Nova godina u Crnoj Gori počela je „predvidivim iznenađenjem“.
Naime, nakon što je predsjednik Jakov Milatović vratio tri zakona nedavno usvojena u Skupštini Crne Gore – na ponovno razmatranje i glasanje, po njegovom ustavnom ovlaštenju – njegova vlastita partija (PES, Pokret “Evropa sada!”) izdala je prilično oštar i direktno javno saopštenje, koje ne ostavlja sumnju da sukob između Milatovića i Milojka Spajića, predsjednika i premijera PES-a, ulazi u novu fazu.
Ovaj razvoj događaja je bio predvidljiv. Javna je tajna da Milatović već mjesecima (praktično – i prije formiranja nove vlade) neprestano insistira na efikasnom uticaju u izvršnoj vlasti.
Prvo je bio vrlo čvrst stav da se u novu Vladu moraju uključiti predstavnici bivših partija Demokratskog fronta (sada: ZBCG – Za budućnost Crne Gore), zanemarujući čak i jasne (i javne!) izjave i sugestije SAD i EU visokorangiranih diplomata. Milatović je na kraju uspio u svom naumu: Andrija Mandić, srpski nacionalista, sa vidljivim vezama sa predsjednikom Srbije Vučićem i (navodnim) sa službama Kremlja, izabran je za novog predsjednika parlamenta. “Rekonstrukcija”, odnosno rekonstrukcija Vlade, kako bi se uključili i ministri ZBCG-a, već je tema koju guraju Mandić i njegovi politički saveznici.
Između njih dvojice postoji neproglašena koalicija, koja jedni drugima duguju funkcije koje zauzimaju. Milatović, čije su pozicije na Zapadu ozbiljno narušene nakon njegovog odbijanja/neznanja da ispoštuje očekivanja, nema druge nego da se prikloni Mandiću. Čak i bez toga – političke i ideološke sličnosti su previše brojne i prebliske da bi se mogle nadzirati ili ignorirati.
Milatović, prema svim izvještajima i svjedočenjima, teško može da odoli porivu da kritikuje Spajića u praktično svim situacijama i pred bilo kojom publikom. Njegove javne izjave i druga saopštenja sve su više osmišljena na način da sukob s premijerom postaje javna stvar, situacija poznata svima.
Povrh toga, novi predsjednik svakodnevno i praktično u svim segmentima nadležnosti koji su isključivo vladine iskazuje vrlo vidljivu želju da se izjasni i da bude dio procesa odlučivanja u stvarima koje nisu odgovara svim njegovim ovlašćenjima i dužnostima, prema Ustavu. Najozbiljniji pokušaj – u tom kontekstu – koji još nije završen, bio je stvaranje „predsjedničkog savjeta za vanjske poslove“, koji bi uključivao („po službenoj dužnosti“!) čak i ministra vanjskih poslova, kao i šefa skupštinski odbor za vanjsku politiku i dijasporu (?!).
Isto važi i za ekonomsku agendu, gdje se Milatović, ignorirajući učestale kritike javnosti, miješa u pitanja i probleme bez svog zakonskog ovlašćenja.
Premijer Spajić je izbjegao bilo kakvu javnu konfrontaciju do gore navedenog saopštenja.
Za njega se kaže da prevladava u stranačkim redovima PES-a. Ali – ne treba zaboraviti – ta većina nije stabilna pojava, što se pokazalo u prethodnim situacijama njegovog obračuna sa Milatovićem.
U svakom slučaju – sada se čini da su rukavice definitivno skinute. Spahić ne može sebi dozvoliti da ignoriše Milatovićeve aktivnosti i kreće se ćutke, jer to slabi njegov položaj ne samo u Crnoj Gori, već i pred zapadnim partnerima. Njegova nedavna posjeta Briselu je potvrdila da: tamo su se čule vrlo obećavajuće poruke, formulirane na način da mu se pojača podrška u samoj Crnoj Gori, ali i da se naglasi da Spajić i njegov kabinet imaju punu podršku EU.
Spajić, dakle, ne može i ne treba sebi dozvoliti da toleriše Milatovićeve antiustavne ambicije. Dodatni razlozi za ovakvu poziciju već su navedeni: govornik Mandić i politički krugovi, agencije, Srpska crkva i prosrpski/proruski mediji, kako u Crnoj Gori, tako iu Srbiji. Duga lista.
Spajić će imati dosta prepreka – možda je najvažnija među njima njegovo vlastito neiskustvo i političko znanje. Bez jasne, snažne i efikasne podrške Zapada (prvenstveno Vašingtona i, u manjoj mjeri, Brisela) Spajićeve šanse su prilično nestabilne.
Jasno je i da suprotna strana neće gubiti vrijeme na pregrupisavanje i efikasnu reorganizaciju, usmjeravajući napore u dalju „srbizaciju“ Crne Gore – kroz projektovane promjene Ustava i u ogromnom medijskom nastojanju da se stigmatizuje i upropasti. Svaki ozbiljan pokušaj stvaranja jake opozicije.
I zato Mandić i njegovi politički saveznici insistiraju na ustavnim promjenama, šireći glasinu da će rezultati popisa sigurno pokazati porast postotka ljudi koji se izjašnjavaju kao Srbi i govore srpskim jezikom. Njihov stav uključuje i podršku Vučiću u Srbiji i kontinuirane napore da se legitimizuje ruska agresija na Ukrajinu, čak i na vrlo indirektan način, relativizirajući sam narativ koji govori o „sukobu u Ukrajini“.
Sličnosti sa “malom Ukrajinom” – što znači Crnom Gorom – izrazom koji promoviše Srpska crkva, su upadljive i predstavljaju dugogodišnju prijetnju stabilnosti i teritorijalnom integritetu Crne Gore.
Na kraju, ali ne i najmanje važno, postoji situacija u kojoj je Spajiću potrebna mirna i što redovnija situacija kako bi (pokušao) da ispuni neka od svojih veoma ambicioznih ekonomskih i financijskih obećanja. Druga strana – Mandić i Milatović – preferiraće stalnu krizu i turbulentne političke i ekonomske scenarije. Spajić bi najradije marginalizovao – koliko je to moguće – sva teška politička pitanja; Milatović i Mandić, povezani i zavisni od Vučića, igraće na kartu nesigurnosti i trajne krize.
Zato se Spajićeve ružičaste projekcije o ubrzanoj evropskoj agendi čine preoptimističnim – posebno u situaciji potlačenoj brojnim destruktivnim i opasnim procesima – kako u političkom tako i u ekonomskom smislu.
Predstojeće nevrijeme u Crnoj Gori izgleda kao najvjerovatniji scenario.
Još gore: bez hitne i masovne podrške i uključivanja Zapada, Oluja se pojavljuje kao neizbježan scenarij.
Žalosno je izvijestiti da je prvo – iako nije nemoguće – manje vjerojatno da će se dogoditi; a da se drugo, iako se moglo izbjeći – a još uvijek se može izbjeći – čini kao neposredna i jasna opasnost za Crnu Goru.
Miodrag Vlahovich. Crnogorski političar i bivši diplomata. Prvi ministar inostranih poslova Crne Gore. Bivši ambasador Crne Gore u SAD, Kanadi, Islandu, Svetoj Stolici, Malteškom redu.
