Nova godina u Crnoj Gori počela je s “predvidljivim iznenađenjem”.
Naime, nakon što je predsjednik Jakov Milatović tri nedavno usvojena zakona u Skupštini Crne Gore vratio na ponovnu raspravu i glasanje, u skladu sa svojim ustavnim ovlastima, vlastita stranka (PES, Pokret Europa sad!) oglasila se prilično oštrim i izravnom javnom priopćenju, koje ne ostavlja dvojbu da sukob između Milatovića i Milojka Spajića, predsjednika PES-a i premijera, ulazi u novu fazu.
Ovaj razvoj događaja bio je predvidljiv. Javna je tajna već mjesecima (praktički – i prije formiranja nove Vlade) da Milatović kontinuirano inzistira na učinkovitom utjecaju u izvršnoj vlasti.
Prvo je bio vrlo čvrst stav da u novu Vladu moraju ući predstavnici bivših stranaka Demokratskog fronta (sada: ZBCG – Za budućnost Crne Gore), zanemarujući čak i jasne (i javne!) izjave i sugestije SAD i EU. visoki diplomati. Milatović je naposljetku uspio u svom naumu: za novog predsjednika Sabora izabran je Andrija Mandić, srpski nacionalist, vidljivih veza sa srbijanskim predsjednikom Vučićem i (navodno) sa službama u Kremlju. “Rekonstrukcija”, odnosno preslagivanje Vlade, kako bi u njoj bili i ministri iz ZBCG, već je tema koju guraju Mandić i njegovi politički istomišljenici.
Postoji neproglašena koalicija između njih dvojice, dugujući jedan drugome urede koje zauzimaju. Milatović, čije su pozicije na Zapadu ozbiljno narušene odbijanjem/ignoriranjem očekivanja, nema druge mogućnosti nego prikloniti se Mandiću. Čak i bez toga – političke i ideološke sličnosti su previše brojne i preblizu da bi se mogle previdjeti ili zanemariti.
Milatović, prema svim izvješćima i svjedočenjima, teško odolijeva porivu da kritizira Spajića u praktički svim situacijama i pred bilo kojom publikom. Njegove javne izjave i druge komunikacije sve su više oblikovane na način da sukob s premijerom postaje javna stvar, situacija svima poznata.
Povrh toga, nova predsjednica svakodnevno i praktički u svim segmentima nadležnosti koje su isključivo državne, iskazuje vrlo vidljivu želju da ima riječ i da bude dio procesa donošenja odluka u stvarima koje nisu odgovaraju bilo kojoj od njegovih ovlasti i dužnosti, prema Ustavu. Najozbiljniji pokušaj – u tom kontekstu – koji još nije završen, bio je stvaranje “predsjedničkog vijeća za vanjske poslove”, u koje bi (“po službenoj dužnosti”!) ušli čak i ministar vanjskih poslova, kao i šef saborski odbor za vanjsku politiku i dijasporu (?!).
Isto vrijedi i za ekonomsku agendu, gdje se Milatović, zanemarujući kritike javnosti koje su postale učestale, miješa u pitanja i probleme bez ikakvih zakonskih ovlaštenja.
Premijer Spajić je do spomenutog priopćenja izbjegavao bilo kakvo javno sučeljavanje.
Kaže se da ima prevagu u redovima stranke PES. Ali – ne treba zaboraviti – ta većina nije stabilna pojava, što su pokazale i dosadašnje situacije njegova obračuna s Milatovićem.
U svakom slučaju – sada se čini da su rukavice definitivno skinute. Spahić si ne može dopustiti ignoriranje Milatovićevih aktivnosti i tihih poteza, jer mu to slabi reputaciju ne samo u Crnoj Gori, već i pred zapadnim partnerima. Potvrdio je to i njegov nedavni posjet Bruxellesu: tamo su se čule vrlo obećavajuće poruke, formulirane na način da mu se poveća podrška u samoj Crnoj Gori, ali i da se naglasi da Spajić i njegov kabinet imaju punu podršku EU.
Spajić si, dakle, ne može i ne smije dopustiti da tolerira Milatovićeve protuustavne ambicije. Dodatni razlozi za takvo stajalište već su spomenuti: govornik Mandić i politički krugovi, agencije, Srpska crkva i prosrpski/proruski mediji, kako u Crnoj Gori tako i u Srbiji. Dug popis.
Spajić će imati puno prepreka od kojih je možda najvažnija nedostatak vlastitog iskustva i političkog znanja. Bez jasne, snažne i učinkovite potpore Zapada (prvenstveno Washingtona i, u manjoj mjeri, Bruxellesa) Spajićeve su šanse prilično klimave.
Također je jasno da suprotna strana neće gubiti vrijeme da se pregrupira i učinkovito reorganizira, usmjeravajući svoje napore u daljnju “srbizaciju” Crne Gore – kroz projektirane promjene Ustava i u enormnom medijskom naporu stigmatiziranja i upropaštavanja. svaki ozbiljan pokušaj stvaranja jake opozicije.
I zato Mandić i njegovi politički istomišljenici inzistiraju na ustavnim promjenama, šireći vijest da će rezultati popisa sigurno pokazati porast postotka onih koji se izjašnjavaju Srbima i govore srpski. Njihov stav također uključuje podršku Vučiću u Srbiji i kontinuirano nastojanje da se legitimizira ruska agresija na Ukrajinu, makar i na vrlo neizravan način, relativizirajući sam narativ koji govori o “sukobu u Ukrajini”.
Sličnosti s “malom Ukrajinom” – što znači Crna Gora – izrazom koji promovira Srpska crkva, su upečatljive i predstavljaju dugogodišnju prijetnju crnogorskoj stabilnosti i teritorijalnom integritetu.
Na kraju, ali ne i najmanje važno, postoji situacija u kojoj je Spajiću potrebna mirna i što regularnija situacija kako bi (pokušao) ispuniti neka od svojih vrlo ambicioznih ekonomskih i financijskih obećanja. Druga strana – Mandić i Milatović – više će voljeti stalne krize i turbulentne političko-ekonomske scenarije. Sva teška politička pitanja Spajić bi najradije marginalizirao – koliko je to moguće; Milatović i Mandić, povezani i ovisni o Vučiću igrat će na kartu nesigurnosti i stalne krize.
Zato se Spajićeve ružičaste projekcije o ubrzanoj europskoj agendi čine preoptimističnima – pogotovo u situaciji pritisnutoj nizom destruktivnih i opasnih procesa – kako u političkom, tako i u ekonomskom smislu.
Nadolazeće nevrijeme u Crnoj Gori čini se najvjerojatnijim scenarijem.
Još gore: bez hitne i masovne potpore i angažmana Zapada, Oluja se pojavljuje kao neizbježan scenarist.
Žalosno je izvijestiti da je manje vjerojatno da će se dogoditi prvo – iako nije nemoguće; a da se drugo, iako se moglo izbjeći – i još se može izbjeći – pojavljuje kao neposredna i jasna opasnost za Crnu Goru.
Miodrag Vlahović. Crnogorski političar i bivši diplomat. Prvi ministar vanjskih poslova Crne Gore. Bivši ambasador Crne Gore u SAD, Kanadi, Islandu, Svetoj Stolici, Malteškom redu.
