Najnovija dešavanja u Hrvatskoj sa sigurnošću se mogu smatrati najozbiljnijom političkom krizom u zemlji u posljednjem desetljeću, od ulaska u Evropsku uniju. Razlog tome nije samo izuzetno intenzivan sukob vodećih političkih snaga, već i implikacije tekućih političkih razmirica po razvoj Hrvatske. I ne radi se samo o Hrvatskoj – kriza bi mogla pogoditi i EU, NATO, Jugoistočnu Evropu, a posebno zapadni Balkan.
Idemo na izbore
Trenutna kriza počela je kada su se pojavili sporovi između hrvatske vlade i opozicije oko zakonodavnih inicijativa i određenih imenovanja. Radilo se o izradi nacrta zakona za koji su opozicija i mediji tvrdili da će novinarima biti oduzeta mogućnost da istražuju korupciju, kao i o imenovanju glavnog tužitelja kojeg lideri opozicije vide kao “čovjeka vladajuće stranke, Hrvatske demokratske zajednice (HDZ)“, povezanog s kaznenim optuženicima.
Krajem januara, novinari kojima su se pridružili i neki opozicioni političari održali su niz protestnih skupova u Zagrebu i Splitu. Sredinom februara održan je protest opozicije na Markovom trgu u Zagrebu. Skup je organizovalo 11 opozicionih snaga predvođenih Socijaldemokratskom partijom (SDP). Akcija je održana pod sloganom “Dosta je! Idemo na izbore!”. Demonstranti su tražili da se parlament raspusti i održe vanredni izbori u zemlji.
Već početkom marta ideja o što skorijem održavanju izbora naišla je na podršku vladajuće stranke HDZ (lidera istraživanja javnog mnijenja). Nekoliko dana kasnije, zastupnici Hrvatskog sabora gotovo jednoglasno su glasali za samoraspuštanje, a predsjednik Zoran Milanović je u skladu sa svojim ovlastima zakazao izbore za srijedu, 17. aprila.
Nakon toga počinje nezapamćena politička kriza za Hrvatsku.
Predsjednikovo iznenađenje
Gotovo odmah po objavljivanju datuma izbora Milanović je rekao da će se kandidovati kao nezavisni i nestranački kandidat sa vodećom opozicionom snagom, Socijaldemokratskom partijom (SDP), ostajući pritom u predsjedničkoj fotelji. Milanović je obećao da će podnijeti ostavku kada njegova politička snaga pobijedi na izborima, formira koaliciju i imenuje vladu koju planira voditi..
Predsjednikova izjava iznenadila je i neke SDP-ovce, a kamoli druge stranke i obične građane, izazvavši snažnu buru na hrvatskoj političkoj sceni.
Na Milanovićeve planove za učešće na parlamentarnim izborima došao je munjevit odgovor Ustavnog suda koji je presudio da predsjednik ne smije učestvovati u političkom djelovanju nijedne političke stranke tokom obavljanja predsjedničke dužnosti. Time se isključuje svaka mogućnost da predsjednik bude kandidat na parlamentarnim izborima ili da bude kandidat za premijera, objasnio je Ustavni sud. Ako se predsjednik, dok je na toj funkciji, kandidira za izbore za Hrvatski sabor ili se javno pojavi kao budući kandidat za mjesto premijera, odmah mora podnijeti ostavku. U tom slučaju dužnost privremenog predsjednika preuzima Predsjednik Hrvatskog sabora, naglasio je Ustavni sud.
Međutim, ova odluka nije stala na kraj ovoj više nego neobičnoj situaciji.
Zoran Milanović nije dao ostavku te, iako se neće kandidovati, ipak namjerava da učestvuje u predizbornoj kampanji… neformalno.
“Rijeke pravde“
Kako ne bi prekršio Ustav i kako bi ispunio odluku Ustavnog suda, SDP neće direktno uključivati Milanovića na svoju stranačku listu, već će voditi kampanju u kojoj će prisustvo predsjednika i dalje biti, recimo to tako, osjetna.
Predsjednik SDP-a Peđa Grbin je 21. marta, nakon sastanka rukovodećih tijela stranke, rekao da će opozicioni blok koji se vrti oko Socijaldemokratske partije nositi naziv “Rijeke pravde”. Osim što je riječ o kultnoj pjesmi zagrebačkog benda Film sa njihovog albuma iz 1985. godine, ujedno je to i direktan citat Milanovićeve izjave nakon presude Ustavnog suda. “Rijeke pravde dolaze!“, napisao je na Fejsbuku.
” Rijeke pravde” kreću u pobjedu i Z…, ne smijem to reći, kreću u pobjedu“ -, rekao je Grbin, što je izazvalo dodatnu pomutnju među posmatračima korištenjem kontroverznog slova Z, koje se nakon ruske invazije na Ukrajinu doživljava kao simbol ruske agresije.
Skok rejtinga
Treba napomenuti da su kampanju Milanović/SDP fino osmislili profesionalni PR eksperti. Svi koraci koje preduzima predsjednik i stranka na koju se oslanja bili su unaprijed proračunati, o čemu svedoči činjenica da se javni rejting SDP-a nije urušio uz sve kontradiktorne izjave i poteze. U stvari, situacija je bila sasvim suprotna. Njegovoj popularnosti nije naštetilo ni istupanje iz zajedničke koalicije još tri opozicione stranke – Fokusa, IDS-a i Radničke fronte.
