Uvod: “Kada visoki predstavnik može biti uklonjen dogovorom Washingtona i Banjaluke, mimo Sarajeva, onda je jasno koliko je stvarni suverenitet ove zemlje tanak. I koliko je Bosna i Hercegovina danas nisko na listi prioriteta Zapada.”
Christian Schmidt odlazi tiho. Bez fanfara, bez velikih oproštajnih govora, bez one teatralne međunarodne ozbiljnosti kojom je dočekan kada je dolazio u Bosnu i Hercegovinu kao “spasilac stabilnosti”. A upravo u toj tišini skriva se najvažnija politička poruka današnje Bosne i Hercegovine: Zapad više nema ni plan ni živce za ovu zemlju.
I zato Schmidt ne pada zbog slabosti. Pada jer je postao nepotreban.
To je brutalna istina koju domaća politička scena pokušava sakriti od građana. Godinama je javnosti prodavana priča kako međunarodna zajednica bdije nad Bosnom i Hercegovinom, kako je OHR posljednja linija odbrane države, kako će Zapad zaustaviti svakoga ko pokuša urušiti Dejtonski sporazum. Danas se pokazuje da su mnogi od tih narativa bili obična politička anestezija za građane.
Jer kada visoki predstavnik može otići nakon dogovora Washingtona, Moskve i Banjaluke, a da Sarajevo o tome saznaje iz izjava Milorada Dodika, onda je jasno koliko je stvarna politička moć Bosne i Hercegovine tanka.
A Dodik je sve ovo najavio mnogo ranije.
Dok su ga po sarajevskim televizijama ismijavali i proglašavali politički mrtvim čovjekom, Dodik je još prošle godine govorio da će Schmidt “odletjeti” sa funkcije kao dio dogovora sa Amerikancima. Tada su Trojkini politički navijači uvjeravali javnost da se radi o blefu. Pričalo se o sankcijama, izolaciji, hapšenjima i “konačnom kraju secesionističke politike”.
Danas?
Schmidt sprema odlazak. Rusija najavljuje inicijativu za poništavanje njegovih odluka u Vijeću sigurnosti UN-a. Washington šuti. A Dodik djeluje kao čovjek koji unaprijed zna scenario.
I upravo tu počinje najopasniji dio priče.
Jer ovdje više nema prostora za političko foliranje. Ostaju samo dvije mogućnosti.
Prva: sarajevska vlast je znala šta se sprema i svjesno lagala građane.
Druga: nisu imali pojma šta se događa i služili su kao politički dekor dok su drugi odlučivali o sudbini zemlje.
Obje opcije djeluju porazno.
Ako su znali, onda su građanima mjesecima prodavali priču o odbrani države dok su istovremeno nijemo gledali kako se uklanja čovjek kojeg su predstavljali kao ključnog zaštitnika Bosne i Hercegovine.
Ako nisu znali, onda Bosna i Hercegovina ima vlast koja ne razumije ni elementarne geopolitičke procese oko sebe.
A možda je upravo to najtačniji opis cijele situacije.
Sarajevska politika posljednjih godina ponaša se kao administracija koja vjeruje da će je spasiti floskule o evropskim vrijednostima i međunarodnom pravu, dok se svijet u međuvremenu promijenio do neprepoznatljivosti. Amerika danas vodi politiku sirovog interesa. Rusija koristi svaki vakuum da širi uticaj. Evropska unija djeluje umorno, sporo i bez stvarne strategije za Balkan.
U takvom svijetu Bosna i Hercegovina postaje sitna moneta za potkusurivanje.
Christian Schmidt je samo simptom te promjene.
Od samog početka njegov mandat bio je politički kontroverzan. Bez potvrde Vijeća sigurnosti UN-a, sa sve slabijim međunarodnim legitimitetom i uz otvoreno protivljenje Moskve, Schmidt je više djelovao kao krizni menadžer Zapada nego kao ozbiljan međunarodni autoritet.
A onda je napravio ključnu grešku.
Suspendovao je Ustav Federacije Bosne i Hercegovine kako bi omogućio formiranje vlasti Trojke i HDZ-a. Tog trenutka prestao je biti neutralni arbitar i postao politički akter. Mnogi su tada upozoravali da visoki predstavnik ulazi direktno u političko blato iz kojeg više neće moći izaći čist.
I upravo se to dogodilo.
Amerika ga je koristila dok je bio potreban za prekompoziciju vlasti. Kada je posao završen, Schmidt postaje teret. Posebno nakon sukoba oko državne imovine i energetskih projekata koji su važni Washingtonu zbog suzbijanja ruskog uticaja.
U svijetu nove američke politike nema sentimentalnosti prema potrošenim kadrovima.
Zato danas izgleda gotovo groteskno gledati kako čovjek koji je godinama izvršavao političke naloge Zapada odlazi bez stvarne podrške upravo tog Zapada.
Dodik je to shvatio mnogo ranije od Sarajeva.
Zato danas govori kao pobjednik. Zato otvoreno slavi svoju bliskost sa Moskvom i Trumpovim političkim krugovima. Zato djeluje sigurnije nego prije nekoliko godina kada su mu svakodnevno najavljivali politički kraj.
Jer njemu je jasno ono što mnogi u Bosni i Hercegovini još odbijaju priznati:
Zapad više nema strategiju za ovu zemlju.
A kada velike sile izgube interes, male zemlje ostaju same sa svojim krizama.
I zato je Schmidtov odlazak mnogo više od personalne smjene jednog visokog predstavnika. Ovo je kraj jedne političke iluzije. Kraj priče da će neko izvana trajno čuvati Bosnu i Hercegovinu od domaćih nacionalizama, korupcije i političkih trgovina.
Ta iluzija se raspala onog trenutka kada je postalo moguće da o sudbini visokog predstavnika više govori Milorad Dodik nego institucije same države.
I tu leži najveća tragedija cijele priče.
Bosna i Hercegovina danas izgleda kao zemlja o kojoj svi pregovaraju osim nje same. Washington računa svoje interese. Moskva širi uticaj. Zagreb gura vlastite političke projekte. Beograd balansira između Istoka i Zapada. A Sarajevo još pokušava vjerovati da će ga spasiti deklaracije i diplomatske fraze.
Svijet je, međutim, postao mnogo brutalnije mjesto.
U tom svijetu ne pobjeđuju oni koji imaju moralne argumente. Pobjeđuju oni koji razumiju odnose moći.
Dodik to razumije.
Sarajevska politika još uvijek ne razumije.
I zato danas Christian Schmidt odlazi kao simbol jednog velikog političkog poraza. Ne samo svog ličnog, nego poraza cijele ideje da Bosna i Hercegovina ima ozbiljnu međunarodnu zaštitu.
Sve poslije toga biće mnogo opasnije.
Dragan Bursać. Profesor filozofije, kolumnista i novinar (BiH).
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
