Antivladini prosvjedi održavaju se svakodnevno već četiri i pol mjeseca. Demonstranti sada traže ostavku premijera Edija Rame – što je u Albaniji nezabilježeno još od pada komunističke diktature 1991. godine.
Tijekom ljeta mnogi su čuli za „Revoluciju flamingosa” – masovne, mirne prosvjede protiv turističkog kompleksa koji Jared Kushner i Ivanka Trump planiraju izgraditi na zaštićenom području Vjosa-Narta te na otoku Sazan, gdje flamingosi žive uz mnoštvo drugih vrsta ptica. Kakvo li „savršeno” mjesto za odmaralište!
Konceptualni prikaz, generiran umjetnom inteligencijom, sugerira da Trump i Kushner pod pojmom „ekološki prihvatljivo” podrazumijevaju golemi kompleks s neutralnim, smeđim zidovima i pokojim grmom. Procjena utjecaja na okoliš nije smatrana potrebnom, a Rama je dao zeleno svjetlo za trenutni početak ograđivanja i gradnje. Lokalno stanovništvo izašlo je 31. svibnja na prosvjed, pri čemu su naišli na neviđenu brutalnost plaćenih batinaša prerušenih u zaštitare, dok je policija promatrala prekriženih ruku i spuštena pogleda. Već sljedećeg dana prosvjed se preselio u Tiranu, okupivši nevjerojatno velik broj ljudi, te je ubrzo prerastao u prosvjed protiv cjelokupnog političkog sustava.
Tijekom 137 dana prosvjedi su ostali potpuno mirni. Ostvarili smo nekoliko manjih pobjeda, no uglavnom smo nailazili na zastrašivanje, prezir i ravnodušnost od strane Rame. Jedan od najtežih udaraca bila je donacija od 4,2 milijuna eura za koncert Kanyea Westa – sredstva su uzeta iz našeg fonda za hitne slučajeve u trenutku dok su Albanijom harali šumski požari, a naša glavna javna bolnica pokrenula kampanju na platformi GoFundMe zbog katastrofalnih uvjeta u kojima djeluje.
Kako je prosvjed zbog flamingosa eskalirao
Kako je ljeto odmicalo, broj prosvjednika se smanjivao. Ne želeći dopustiti da naš trud propadne, nadali smo se da će studenti ponovno rasplamsati prosvjede s početkom nove akademske i školske godine. Studenti, siti jadnog stanja albanskog obrazovnog sustava, bojkotirali su sveučilišta i srednje škole, te izašli na ulice, gdje su prosvjedi postali nasilni.
Od 13. listopada, paljene su zgrade vlade, demolirani banke i poslovni prostori, rušeni ulični znakovi, zapaljene kante za smeće, a kaldrma iščupana kako bi se njome gađala policija. Izostala su mirna večernja okupljanja s natpisima ružičastih flaminga i dječjim prostorima. Prosvjedi sada traju od jutra do kasno iza ponoći. Iako dugi periodi i dalje ostaju mirni, svi su svjesni da nasilje može izbiti u bilo kojem trenutku.
Odgovor države
Odgovor policije pretočio se u rastući katalog kršenja ljudskih prava: premlaćivanja palicama i željeznim šipkama; gumeni meci ispaljeni u gornji dio tijela i glavu, oslijepivši najmanje dva prosvjednika; gotovo stalni suzavac; vodeni topovi; otmice od strane policajaca u civilu koji ne pokazuju značku, tako da ne znate jeste li uhićeni ili ste žrtva trgovine ljudima; i masovna ilegalna uhićenja, uključujući maloljetnike, s mnogim pričama o ekstremnom zlostavljanju u policijskim postajama. Ozlijeđeni prosvjednici vraćaju se iz bolnica ili se uhićuju na vratima, a policija prati ljude kući kako bi ih ujutro uhitila.
Čak su se i hitne službe okrenule protiv nas. Hitna pomoć redovito prolazi kroz gomilu, a prosvjednici se uvijek povlače, pretpostavljajući da nekome treba pomoć. No, obično je puna policajaca koji bacaju suzavac u gomilu ili samo prevozi zalihe policiji. Naša improvizirana prva pomoć i punkt za hranu također su više puta pogođeni vodenim topovima i suzavcem.
Ni novinari nisu pošteđeni: mnogi su zastrašeni ili izravno napadnuti od strane policije.
Nedavno su me ljudi za koje pretpostavljam da su policajci, budući da nikada nisu pokazali značku, zaustavili na ulici i natjerali me da ispraznim torbu i pokažem svoje posljednje zabilježene fotografije s telefona. To je ono što država čini mladim ljudima koji žele bolji život.
Policajci na čelu prosvjeda dobili su nagradu od 2500 eura po osobi, otprilike onoliko koliko je ostalo od našeg fonda za hitne slučajeve. Rama tvrdi da će se svatko tko se nađe u blizini nasilnog prosvjednika tretirati kao nasilan i uhitit. Tvrdi da je formirana posebna vladina skupina za stavljanje prosvjednika na crnu listu, tvrdeći da će biti prisiljeni platiti štetu, neće im biti dopušteno korištenje javnog prijevoza poput vlakova (Albanija nema vlakova), boravak u hotelima, putovanje u zemlje EU itd.
