijekom operacije, policijski službenici pretražili su 13 lokacija u Danilovgradu, Podgorici i Nikšiću. Zaplijenjena su 24 komada vatrenog oružja, više od tisuću komada streljiva, vojne odore, oprema, strani dokumenti, te obilježja oružanih formacija.
Policija je, također, izvijestila o iznosu od 1,5 milijuna eura na računu glavnog osumnjičenika, povezujući ta sredstva s njegovim navodnim sudjelovanjem u ratu. Optuženi je kasnije odbacio te navode, a izjavio je i da nije državljanin Crne Gore. U veljači 2026. godine Viši sud u Podgorici razmatrao je pitanje utvrđivanja njegova ruskog državljanstva. Prema optužnici, tereti ga se za sudjelovanje u proruskoj formaciji u razdoblju od rujna 2023. do rujna 2024. godine. Danko S. poriče krivnju.
Ovaj se slučaj ne može automatski uvrstiti u statistiku o crnogorskim državljanima koji su se borili na strani Rusije, budući da je državljanstvo optuženika predmet sudskog spora. Ipak, spomenuta operacija pokazala je da na teritoriju Crne Gore već postoje osobe čije sudjelovanje u ruskim oružanim formacijama, financijske transakcije i veze s određenim paravojnim miljeima istražitelji imaju razloga ispitati.
Oružje zaslužuje posebnu pozornost. Zapljena velike količine naoružanja jasno prikazuje koliko složena može biti kriminalna infrastruktura povezana s krugovima koji dolaze u fokus tijela za provedbu zakona.
Tu se nameće najzabrinjavajuće pitanje: jesu li osobe koje se vraćaju iz ruskog rata tek pojedinačni prijestupnici ili bi mogle postati dio već postojećih lokalnih mreža povezanih s nasiljem, ilegalnim oružjem i radikalnim političkim pokretima?
Potpunog i konačnog odgovora još nema. No, za državu s nešto više od 620.000 stanovnika, čak i mali broj takvih osoba može predstavljati zamjetan problem za sustav provedbe zakona. Osobito u budućnosti, kada bi se takvi iskusni pojedinci mogli lako vratiti – sa svojim „prtljagom iskustva” – u redove mafijaških klanova, te postati učinkoviti ruski agenti za destabilizaciju i hibridne operacije u Crnoj Gori.
Društvene mreže kao izlog rata i mogući kanal za novačenje
Još jedna značajka trenutne situacije jest njezina javna priroda. Pripadnici ruske vojske i njihove inozemne pristaše rado koriste Instagram, Telegram i TikTok kako bi prikazali vojni život. Ondje se rat često prikazuje kao spoj avanture, muškog bratstva, nacionalističkog romantizma i prilike za brzu zaradu.
Upravo zato su društvene mreže od dvostrukog interesa za tijela kaznenog progona.
Kao prvo, one mogu sadržavati digitalne dokaze: fotografije, datume, prepoznatljive vojne oznake, videozapise s određenih lokacija, informacije o boravku u Rusiji ili kontakte s drugim vojnim osobljem. Uzeti zajedno, takvi materijali ponekad omogućuju rekonstrukciju općeg slijeda događaja, čak i bez pristupa zatvorenim državnim registrima.
Kao drugo, samo prikazivanje službe u ruskoj vojsci može utjecati na druge ljude. Osobito kada su objave vezane uz vojsku popraćene komentarima odobravanja, ideološkim parolama, navodima o materijalnim pogodnostima ili pozivima na pridruživanje.
U kojoj se mjeri to pretvara u organizirano novačenje crnogorskih državljana, tek treba utvrditi. No, upravo je taj aspekt od posebnog interesa. Naime, postoji temeljna razlika između osobe koja samostalno otputuje u Rusiju i potpiše ugovor i skupine ljudi koja drugima pomaže u pripremi dokumenata, organizaciji putovanja, osiguravanju kontakata s ruskim vojnim strukturama ili za to prima novčanu naknadu.
Takvi posrednici, ako se njihove aktivnosti dokažu, predstavljali bi znatno ozbiljniju prijetnju od pojedinačnih entuzijasta vojne simbolike.
Doista, društvene mreže za ruski vojni stroj postupno postaju ne samo sredstvo propagande, već i prostor za normalizaciju ugovorne vojne službe. Osoba koja danas pozira za fotografije s ruskom zastavom i dijeli videozapise s bojišnice, sutra može postati uzor nekome iz svoje okoline.
Zakon postoji. Pitanje je koliko se provodi
Sudjelovanje u inozemnim oružanim formacijama u Crnoj Gori je kazneno djelo još od 2015. godine.
Članak 449b Kaznenog zakona predviđa kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina za nezakonito sudjelovanje u takvim formacijama, te kaznu zatvora od dvije do deset godina za organiziranje, novačenje, pripremu ili prijevoz ljudi u tu svrhu. Zakon također obuhvaća određene oblike financiranja takvih aktivnosti. Dakle, problem nije u nedostatku pravnog okvira.
