Rezultat izvanrednih izbora u Srbiji bio je predvidljiv.
S druge strane, prosvjedi srbijanske oporbe su opravdani, jer je došlo do goleme prijevare u pozadini državno-kontrolirane masovne medijske propagande, koja je uključivala zastrašivanje birača i “glasačke rasadnike” iz Republike Srpske. (Ovakav scenarij nezakonitog vrbovanja birača iz susjednih zemalja dogodio se i na nekoliko nedavnih izbora u Crnoj Gori, gdje su organizirani “ringršpili” i iz Srbije i iz Republike Srpske. Neki analitičari ističu korištenje ove sheme kao novu tehnologiju kojom Aleksandar Vučić može utjecati i kontrolirati rezultate izbora ne samo u Srbiji, nego i u Crnoj Gori…)
Situacija nakon izbora u Srbiji mijenja se doslovno svaki dan. Prvotna euforija Srpske napredne stranke (SNS), s obzirom na “rezultat” stvaranja apsolutne parlamentarne većine – nakon prvih oporbenih prosvjeda, prije svega u Beogradu – pretvorila se u zabrinutost da politička igra ni izbliza nije gotova.
O opasnosti od srpskog “Majdana” govorilo se ne samo u Beogradu (premijerka Brnabić), nego i u Moskvi (glasnogovornica MVP RF Zaharova). I to ne slučajno.
Nekoliko dana nakon izbora promijenio se i stav Zapada. Izjave da je “rezultat uglavnom legitiman” (EU) i da smo “spremni raditi s novom vladom unatoč izazovima tijekom izbornog procesa” (SAD) odmah su zamijenjene opreznijim i kritičnijim komentarima i stavovima, navodeći da se svaki ozbiljniji problem izbornog procesa mora temeljito istražiti.
Što god se događalo u nadolazećim danima i tjednima (a možda i mjesecima), postoji nekoliko poruka i lekcija koje ne treba zanemariti, a koje mogu biti važne za razumijevanje onoga što se događa u samoj Srbiji, u kontekstu njezinih odnosa sa susjednim državama, i njezin položaj u odnosu na Zapad i Istok.
Prvo, unutarnja politička situacija u Srbiji može se okarakterizirati kao “produženi status quo”. Vučić i njegova politička stranka, uz desne “pomoćne” političke snage, vlast, crkvu i medije (uključujući i ruske) i dalje će dominirati političkim narativom. Riječ je o idejama “zaštite Kosova” i “srpskog svijeta”.
Valja napomenuti da se stavovi glavnih oporbenih snaga u oba aspekta neznatno razlikuju od službenog stava Beograda. Nacionalizam je uhvatio duboke korene u svim javnim, društvenim, kulturnim i političkim sferama Srbije. Oni koji su protiv osuđeni su na manje od jedan posto javne potpore, što je jasno pokazalo glasovanje 17. prosinca.
Drugo, Srbija će nastaviti s utjecajem i u Crnoj Gori i u Republici Srpskoj. Nazočnost Andrija Mandića, novoizabranog predsjednika Skupštine Crne Gore, na konferenciji za novinare i proslavi SNS-a u Beogradu izazvala je oštre kritike domaće oporbe, ali nije dala konkretne rezultate. Mandić je čak iskoristio priliku podsjetiti crnogorskog predsjednika Jakova Milatovića i premijera Milojka Spajića da ne bi bili na sadašnjim pozicijama da nije bilo podrške crnogorskih političkih snaga koje su izravno povezane s Vučićem i Srbijom. Tako su rezultati izbora u Beogradu, iako trenutno osporavani, ojačali utjecaj prosrpskih nacionalističkih snaga u Crnoj Gori.
Isto vrijedi i za službenu Banjaluku. Sam Vučić ponovno je istaknuo – u kontekstu optužbi za izborne malverzacije s biračima dovedenim iz Republike Srpske, dijela BiH – “povijesne” i “bratske” odnose sa srpskim narodom koji živi izvan Srbije, kao i odlučnost da se nastavi postojeću politiku bez obzira na naknade.
Treće, neće biti ozbiljnih promjena po pitanju Kosova. U tom kontekstu, Vučić i njegov aparat uspjeli su “smiriti” i neutralizirati javno mnijenje, tako da se niti jedna održiva oporba ne usudi dovesti u pitanje njegov (destruktivan i opasan) odnos prema kosovskom pitanju. Čini se da je najvažniji stup Vučićeve moći njegova neupitna politika prema Kosovu. Srbija je u ovu povijesnu zamku upala još 1999. godine i nema nikakvih politički značajnih pokušaja da se iz nje izvuče. Kao takva ostat će konstanta srpske političke kulture i u godinama koje dolaze, a izbori su to samo potvrdili, bez obzira na konkretan raspored glasova.
Četvrto, čini se da je Zapad bio spreman na “bez rezultata”. Politika blaćenja Vučića nije dala rezultate, ali ipak možemo očekivati da će se ovi uzaludni napori nastaviti. Razlog je jednostavan: Rusija.
I SAD i EU nastavljaju podržavati Vučića – prije svega financijski, ali i politički. Ideja “stabilnosti” u Srbiji – koliko god izgledala umjetna i lažna – ostaje vodeća pozicija Zapada.
Iako, radi jasnoće, treba napomenuti da, iako postoji određena heterogenost među zemljama EU po ovom pitanju, američka diplomacija prema Balkanu, a posebno prema Srbiji, ne pokazuje znakove promjena. Vučića i dalje shvaćaju i pristupaju mu kao neizbježnom igraču/partneru – čak ključnom za SAD – na Zapadnom Balkanu, unatoč svim ozbiljnim pogreškama i pogrešnim procjenama, uključujući i nedavne terorističke napade na sjeveru Kosova… U predsjedničkim izborima u SAD-u, takav američki diplomatski “sat” može opasno pogriješiti – ne samo za Srbiju, nego i za cijeli Zapadni Balkan.
U međuvremenu, Aleksandru Vučiću stigle su čestitke s najboljim željama iz Rusije, Kine, Sjeverne Koreje i Venezuele. Svoju “pobjedu” proslavit će i u susjednoj Mađarskoj.
Vjerojatno su svi u Kremlju jako zadovoljni. Daljnja dvosmislena pozicija Srbije je, da upotrijebimo takav eufemizam, velika strateška pobjeda Moskve. Položaj Srbije ostat će najveća prepreka ukupnoj stabilnosti i sigurnosti u regiji. Sličnost “srpskog svijeta” i “ruskog svijeta” najbolji je poklon koji Vučić može dati Putinu. Odnosno, on nastavlja davati ovaj dar, iznova i iznova…
Dakle, zaključak je prilično tužan.
Richard Grenell, bivši prvi diplomat Trumpove administracije, u SAD-u se raduje pobjedi SNS/Vučića u Srbiji, iznoseći “argumente” koji jasno pokazuju njegovu povezanost s beogradskim režimom.
Režim u Beogradu nastojat će se politički i u svakom drugom pogledu održati – čekajući predsjedničku utrku u kojoj bi ponovno mogao pobijediti Donald Trump – svjestan da do saznanja ishoda američkih izbora nema većih promjena u politici Zapada prema Zapadnom Balkanu i ne može se očekivati.
Dakle – unatoč nedavnim dramatičnim događajima i napetostima – na srbijanskom frontu sve je mirno!
Miodrag Vlahović. Crnogorski političar i bivši diplomat. Prvi ministar vanjskih poslova Crne Gore. Bivši ambasador Crne Gore u SAD, Kanadi, Islandu, Svetoj Stolici, Malteškom redu.