Dijalog ili ostavka
Naš premijer, inače bivši umjetnik, priređuje neobičnu umjetničku izložbu: svakoga dana na stepenicama ispred svog ureda postavlja različite stolice, a na njima papire s natpisom „dijalog”. Prosvjednici u tome prepoznaju zamku i odbijaju sudjelovati. Upravo je na taj isti način Rama neutralizirao masovne studentske prosvjede 2018. godine, srozavši pregovorima njihove zahtjeve na sam minimum – koji do danas nije ispunjen. Jedino što oni od njega traže jest da podnese ostavku.
Rama kaže da neće podnijeti ostavku. Optužuje oporbu da je orkestrirala nemire – iako su oporbeni političari na prosvjedima bili izviždani – te kao glavne organizatore navodi Iran, Rusiju, Grčku, Antifu i druge. Nedavno je prozvao nekoliko prosvjednika, ustvrdivši da je riječ o kriminalcima i dilerima droge, a ne o studentima. Ti su prosvjednici istupili u javnost, otkrili svoja lica i pokazali osobne iskaznice kako bi ga demantirali. Jedan od njih bio je student medicine s odličnim uspjehom, a ostali su bili obični građani bez kaznenog dosjea; jedino što im je bilo zajedničko jest to da su barem jednom uhićeni tijekom mirnih prosvjeda.
137 dana mira, 13 dana požara
Nasilni zaokret zapravo je potvrdio ispravnost stajališta onih prosvjednika koji su sudjelovali u onih 137 mirnih dana. Oni su i dalje na prvoj liniji: pomažu ozlijeđenima i odguruju suzavac dalje od okupljene mase.
Ljudi žele živjeti u demokratskoj zemlji. Riječ je o 35 godina nagomilane frustracije nakon pada komunističke diktature. Ovakvi su prosvjedi u Albaniji rijetkost i obično najavljuju veliku promjenu režima. Ovo je revolucija, a revolucije nisu mirne.
Tijekom marša u Tirani studenti su uzvikivali: „Revolucija!”, „Rama, odlazi!” i „Policija su kriminalci!” Prosvjednici su uglavnom podržavali ovakav oblik prosvjeda, ali su osudili – doduše rjeđe – slučajeve uništavanja privatne imovine.
Potpora običnih građana bila je očita. U Tirani živi gotovo polovica stanovništva Albanije, a dok su prosvjednici bježali gradom pred policijom, vodenim topovima i suzavcem, vozači su trubili, a ljudi su u znak solidarnosti dizali šake u zrak. Mnogi nas podržavaju, ali se ne usuđuju prosvjedovati iz straha da će izgubiti posao u državnoj službi. No, čak i bez njih, pokret okuplja ljude iz cijelog političkog spektra.
Nema EU s Ramom!
Albanija se nalazi u dubokoj krizi, no Edi Rama nastavlja sa svojom turističkom propagandom, žureći prodati albansku zemlju i radnu snagu onome tko ponudi najviše, dok u prijenosima uživo tvrdi da samo on može uvesti Albaniju u EU.
Pretvoriti jednu od zemalja s najizraženijom prozapadnom i proeuropskom orijentacijom na svijetu u euroskeptičnu sredinu – to nije nimalo lak pothvat. Albanci su nekoć iznimno cijenili EU, no danas čak ni obećanje o pristupanju ne može ublažiti rane života u zemlji u kojoj ništa ne funkcionira. Kakva je korist od ulaska u EU ako kod kuće ništa nije kako treba? To će samo značiti brži egzodus, jer će iseljavanje postati još jednostavnije.
Sve se to odvija dok turisti objeduju u jeftinim restoranima u kojima ih poslužuju djeca stara tek 12 godina – od kojih se još očekuje i da razumiju talijanski – te dok se odmaraju u luksuznim hotelima po cijeni od 50 eura za noćenje. U međuvremenu, ljudi su ostali bez domova i zemlje, a samo u posljednjem desetljeću Albaniju je napustilo 450.000 stanovnika; zemlja danas broji oko 2,5 milijuna ljudi, iako mnogi procjenjuju da ih je i manje. Da Albanija ima čiste ulice, pouzdan zdravstveni sustav i prilike za napredak, mnogi bi se vratili kući, u svoj mediteranski raj. Štoviše, potaknuti tek slabašnom nadom u moguće promjene koju je probudio ovaj prosvjed, mnogi su se već vratili kako bi u njemu sudjelovali.
Za zapadnjake, Tirana je poput neobrađenog dijamanta: život je ugodan, a sve je jeftino – pod uvjetom da vas plaća tvrtka iz inozemstva. Cijene najma ne razlikuju se bitno od onih u drugim europskim gradovima, dok se izvan tog „mjehura” nalaze uništene ceste, djeca koja bosa prodaju sjemenke suncokreta i umirovljenici koji sa 100 eura mjesečno preživljavaju u domovima zahvaćenim plijesni.
Zar ćemo tako ući u EU? Pognutih glava? Tijekom posjeta Tirani 30. rujna, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen izjavila je da Albanija ostvaruje velik napredak na putu prema integraciji, te da ona i Rama „svijet gledaju istim očima”. Reakcija EU-a bila je krajnje mlaka; ako se pretjerane taktike naše diktatorske vlasti za suzbijanje prosvjeda smatraju nečim što se može jednostavno ignorirati – a, u najgorem slučaju, čak i pohvaliti – to predstavlja problem ne samo za Albance, već i za građane Europske unije.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