Još 2017. godine u Podgorici je izrečena presuda zbog sudjelovanja crnogorskog državljanina u oružanoj formaciji samoproglašene DNR (Donjecka Narodna Republika). Postoji relevantna sudska praksa, iako je ona još ograničena.
Učinkovit kazneni progon zahtijeva valjane dokaze o sudjelovanju u nekoj formaciji, utvrđivanje identiteta pojedinca i njegova pravnog statusa, kao i potvrdu o konkretnim radnjama počinjenim u inozemstvu. U nekim slučajevima, stjecanje drugog državljanstva može stvoriti dodatne komplikacije. Slučaj ranije spomenutog Danka S. može poslužiti kao primjer koliko te okolnosti postaju važne.
Stoga je potreban sustavan rad policije, državnog odvjetništva i ANB-a (Agencije za nacionalnu sigurnost). To se, prije svega, odnosi na utvrđivanje stvarnog broja osoba povezanih s Crnom Gorom koje služe u ruskim formacijama, istraživanje mogućih lokalnih regrutera, praćenje nezakonitih financijskih tokova, te procjenu rizika povezanih s povratkom osoba koje su stekle iskustvo u borbi.
Ovaj posljednji aspekt zaslužuje posebnu pozornost jer kombinacija vojne obuke, iskustva s nasiljem, radikalnih uvjerenja i mogućih kriminalnih veza stvara rizike koje je država dužna procijeniti. Za Crnu Goru, kao članicu NATO-a, dodatnu važnost imaju i mogući kontakti takvih pojedinaca s ruskim vojnim i obavještajnim strukturama.
Izostanak javnih izvješća o novim slučajevima ne znači nužno da nadležna tijela ne poduzimaju ništa. Ipak, javnost ima pravo na općenite informacije o razmjerima problema i rezultatima primjene zakona.
Početkom listopada crnogorske institucije već su pokazale aktivnost u pogledu sigurnosnih rizika povezanih s Rusijom. Policija i ANB 9. listopada su priveli, a potom i protjerali iz zemlje, Mihaila Zvinčuka – osobu pod sankcijama i voditelja ruskog vojnog informativnog projekta „Rybar” – zajedno s nekoliko njegovih suradnika. Ta je operacija privukla znatnu pozornost zbog uloge koju ta mreža ima u širenju kremaljske propagande. Riječ je o zasebnom slučaju, no on ukazuje na širi sigurnosni kontekst — naime, da se rusko djelovanje u Crnoj Gori već odavno ne svodi samo na izjave veleposlanstva, političke simpatije pojedinih stranaka, lokalno svećenstvo Srpske pravoslavne crkve ili sporove oko sankcija.
Ruski utjecaj poprima različite oblike – od informacijskih kampanja do osobnih kontakata, putovanja i aktivnosti pojedinaca zainteresiranih za vojnu suradnju s Moskvom. Svaki od tih oblika zahtijeva zasebnu pravnu procjenu.
Crna Gora nalazi se u završnoj fazi pregovora o pristupanju EU. Njezin vanjskopolitički smjer podrazumijeva potpuno usklađivanje s europskim sankcijama protiv Rusije, te podršku teritorijalnom integritetu Ukrajine. To predstavlja temeljnu razliku u odnosu na onaj dio domaće političke scene u kojem se rat protiv Ukrajine još uvijek doživljava kao prihvatljiv, pa čak i herojski pothvat.
Upravo zato je pitanje crnogorskih sudionika u ruskom ratu trenutno toliko osjetljivo i važno. Riječ je o sposobnosti države da suzbije radikalizaciju, spriječi eventualno novačenje svojih građana, te onemogući nastanak novih žarišta nasilja nakon povratka ljudi s bojišta.
Koliko točno takvih osoba ima – pet, deset ili više – trenutno nije sa sigurnošću poznato. Društvene mreže ne mogu zamijeniti službeni registar sudionika rata, no bilo bi nepromišljeno ignorirati njihov sadržaj. Osobito danas, kada sami korisnici sve češće javno iznose informacije koje bi se inače morale utvrđivati tijekom dugotrajnih istraga.
Pojedini crnogorski političari mogu svoju podršku Rusiji opravdavati povijesnom bliskošću, pravoslavnim bratstvom ili kritikom NATO-a, no sudjelovanje osoba povezanih s Crnom Gorom u ratu protiv Ukrajine posve je druga stvar. To pitanje ima jasnu kaznenopravnu i sigurnosnu dimenziju.
A ako se ti ljudi naposljetku vrate kući, država se neće suočiti s apstraktnom ruskom propagandom, već s njezinim vrlo stvarnim posljedicama.
Analitička grupa CWBS-a
