Samit Ukrajina – Jugoistočna Evropa, čiji je domaćin bila Tirana 28. februara, prvenstveno je imao za cilj da posluži kao simboličan čin podrške Ukrajincima iz zemalja regiona. I taj cilj je zaista postignut: Rusija je jasno i nedvosmisleno označena kao „agresor“, a Ukrajina je čula zavjete podrške „koliko god je potrebno“ da se agresor porazi i postigne pravedni mir.
No ako se od opštih izjava i obećanja pomaknemo ka pragmatičnim specifičnostima, možemo uočiti značajnu razliku u sadržaju takve podrške koju nude različiti akteri.
Deklaracija osude i podrške
Završni dokument događaja u Tirani bila je Deklaracija samita, koju su podržali lideri Kosova, Moldavije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Srbije, Ukrajine, Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske i Rumunije – predsjednici Vjosa Osmani, Maia Sandu, Jakov Milatović, Stevo Pendarovski, Aleksandar Vučić i Volodimir Zelenski, premijeri Edi Rama, Borjana Krišto (predsjedavajuća Vijeća ministara BiH), Nikolaj Denkov, Andrej Plenković i Ion-Marcel Čolacu.
Ključne poruke u Deklaraciji bile su osuda “ničim izazvane vojne agresije Rusije na Ukrajinu”, koja “ostaje najveća prijetnja evropskoj sigurnosti i međunarodnom miru”. Čin agresije je definiran kao “neprihvatljiv” i naveden kao flagrantno kršenje međunarodnog prava, uključujući Povelju UN-a, i “zločin protiv ukrajinskog naroda”.
Učesnici samita ponovili su svoju “nepokolebljivu podršku nezavisnosti, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ukrajine unutar njenih međunarodno priznatih granica od 1991. godine”.
Zemlje su naglasile da ostaju “posvećene pružanju Ukrajini neophodne podrške u borbi protiv ruskog agresorskog rata onoliko dugo koliko je potrebno za postizanje sveobuhvatnog, pravednog i trajnog mira”. Istovremeno, napominje se da bi buduća pobjeda i mir trebali biti zasnovani na Povelji UN-a i “ukrajinskoj formuli mira”, čime se dodatno naglašava spremnost da se podrži vizija Kijeva o načinima okončanja rata. Nastavno na to, učesnici su izrazili spremnost da učestvuju u implementaciji Formule mira koju je izneo predsednik Ukrajine Volodimir Zelenski, a koja je u skladu sa ciljevima i principima Povelje UN, i da učestvuju na inauguracionom Samitu mira, obezbeđujući najšire moguće međunarodno učešće u ovom procesu.
Deklaracija također naglašava “čvrstu opredijeljenost za privođenje pravdi onih pojedinaca odgovornih za zločin agresije, zločine protiv čovječnosti i druge zločine po međunarodnom pravu počinjene u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu, kroz odgovarajuće nepristrane i nezavisne istrage i krivično gonjenje na nacionalnom ili međunarodnom nivou“.
Potpisnici su se također “složili da će sarađivati i uložiti napore u povratak nezakonito i ilegalno deportirane i prisilno preseljene ukrajinske djece”.
Posebne tačke Deklaracije ticale su se podrške evropskim integracijama Ukrajine i evroatlantskim težnjama; jačanja zajedničkih napora protiv hibridnih prijetnji povezanih s dezinformacijama i izazovima kibernetičke sigurnosti; opredjeljenja da se učestvuje u poslijeratnoj obnovi Ukrajine i deminiranju.
Posebna Srbija
Napominjemo još jednom da je, uprkos okvirnoj prirodi Deklaracije, njena prilično oštra formulacija naišla na podršku svih učesnika samita, uključujući i Srbiju. Prema rečima predsjednika te zemlje Aleksandra Vučića, iz Deklaracije je na njegov zahtev uklonjena klauzula o uvođenju sankcija Rusiji. Međutim, pominjanje sankcija, koje Srbija kategorički odbija da uvede, ne bi učinilo Deklaraciju mnogo radikalnijom. Dakle, potpis predsjednika Srbije je nesumnjivo važan korak bliže ka Kijevu.
Razlog za ovakvu politiku koju vodi Beograd je sasvim jasan. Taj razlog je Kosovo.
Tokom susreta sa novinarima u Tirani Vučić je istakao značaj činjenice da Ukrajina nikada nije priznala Kosovo, te se stoga vidi kao jedna od retkih zemalja koja može da govori o teritorijalnom integritetu, jer nije “pogazila” prava drugi.
Međutim, uprkos spremnosti da Kijev odvrati od bilo kakvih poteza koji idu u korist Prištini, Beograd trenutno svoju podršku Kijevu ograničava na političke deklaracije i povremenu podršku međunarodnim rezolucijama koje na ovaj ili onaj način osuđuju rusku agresiju na Ukrajinu. Nijedan od praktičnijih koraka, poput uvođenja sankcija Moskvi ili vojne pomoći Kijevu, za sada nije na stolu, kao ni promene u politici Beograda po tom pitanju. Komentarišući ishod foruma u Tirani, Vučić je posebno istakao da Srbija sa ukrajinskim liderom nije potpisala nikakve sporazume o saradnji u pogledu naoružanja i municije.