Prema anketi HRejtinga, sprovedenoj od 16. do 19. marta i koja je obuhvatila 1.000 ispitanika, lideri javnih istraživanja su vladajući HDZ (27,7%) i SDP (21,6%), koji je za samo tri dana zabilježio rast od 9%.
Prema istraživanju agencije Ipsos, kojim je 17. marta obuhvaćeno 604 građana, HDZ ima podršku od 27,3%, a SDP 22,6%. Od onih koji će glasati, 32 % želi Zorana Milanovića za premijera, a gotovo isto toliko, 30 posto, spremno je glasati za aktuelnog šefa vlade Andreja Plenkovića. Milanovićeva prednost je u okviru statističke greške (4%), ali generalno raspoloženje je jasno – veliki dio hrvatskih birača ne osuđuje posljednje predsjednikove izjave i poteze, već ih podržava. Dakle, šansa da tim Milanović/SDP dođe na vlast agresivnom kampanjom i koalicijom sa drugim opozicionim strankama nakon izbora postoji.
Promjena prioriteta
Na pitanje “zašto se to dogodilo?“ treba odgovoriti napomenom da je Hrvatska danas postigla ciljeve koji su se smatrali prioritetom zemlje još od borbe za nezavisnost. Nacija je pobijedila agresora, povratila okupirane teritorije, postala članica NATO-a i EU, ušla u Šengen i Eurozonu. Sada je fokus javnosti usmjeren na manje velike i ambiciozne zadatke čije bi rješavanje trebalo doprinijeti društveno-ekonomskom razvoju, ali što je najvažnije, poboljšati život Hrvata već danas.
Na tom putu putu ne pobjeđuju političke snage koje se bave rutinskim poslovima, već one koje su spremne da pokažu sjajan rezultat ovdje i sada. Nisu to oni koji komplikovano govore o odgovornosti i budućnosti, već oni koji glasno predlažu jednostavne poteze koji će navodno dati momentalne rezultate. Riječ je, dakle, o klasičnom populizmu.
Čak i borba protiv korupcije postaje, prije svega, djelotvoran alat za premlaćivanje političkih protivnika, a ne sredstvo za uspostavljanje pravde.
Naravno, HDZ-ovo političko djelovanje nije besprijekorno. Ali u ovom načinu predizborne kampanje koji su predložili Milanović i SDP jednostavno ne može biti kvalitetne sadržajne rasprave o postignućima i greškama. Ne u takvom formatu.
Aktuelni predsjednik Hrvatske, uz pomoć hrabrih marketinških tehnika i glasnih izjava, uspio je vrlo brzo postati glavni nositelj predizborne kampanje i postaviti njenu glavnu agendu. To su korumpirana vlast, neželjene migracije, potreba za pragmatičnijim („sebičnim“) odnosima sa EU (pogotovo kada su u pitanju evropski fondovi) i što je moguće više udaljavanje od rata u Ukrajini. Treba napomenuti da je Milanović, odgovarajući na pitanje o situaciji u Ukrajini 21. marta, naveo da je to rat između Rusije i Amerike, koji se vodi preko posrednika. Naglasio je i da Hrvatska treba da se odmakne od Ukrajine.
Tramp, Orban, Dodik… Milanović
Domaći posmatrači Milanovića nazivaju “hrvatskim Trampom”, odnosno “Orbanom”. Sadašnje političko lice neformalnog lidera SDP-a zaista dijeli mnoge karakteristike sa pomenutim političarima. U uslovima gdje je Socijaldemokratska partija pristala na Milanovićevo vodstvo, može se predvidjeti da će i politički stav SDP-a po ovim pitanjima postati sličan „Trampovom“ ili „Orbanovom“.
Drugi Milanovićevi kontroverzni stavovi tiču se Bosne i Hercegovine te su gotovo identični stavu lidera bosanskih Srba, predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, podrazumijevajući pritom hrvatski vektor umjesto srpskog. (Nije ni čudo da se dva političara sastaju s vremena na vrijeme u neformalnom okruženju).
Milanović sadašnji politički sistem BiH naziva „kolonijalnim“ i ne priznaje ovlasti Visokog predstavnika međunarodne zajednice, što je praktično kopija teza Dodika i njegovih ruskih „prijatelja“. Zaštitu prava Hrvata u Bosni i Hercegovini (pravo izbora hrvatskog predstavnika u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine) Milanović je već najavio kao svoj prioritet, napominjući da se „Plenković nije usudio, ali ja ću odmah.” (Treba napomenuti da je i HDZ isticao tu temu, ali bez ikakvog radikalizma).
Tramp, Orban, Dodik… Na taj popis sada se može dodati i Milanovićevo ime, ako planovi njegovog tima zažive.
Postavlja se logično pitanje o ruskom tragu u nedavnim dešavanjima u Hrvatskoj. Stručnjaci o tome šute, ali u isto vrijeme nema sumnje da će Hrvatska, predvođena Milanovićem i/ili njegovom političkom garniturom, promijeniti kurs zemlje u više prorusku stranu. A ove promjene će se ticati politike Zagreba prema Bosni i Hercegovini, njegovog stava o pomoći Ukrajini i ponašanja u EU i NATO-u. No, kao što vidimo, to nimalo ne plaši hrvatske birače.