Volodimir Zelenski je takođe potvrdio da će prilično ograničen prostor srpsko-ukrajinskog prijateljstva biti očuvan. Prema njegovim riječima, tokom sastanka sa predsjednikom Srbije, strane su “koordinisale dalje kontakte u cilju obezbeđivanja podrške Formuli mira iz što većeg broja zemalja”. Radi se o nastavku diplomatske saradnje na međunarodnim platformama, a ne o prelasku na novi nivo koji bi uključivao sankcije Rusije i oružje za Ukrajinu.
Što se tiče Kosova, zvaničnici u Prištini podržavaju Ukrajinu najbolje što mogu. Ali čak ni to nije dovoljno uvjerljivo da se osigura priznanje od strane Kijeva.
Planovi za Albaniju
Za razliku od Srbije, Albanija koja je zajedno sa Ukrajinom bila domaćin samita, bila je jedna od prvih zemalja koja je poslala vojnu pomoć Ukrajini nakon početka velike ruske invazije. To nisu bili “ćebad i šlemovi”, već oružje i municija.
Trenutno je Albanija među prvih deset zemalja u pogledu pomoći Ukrajini po glavi stanovnika, s namjerom da i dalje razvija ovu saradnju. Drugo je pitanje što je potencijal njihove podrške prilično ograničen jer Albanija nema vlastitu odbrambenu industriju kao takvu.
Komentarišući predlog koji je Volodimir Zenelski izneo na samitu o zajedničkoj proizvodnji oružja i municije sa zemljama u regionu, albanski premijer Edi Rama je istakao da, iako Albanija nema vojnu industriju, pregovori s partnerima oko obnove stare infrastrukture već su u toku. Ovo je pozitivan signal prije svega za Kijev, iako je Rama naglasio da su Albaniji potrebna odbrambena preduzeća “prije svega zbog nje same”. “Mi smo veoma svjesni da treba više ulagati u odbranu, kao i svi drugi, i to ćemo učiniti”, naglasio je albanski premijer.
Regionalna dimenzija
Među ostalim dogovorima postignutim na samitu u oblasti obrane ističe se onaj između ukrajinske i hrvatske strane o zajedničkoj proizvodnji bespilotnih letjelica, koji je Zelenski najavio nakon sastanka s premijerom Plenkovićem.
Govoreći o drugim zemljama koje su učestvovale na događaju, posebno treba pomenuti Bugarsku. Iako su Zelenski i Denkov vodili bilateralne razgovore u Kijevu prije događaja u Tirani, ovi pregovori su sastavni dio odnosa Ukrajine sa Jugoistočnom Evropom u cjelini. Trenutno se sa sigurnošću može reći da će se podrška Bugarske Ukrajini, uključujući pomoć u odbrani, nastaviti. To potvrđuje i nedavna izjava ministra odbrane Todora Tagareva, koji je najavio novi paket vojne pomoći Kijevu.
Nije poznat sadržaj razgovora Zelenskog s rumunskim premijerom, ali treba spomenuti da je Rumunija dosljedna u svojoj podršci Ukrajini.
Prema riječima Zelenskog, o saradnji u oblasti odbrane razgovarano je i sa drugim učesnicima samita u Tirani, uključujući predsjednika Sjeverne Makedonije i šefa vlade BiH. Detalji ovih pregovora nikada nisu objavljeni, ali je očigledno da su odnosi sa Skopljem i sa Sarajevom posebna priča. Sjeverna Makedonija (saveznik u NATO- u) vjerovatno je voljna da nastavi podržavati Ukrajinu, uključujući isporuku oružja, iako nema dovoljno kapaciteta za tu svrhu. BiH je s druge strane dom nekoliko velikih proizvođača sistema naoružanja, vojne opreme i municije, ali ostaje vrlo težak partner zbog svojih domaćih specifičnosti koje nikome nisu tajna, pa se ovdje nećemo na njima zadržavati.
Naime, uprkos tome što je Crna Gora saveznik u NATO-u, Zelenski je odlučio da ne ističe vojnu saradnju sa Podgoricom kada je izvještavao o sastanku sa predsjednikom Milatovićem na marginama samita. Ukrajinski predsjednik je samo kratko napomenuo da su razgovarali o liječenju i rehabilitaciji ukrajinskih ratnih veterana u Crnoj Gori.
Nisu pomenuti sporazumi o saradnji u oblasti odbrane sa Moldavijom. Međutim, Kijev ima poseban susjedski odnos sa Kišinjevom, a trenutno je glavna tema razgovora ukrajinskih i moldavskih najviših zvaničnika prije svega situacija u Pridnjestrovlju. Razgovori Zelenskog sa Sandu u Tirani u tom pogledu nisu bili izuzetak.
***
U zaključku, treba istaći da je samit Ukrajina – Jugoistočna Evropa u Tirani odigrao ulogu moćne komunikacijske platforme za zemlje regiona kako bi mogle izraziti jednoglasnu podršku Ukrajini i dogovoriti daljnje korake. Osim toga, bilateralni sastanci sa Zelenskim omogućili su liderima da personificiraju i diversifikuju formate podrške ratom razorenoj naciji. Očigledno neće u svim slučajevima biti govora o snabdevanju oružjem (što je priželjkivao Kijev), ali je takođe očigledno da je nakon samita u Tirani konačno jasno da bi za zemlje Jugoistočne Evrope nepodržanje Ukrajine značilo ići protiv opšteprihvaćenog trenda.
